Posljednja priča iz serijala „Priče iz dijaspore“ je jedna doista interesantna ispovijest momka koji se vratio u Sarajevo nakon života u Njemačkoj i Švedskoj. Istinski sretan jer se vratio u svoj grad, a istovremeno pomalo i razočaran životom negdje tamo vani.
Pretpostavljam da vam već u početku priča nerealno zvuči. Ali vjerujte mi, nastavite čitati, jer ispred vas se nalazi preuzbudljiva ispovijest Olje Cvitanovića, koji se predstavio kao jedini Hrvat u Sarajevu koji ne radi u državnoj firmi.
Nakon studija, honorarnih poslova i neugodnih iskustava u Njemačkoj i Švedskoj, odlučio se vratiti u Sarajevo. Tokom života u inostranstvu, pisao je priče i izdao knjigu naziva „Piskaranja“, u kojoj možete pročitati više o njegovim srećama, tugama i traumama tamo negdje u hladnim državama Europe.
Ono što u uvodu želim naglasiti, a pročitaćete i u nastavku, je da su Olji život spasili sarajevski ljekari – vjerovali ili ne. U Švedskoj gdje je živio, donijeli su pogrešnu dijagnozu, ne mareći za bolove koje je osjećao… Više u nastavku intervjua.
Budući da Karike već par sedmica rade serijal priča iz dijaspore, reci nam šta misliš o životu u inostranstvu. Imao si priliku živjeti u više država, međutim, meni su ostali zapamćeni dijelovi kada opisuješ život u Švedskoj.
„Bez ikakvog traženja razloga kojim bih opravdao svoj prezir reći ću da je onda u konačnici sasvim normalno da ja koji sam zbog doktorske lijenosti nosio šaku tumora u vratu 9 mjeseci i koji su u konačnici bili izvađeni i sanirani od naših doktora koji ‘ništa ne znaju’ i po kojima stalno pljujemo, dobijem akutnu želju da nekome iščupam grkljan kada mi počne pričati kako je ‘gore’ sve bolje.“
Izdvojila sam ovu rečenicu budući da iz nje možemo pročitati i osjetiti sav gnjev i gorčinu koju osjećaš prema životu vani.
Baš opširno pitanje za satkati u par rečenica.
Načelno, moje mišljenje o životu u inostranstvu je ono standardno i izlizano – „nije za svakoga“. A što se tiče izdvojenog pasusa, napisan je u stanju izrazitog behuta poslije operacije i kao takav je svakako emocionalno nabijen, ali da, sadrži moje uvjerenje da „gore“ definitivno nije sve bolje.
Jasna je stvar da ljudi idealiziraju ono o čemu ne znaju ili su čuli od nekoga, a još više idealiziraju to nešto ako im ono predstavlja moguću alternativu u odnosu na ovo što trenutno imaju, a nikako im se ne sviđa, ali evo kad smo uzeli ovaj primjer: dok sam hodao po pregledima i gore su me sačekale nervozne medicinske sestre, sjedenje u čekaonici po dva-tri sata, prebukirani i nezainteresovani doktori i, u konačnici, driblanje od par mjeseci.
Ali zato mi bi rečeno da zbog toga skoro svaki stanovnik Švedske uplaćuje i privatno zdravstveno osiguranje koje garantuje bolji kvalitet usluge.
Kompariraj nam život npr. u Švedskoj i u Sarajevu? Navedi nam prednosti i razlike. Ono što se jasno vidi iz tvojih piskaranja je društveni momenat socijalizacije. Pišeš o Švedima koji ne dozvoljavaju nikome da im priđe, a onda u nekoj od sljedećih priča pišeš kako čekajući tramvaj na Marin Dvoru upoznaješ lika s kojim skupa psujete majku državu hodajući pješke, jer tramvaja nema.
Vidi, da bi mogli iole ozbiljnije pričati o socio-psihološkim mehanizmima i razlozima zašto su oni tako bitni i emotivno nagrađujući, moramo se zaletjeti par desetina hiljada godina unazad. Ljudi se nisu počeli okupljati u male grupice zato što im je bilo dosadno, već zato što su u takvim formacijama imali više šanse da prežive u surovosti okoline u kojoj su tada živjeli. S vremenom su jedinke koje nisu pokazivale ove tendencije udruživanja izumirale, a jedinke koje su razvile mehanizme koji su ih naginjali da provode vrijeme u grupi preživljavale (zbog činjenice da su u grupi i da je sad statistika na njihovoj strani).
Ekstremno napredna zapadna društva jesu doživjela stanje takvog izobilja i takve sveopće sigurnosti da se može reći da ovi mehanizmi zaista više nisu potrebni za opstanak, dok društva poput naših (Balkan, Istočna Europa, siromašni dijelovi Azije, braća iz Afrike i sl.) i dalje žive u stanjima ne baš zavidne uređenosti i sigurnosti, i zbog toga mehanizmi kolektivizma jesu toliko bitni.
Ako ne možemo naći zadovoljstvo u uspjesima koje možemo ostvariti u razvijenim zemljama, ne preostaje nam ništa drugo nego da jedni drugima budemo štaka i da iz tog veoma prijatnog osjećaja kakve-takve povezanosti u nesreći izvlačimo radost. I to je taj trenutak kad nema tramvaja i počneš psovati sve od devedesetdruge pa na ‘vamo, a slučajni prolaznik ti se priduži, i koliko god zvučalo trivijalno – nekako vam obojici bude lakše i ljepše.
Kako si saznao za bolest? Opiši nam tok, kako je to išlo, budući da su ti život spasili sarajevski ljekari? Zašto misliš da ovoliki broj ljudi ide vani i ne vraća se, niti razmišlja o povratku?
Četiri mjeseca nakon što sam prvi put napipao nešto u vratu, hodao sam po bolnicama i dobijao dijagnoze: upala grla, jača upala grla, upala limfnih čvorova prouzrokovana upalom grla, e ovaj put bi možda mogla biti bakterija, nije, opet je upala grla i ukrug. Hvala Bogu, po Google-u sam trebao biti mrtav već dva mjeseca, pa to utječe i na vugla koliko god se pravio da ne utječe, i onda se čovjek dobro prepadne i u mom slučaju vrati.
Da ne peglam, ovi naši mesari su mi izvadili iz vrata ćevap koji još uvijek nije postao maligan i ta se priča završila povoljno po mene.
A drugi dio pitanja, zašto ovoliko ljudi hrli napolje. Sinergijski učinak svih faktora koji utječu na obim ovog egzodusa koji se dešava je stvarno toliko kompleksan da nema smisla da se pravimo pametni i dajemo neke detaljne analize, već treba pojednostaviti i reći da ljudi odlaze jer se nadaju tom nekom boljem životu.
A da malo pljunem, dodat ću još nešto (u šta i sebe ubrajam prije nego što sam otišao gore, tj. i ja sam tako mislio), a to je da dobar dio ljudi misli da vrijedi mnogo više nego što zaista vrijedi.
Kada si znao da ne želiš živjeti negdje vani? Kada si spoznao da je Sarajevo tvoj dom?
Joj, ovo je baš dobro pitanje, a pokušat ću ponuditi jedan atraktivan odgovor. Kada sam se poslije operacije popeo u predvečerje na Bijelu tabiju i, gledajući grad, čuo ezan i crkvena zvona. Hahahahaha, šalim se. Pazi, jedan od mojih najvrlijih prijatelja me je jednom podboo i rekao da je moj povratak u Sarajevo analogan frajeru koji ima extra djevojku, s njom je godinama i onda se uskofrči, krene da šara, nju ostavi, i divlja godinu-dvije, a onda kad ga stigne sva praznina koju takav život nosi sa sobom on se vrati svojoj staroj djevojci (i u najboljem slučaju sa sobom donese samo kondilome).
U Sarajevu možda nije bilo za mene posla kad sam tek završio faks, možda nije bilo političke sigurnosti koja je samo 400 km sjevero-zapadnije odavde normalna stvar, možda nije bilo ni metroa, bulevara, azijatkinja i mulatkinja, možda nije bilo svih tih mogućnosti i prilika za kojima mladi čovjek čezne, ali bilo je svega onoga što jeste bio moj život, moj identitet.
Uglavnom, odem ti ja, pođem, prođem, i na kraju se vratim. I tu sad ulijeće ta uporedba vraćanja bludnog momka trebi. Nisam ja skontao tada da je Sarajevo moj dom, nego ono, uvijek sam ja to znao, ali čovjek sluti da je sve što je tuđe slađe, a ne vidi da je ono što mu je rođenjem dato dovoljno dobro.
Da li si se ijednog momenta pokajao, zbog povratka vani? S koliko si godina prvi put preselio, a kada si se finalno vratio u Sarajevo?
Prvi put sam otišao sa 24, a vratio sam se sa 27.
Vani si studirao i radio različite posliće, međutim, ukoliko bi ti se danas ukazala prilika da dobiješ ultra dobar posao koji bi bio odskočna daska u tvojoj karijeri, da li bi spakovao kofere i krenuo put Europe?
Pa vidi, kad bi došao Šefket i počeo sa: „Pos’o je dobar, a para laka…“ razmislio bih dva puta.
Opet humor. Elem, niko nije alergičan na pare, i kad bi se otvorila neka prilika za život na „potezu“ koji bi imao onako peretovski omjer vremena provedenog tamo i ‘vamo (gdje je 80-ka na strani Sarajeva), vjerovatno bih i pristao na određeno vrijeme. Vjerovatno. Sad se opet moram pravit’ pametan, ali zaista je veoma bitno da čovjek sa sobom bude 100 % čist oko toga da li mu karijera, ali u neoliberalnom opsegu te riječi, predstavlja primarnu stvar u životu.
Mi Balkanci, čak i oni koji su dobro zagrizli u postmodernistički sistem vrijednosti, imamo tih nesretnih sedam osmina u krvi i na koncu dana nas ipak najviše ispunjavaju te neke „seljačke“ stvari koje nećeš imati ako odeš gore. U slučaju da je neko stvarno „izrod“ u poređenju s našim okruženjem i ako zaista po svojoj prirodi jeste analitičniji, izravniji, orijentisan k objektivnim ciljevima i objektivnim stvarima, za njega je grijeh biti ovdje.
Ali većina nas, koliko god se pravili da nije tako, ipak vrhunac svog metafizičkog postojanja doživi kad na nedeljnoj kafi neko prvi ustane i krene kući, a ostatak ekipe počne rafalat po njemu kao da su jedva čekali da ode, a ustvari nije bitno što je on u pitanju, ko god da prvi ustane oplešće se po njemu (zato nikad prvi s kafe!). Ja sam sebi priznao da pripadam teškom, teškom prosjeku što se ovoga tiče, i nema potrebe da se pokušavam ubijediti (opet) u suprotno.
Većina naših sagovornika opisala je život u određenim europskim državama dosta boljim nego život koji su vodili u BiH. U određenom dijelu knjige porediš Oktoberfest s koridom u Čevljanovićima. „Ono protiv čega jesam je demoniziranje domaćeg seljakluka, a glorificiranje nekog tamo od preko brda seljakluka…“ Šta misliš koji je razlog da većina građana koji napuste BiH poprime neke tamo običaje, a zaborave odakle potiču?
Pazi, pazi, po svim objektivnim parametrima, život jeste bolji u većini europskih zemalja nego ovdje. Finci jesu najsretniji ljudi na svijetu (bar po zadnjem izvještaju koji je MMF radio). Beč jeste, ja mislim, deseti put zaredom proglašen za najbolji grad za život na svijetu.
Work-life balance, cijene prehrambenih proizvoda, sigurnosna situacija, prava svih mogućih manjina, minimalni nivoi korupcije, individualne slobode, svi ovi KPI-evi su toliko ispred naših da se čovjek stvarno zapita kao u onom vicu kad se jednog dana iza sedam mora, sedam planina, sedam gradova, sedam rijeka, aždaja probudi i kaže: „A u pičku materinu gdje ja živim.“ Tako da niko od ljudi koji kažu da gore žive bolje nego ovdje ne laže. Ali ima taj jedan nesretni trenutak koji se javi kod skoro svih, a koji je ujedno i odgovor na drugi dio pitanja, a to je da se neminovno – koliko god se čovjek opirao protiv toga – razvije ta neka (hajmo malo stručno) kognitivna disonanca.
Jer ipak, koliko god se ti ne slagao, negodovao, čak u nekim slučajevima agresivno mrzio sve što ovo naše društvo jeste, ti si ipak svakim dijelom svog bića oblikovan njime, pa čak i ta mržnja koju osjetiš prema njemu je oblikovana njime i kao takva je ostavila u tebi najdublji trag.
I kao produkt ovog društva, ovog mentaliteta, ovih brda, svih rijeka krvi koje su ovdje tekle vijekovima, ćeš otići gore i na svjesnoj razini ćeš svakog jutra zahvaljivati kojem god Bogu što si uspio da se ispališ, ali nesvjesno će iz tebe dok si živ isparavati palanka, a oni gore domaćini to itekako osjete, i zato nikad, nikad, nikad, koliko god se trudio (a trudit ćeš se toliko jako da ne bi bilo pogrešno reći da si takvu količinu truda ovdje uložio u nešto možda ne bi morao ni otići) nećeš biti ništa više nego još jedan doseljenik.
Za kraj, šta bi poručio mladim ljudima u Bosni i Hercegovini? Da li vrijedi ostati ovdje samo zbog momenta socijalizacije? Ili postoje i drugi razlozi koji bi trebali mlade zadržati u okviru ove države?
Naravno da moment socijalizacije nije dovoljan faktor za ostanak, jer da bi se i mahalalo na kafama valja nekako platiti tu produženu i Chesterfield (i swiss-mentu za napredne). A s druge strane, ne smatram se nimalo relevantnim za davanje savjeta bilo kome, imaju ovi life-coach-ovi za to.
No, ipak, smatram da mogu dati jedan solidan prijedlog svakome ko konta da ode, pa duma, pa vaga. Ovaj nadobudni pokušaj pisca ti sad predlaže da upališ YouTube i pustiš numeru „Moja pjesma“ koju je bjelobradi s Bistrika objavio 1995. na albumu „Fotografija“.
Ako se po svršetku pjesme zamisliš koju sekundu, trzneš se, sam sebi kažeš: „Dobra pjesma, ali baš tužna“ i nastaviš sa životom, nemoj se ništa brinuti, hvataj se noge i sretno.
Ali ako te na samo jedan mali, malecki trenutak nešto dobro zapeče negdje duboko u tebi, legendo moja, ne ideš ti nigdje, ti ostaješ ovdje, pa šta bude neka bude.
