Karike vam donose preuzbudljivu ispovijest Olje Cvitanovića, momka koji se vratio u Sarajevo nakon života u Njemačkoj i Švedskoj. Tokom života vani, suočavao se s usamljenošću, hladnim Švedima, pogrešnom dijagnozom i nostalgijom za Sarajevom... Nastavite čitati, jer Olji su život spasili sarajevski ljekari... Kako, saznajte u nastavku.
Kažu da ne možemo razumjeti nekoga sve dok nismo hodali u njegovim_nim cipelama, ili bolje rečeno, sve dok se nismo našli na njegovome_nome mjestu. Empatija je upravo to, sposobnost da se stavimo „u cipele“ drugoga, u njegove_ne emocije, na njegovo_no mjesto.
Dvadesete. Godine zabave, školovanja, putovanja, ali i velikih i onih malo manjih ljubavi. Jer sve su ljubavi grandiozne kada si u dvadesetima. I čini se da ne postoji ništa što nova decenija sa sobom ne nosi. A svaku vezu gotovu uvijek prati ona famozna „vaša“ stvar.
Nije baš da je meni kvalitet života nešto mnogo bolji zbog toga što imam metro liniju od tri milijarde eura, niti sam posebno sretan s rijekama turista od kojih više ne mogu proći gradom, a platio sam doprinos kroz porez i za metro, a i za institucionaliziranje turizma, a i za policiju koja nadgleda coffeeshopove i Red Light District. Meni recimo mnogo više znači što mogu prošetati Dobrinjom po sat vremena svaki dan, dok ovdje moram da se guram sa stotinama hiljada drugih sugrađana jer je grad mali, a stanovnika mnogo.
Razgovarali smo sa Rijadom Kanižom, koji je član INSAM instituta, student muzikologije i predsjednik Asocijacije studenata Muzičke akademije u Sarajevu (ASMAS).
Gluma je usud, tvrde mnogi umjetnici. Uvijek je to nešto jače od čovjeka, mnogo više od profesije, ili je prepoznaš ili ne, jednostavno te nađe. Tako nešto se desilo i Lei Sekulić koju je put spoznaje vodio do otkrivanja životne profesije. Ogroman uspjeh je postigla na audiciji i dobila šansu da upiše željeni master studij u Estoniji na Akademiji za muziku i teatar, ali je, kako kaže, institucije i fondacije nisu novačno podržale.
„Još uvijek sam svjež u Njemačkoj i ne poznajem prilike tako dobro, ali iskustvo koje imam je vrlo korektno i profesionalno. Dodao bih da smo na početku imali program od pet dana adaptacije, tokom koje su nas upoznali s gradom i Univerzitetom, dali nam sve materijale u kojima su bili važni brojevi telefona, informacije, mape, brošure sa savjetima. Rekli su nam: 'Mi smo tu da biste vi uspjeli!'.“
Aplikacije Arc i Arc Driver dolaze uskoro, a imaju za cilj lakše povezivanje osoba u potrebi sa prijevozom te osoba koje nude prijevoz tako što im pronalaze prijevoz putem njihove lokacije.
Život, kažu, piše romane. A i jedno i drugo određuje putovanje. Kozimovo životno putovanje je njegova Via Appia. Put koji svako od nas jednom u životu mora preći. Odgovori koje pronađemo postaju dijelom životnog iskustva, a ne konačna istina, jer ona, kao što Ecovi romani pokazuju, u konačnici i ne postoji.
„U Njemačkoj se može mnogo toga postići ako želiš učiti jezik i potruditi se na poslu. Nema kafenisanja, kad se radi, radi se, pauze imaju, uvijek možeš na toalet, ali naš narod je navikao da ne radi i da kuka.“
Na jednoj od stranica za dopisivanje naišao sam na profil Neobične želje. Iz znatiželje sam se javio i krenuli smo u razgovor o neobičnim željama. Kazao je da voli mlađe. Pomislio sam na prvu da se radi samo o još jednom tinejdžeru koji s nekim želi razgovarati o seksualnom životu. Na moje pitanje koliko mlađe odgovorio je sa koje još nisu krenule u školu.
Pitaš me o preokretima, kazat ću ti. Preokreti su Njegovi, ali su nijeti samo vaši. Kada to shvatite, uradit ćete s preokretima ono što nam sami kazuju, preokrenuti ih. U svoju korist, jer jedno je sigurno: Ko iskreno nanijeti, Bog mu put otvori.





















