Zašto su uopšte rođeni da bi čitav život bili kažnjavani za odluku koju nisu ni donijeli već samo prihvatili?

Adi Smajić, mladi fotograf iz Sarajeva, objašnjava zbog čega po njemu argument da LGBTI osobe nisu dio prirode ne stoji.

Ne volim da sanjam ono što želim, ne želim da se osjećam slobodno tamo gdje sve nestaje onako brzo kako se i pojavilo, bez kontrole, u jednom dahu, i opet sam tek budan. Sanjao sam da nisam zatvoren, bio sam vani zajedno s onim što čuvam u sebi i svoja četiri zida, jer tu jedino osjećam sigurnost, sa svim bojama. Veoma dugo je postojalo uvjerenje da su svi drugi u pravu, ipak su većina, a većina je ta koja dirigira i uspostavlja definiciju normalnog u društvu. Zašto se onda osjećam toliko loše i da li je život tako surov i jednostavan, gdje sve moraš prihvatiti, bez obzira na osjećaje i unutrašnji nemir, u protivnom nailaziš na nove nemire u ljudskom obliku brda i planina, verbalnog i fizičkog nametanja i povratka u stanje normalnog?

Koliko je sebična borba kad samo jedna osoba ima koristi od nje i koliki je gubitak drugih ljudi koji u stvari gube tebe kao osobu koju su oni zamislili. Ali, paradoksalno jeste tako razmišljati. Ako svi drugi žele tebi najbolje onako kako su oni zamislili, i ako to nasilu prihvatiš, izgubit ćeš sve; kako onda išta od toga vrijedi? Niko to neće razumjeti ili će se bojati istine. Sebičnost u ovom obliku gubi na značaju, uglavnom sve gubi smisao.

Zamislite da niko više ne planinari jer postoje žičare kojima se brže stigne do vrha.

Zamislite da u stvari ne postoji vrh kod ljudi koji planinare – oni sreću traže u emocijama a ne logici, dok drugi imaju svoju definiciju vrha, čitaj porodične vrijednosti. Bez toga, njihov život gubi na značaju ako ta definicija nije ispoštovana od strane svih jer, ipak, ako se promijeni opis, svoje vrednovanje moraju samostalno definisati ili tražiti negdje drugo.

Živim u velikom gradu gdje je sve skučeno, ograničeno i agilno.

Ljudi i razmišljanja se kamare jedno na drugo – ako nisi na vrhu i dovoljno prilagođen, izgubit ćeš dah i razum. Ne postoji mnogo prostora, iako sve imaš nadohvat ruke, materijalno ti ništa neće nedostajati; ako nisi zadovoljan, pitat će te. Ako imaš novaca, sve možeš kupiti, a ako nisi i dalje sretan, onda ne znaš šta ti treba.

Očekuje se uvijek najbolje od tebe, što prije i što bolje, niko nema vremena, nikoga ne interesuje tvoja priča ako nemaju koristi od nje, i još pogotovo ako im se ne sviđa u prvih par minuta, nemaju vremena dalje slušati. Vrlo brzo ćeš biti osuđen, odbačen iz društva, postat ćeš nenormalan i bolestan. Kakvu etiketu dobiješ, tako ćeš se na kraju dana i osjećati, a nažalost i mnogo duže.

Kad smo već kod grada, koji bez obzira na svoje uređenje može u neku ruku predstavljati suprotnost za prirodu, može se povući još nekoliko paralela.

Koliko puta ste čuli da nešto nije prirodno, u tom kontekstu i negativno, ponekad ne zato što daje loš rezultat ili izgleda tako, već jednostavno jeste čudno ili drugačije. Sve što se ne može objasniti nije prirodno jer priroda je jednostavna, sve znamo o njoj a toliko malo razumijemo. Svi se slažemo koliko je bitna bez obzira kako se ponašamo prema njoj, i koliko smo mi nebitni i nepostojeći. Da odmah pređemo na konkretan problem, a to je da svi članovi LGBTIQ zajednice nisu prirodni, i da sve što oni rade i kako god razmišljaju jednostavno nije prirodno.

Priroda, zajedno s ljudima u gradu, je protiv njih. Da li i vama ova posljednja rečenica zvuči prečudno i nelogično u isto vrijeme. Zašto su uopšte rođeni da bi čitav život bili kažnjavani za odluku koju nisu ni donijeli već samo prihvatili?

Kako je onda moguće da se jedino u prirodi oni osjećaju slobodno?

Zašto se priroda ne brani od tih ljudi koji uništavaju njen harmoničan sklad i zakone, zašto ih ne napada? Zašto moraju pobjeći iz grada, od ljudi, nestati od poslanika tih zakona samo da bi došli u srž onoga što ti ljudi navodno poštuju?

A nebitno da li sanjao ili slušao i bio svjestan, u prirodi ne postoji neugodan zvuk, i život kakav god da nastaje je nečujan, nijedno drvo ne vrišti dok raste, samo se čuje ako ga čovjek obori, nijedna rijeka ne smrdi osim ako u nju čovjek ne ispušta svoje materijalne rezultate harmoničnog života. Ako su snovi koje (ne) sanjaju jedini izlaz, ni život tada ne postaje utočište za one koji ga žive.

Tekst i priča posvećena dobrom prijatelju, ali i svima onima koji će se prepoznati.

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – arapsko-izraelska normalizacija odnosa i eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba jačanjem postojećih i formiranjem novih frakcija otpora
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
Bošnjak i Srpkinja, Hrvatica i Rom... Kako izgledaju mješovite veze u BiH?
More Stories
Igra transformacije: Pravnica, vodena vila ili grčka boginja?