Izazov izdržljivosti: Kako sam istrčala 10 polumaratona u jednom mjesecu?

Jedne je večeri naš trener Jasmin najavio izazov izdržljivosti koji je podrazumijevao 10 polumaratona u prvih 10 dana aprila. Pogodite ko se prvi prijavio?

 
Kako to obično biva, niko se više i nije prijavio uz savršenu kritiku: „Šta će ti to u životu…“.

Obzirom da mi je dijagnosticiran usporen rad srca, bradikardija, kao i atletsko srce, te pomalo i anemija, mnogi su bili skeptični i savjetovali da se manim ćorava posla. Ono što me pozitivno iznenadilo bili su roditelji, koji su prihvatili moju odluku. I ne formalnosti radi, već istinskog bodrenja radi. Radi, radi, zaRadih. Pred kraj marta zaradih zdravu korpu svega. Mnoštvo prirodnih sokova za imunitet, željezo i antiupale mišića. Magnezij. Kreme.

Čak sam dobila i mobitel, kojim sam mogla pratiti kilometražu i tempo. Ne znam trebam li spomenuti da sam u martu bila na challengu bez mobitela? Namjerno sam apstinirala desetak dana, ali je u međuvremenu mobitel zaista pregorio i nikad se više nije upalio. Tako se challenge produžio do kraja mjeseca, dok nisam dobila novi. Nejse, imala sam vam ja tako divnu roditeljsku podršku. #elhamdulillah

Na stranu trčanje, u aprilu mi se zapikalo i mnoštvo ostalih obaveza. Ipak, savršena vizija u kojoj ću u prvih deset dana srediti izazov tješila mi je dušu. „Eto, taman to istrčim i onda se rahat posvetim svemu ostalom.“


Uoči 1. aprila, Jasmin je dodao bonus u izazovu ’10 polumaratona u aprilu’, tj. raštrkati te polumaratone kroz cijeli mjesec i trčkarati svako drugi-treći dan. Ostala sam pri prvobitnom izazovu, smatrajući da je ovaj bonus samo olakšica i izlika za neizdržljivost.

Dan prvi

Nešto mi kao ubrzano srce, ali kontam zbog uzbuđenja. Krenuh na trčanje pola sata kasnije od ekipe, pa se iznenadih da osim Jasmina na trčanju vidjeh Elsana i Nasihu, a saznah da je nešto prije nas trčala i Elsa.

Nisam imala ideju o nešto bržim trčanjima, ali su me noge same nosile, tako da sam prvih aprilskih 21,1 km istrčala ispod dva sata (1:57).

Elsan i Jasmin su završili prije, jer su prije i počeli, dok je Nasiha završila taman kad i ja. Otišavši po njene stvari u obližnji shopping centar, poklonila mi je BB kremu u boji, jer je shvatila da koristim najsvijetliju nijansu.

Ujedno nam je Alena poklonila prirodni mehlem protiv rana.

Došla kući, okupala se, namazala noge Deep reliefom, popila Mg i zaspala k‘o beba. Osjećaj, prejak!

Dan drugi

Sutra razmišljah kako mi je večeras trčati samoj prvi dio, jer Jasmin počinje prije mene, dok je ostatak ekipice odlučio trčati svako drugi-treći dan. Doručkovah, ali mi se srce opet ubrzalo. Nakon što sam shvatila da ne mogu nanijeti maskaru zbog slabosti i treskaravih ruku, odlučih da legnem. Nakon deset minuta sam bila u taksiju i pravcu Hitne.

Dok mi taksista vazi: „Jedno su želje, drugo su mogućnosti. Bavi se radije nekim drugim sportom ili laganim trčanjem“, zapitah se. Zaista, možda to i nije za mene?

Prihvatiti situaciju koja me zadesila bilo bi prihvatljivo, ali bi odustati bilo totalno neprihvatljivo.

Ipak, kazao je neku koja mi se svidjela: „Džaba ti čitav svijet, ako samu sebe izgubiš.“

Na hitnoj stara ljubazna ekipa, standardni EKG nalaz i uputnica za doktora. Savjet, ne trčati tu noć. Jasmin mi poslije reče da ni on neće trčati prvobitni plan, zbog ostalih treninga, te da ne trebam ni ja. #Zdravlje na prvom mjestu.

 
Dan 3

Da se razumijemo, ja sam i dalje planirala trčati izazov, a drama je bila jer nisam počela s trčanjima dan za danom. Ujutro odoh kod doktora, koji je ustanovio da mi je EKG sasvim dobar za moju dijagnozu, te da je ovaj efekat prouzrokovan vjerovatno anemijom i nedostatkom Fe.

Dijagnoza: održavaj Fe i, meni omiljeno, zeleno svjetlo za trčanje.

Navečer trčah malo sporije, jer se štedih zbog srca, ali ispade ispod dva (1:59). Već se osjećam lakše i polahko shvatih da sam bila hajvan. Moj divni Stvoritelj mi je htio pokazati da ne mora sve biti onako kako zacrtam, posebno jer bi me uz ostale obaveze to iscijedilo.

Naravno, imam taj talenat da to više volim spoznati na ovakav način. Zahvalno sklapam oči nakon kupanja i mazanja gelova, s mišlju kako me uvijek spasi i odlukom da ću se preusmjeriti na trčanje svako drugog-trećeg dana.

 
Dan 4

Subota ujutro, pola osam. Lagahno trčah i uživah u mraznim proljetnim jutrima. Miris zime, ali se proljeće ne može sakriti. Odaje se, makar, cvrkutom ptica.

Ovaj put istrčah nešto brže (1:55). Sa zahvalnošću uronih u vikend s mišlju da mi je ovo danas sasvim dovoljno. Makar i ne istrčala svih deset. Vidite, napredak. Polahko se riješavam svog tvrdoglavog ‘moram, pod svaku cijenu’.

Dan 5

Elsa i Nasiha imaju svoj tempo, pa trčim odvojeno od njih. Ipak, dogovorile smo se o zajedničkoj ruti, Vrelu Bosne. Rezultat, najbolje vrijeme do sada – 1:54. Rezultat su bili i krvavi, crni nokti, jer su moje patike knap broj mom stopalu, a staro pravilo, koje sam ja fulila, je da se nose broj veće.

Dan 6

Naredno trčanje je bilo tek u nedjelju, jer su mi nožni prsti bili vidno ranjeni. U međuvremenu sam kupila nove patike, broj veće, jer se ne može baš trčati u tijesnima. Uputih se na trčanje i zadah tempo prva tri kilometra. Rutu i kilometražu već znam napamet. Ipak, slučajno vidjeh da mi aplikacija uopšte ne broji kilometre. Morala sam restartovati i krenuti opet. Jasmin reče da se broji, iako aplikacija nije prikazala. To bi značilo da se zaustavim na 18. kilometru, jer imam tri nenapisana kilometra, ali ovaj insan neće da mu na Strava profilu piše 18, već 21,1 km. Da, dobro pretpostavljate, istrčala sam dodatno u ime vizualizacije. #24kilometres

Dan 7

U utorak trčah šesti polumaraton sa solidnim vremenom 1:56 minuta. Oh, da. U međuvremenu sam otkrila da ako upišem kilažu na aplikaciji, broji izgubljene kalorije. Tako da sam i ja konačno počela trošiti kalorije.

Dan 8

Zbog reportaže koju radim, otputovala sam kući u Veliku Kladušu, te naravno začinila izazov. U četvrtak navečer stigla, u petak ujutro na asfaltu i kladuškim brdima. Rezultat je poprilično brdski polumaraton od 2 sata.

Dan 9

U nedjelju opet trčah, iako navečer putujem. Kako bih stigla obići familiju, trčala sam u podne, kad je sunce bilo u zenitu. Nemojte ovo raditi, ako baš nije trka u pitanju. Jedva nagurah ispod dva sata (1:59).

Dan 10

Vidno umorna od dugog putovanja i ostalih obaveza nastavljam da trčim, te u utorak istrčah deveti polumaraton, po staroj dobroj sarajevskoj ruti. Više mi nije zaista bitno da bude ispod dva sata, tako da sam draga srca prešla preko nefsa i trčala 2:01.

Dan 11

Dva dana nakon povratka iz Krajine, otputovala sam u Slovačku. Razmišljala sam kako se nalazim u zanimljivoj situaciji neizvjesnosti. Imam priliku zaokružiti challenge u drugoj državi, ako mi dozvole odsustvo sa sastanka.

S druge strane, bit će pravo fora da ne dozvole, jer ću tako imati najzanimljiviju priču o neispunjenom izazovu. U svakom slučaju, pozitivna neizvjesnost. Najljepša osobina, kad ju koristim, jeste moje prepuštanje Njemu.

Iskoristih ju ovaj put, a ekipa je vrlo rado dala ‘otpust’ za trčanje. Uputila sam se u nepoznate rute malog, planinskog gradića Stara Lesna, i istrčala posljednji aprilski polumaraton u roku od 2:02 minute.

 

Šta su preokreti?

Htjela sam posljednji istrčati najbrže, a ja istrčah najsporije. Vjerovatno bih svoj deseti trijumf brzine slavila na istoj sarajevskoj ruti, gdje bih tačno znala koju ću rupu zaobići.

Realno, bezveze. Nešto kao da učeniku unaprijed date pitanja za test, a onda se ibretite njegovoj pameti.Pustivši korake u nepoznato, otvorili su mi se najljepši predjeli Zemljine planete. Planinski lanac Tatry u kojem sam se osjećala kao ambalaža one fine švicarske čokolade, što nam familija izvana ili komšija Fiko vazda donese.

Vidikova linija koja se spajala s livadskim zelenilom sličnim onim iz zemlje Teletabisa, preko koje čovjekova ruka nikad nije prešla. Duga brda i trčanje uzastranu, koje mi je tako omogućilo dugo trčanje nizastranu. Osama. Mirnoća, koju je u kilometar dugog gradića, prekinula gitara i uronjenost u ritam romskih dječaka, što me pratiše pjesmom.

Htjela sam posljednji najbrže, a ja istrčah najsporije. Neka brda, jer.. realno, nije bezveze.

Pustivši korake u nepoznato, postali su mi poznati novi. Od ogromnih, nepoznatih, deset polumaratona s početka mjeseca, do upoznate, ogromnije volje s kraja mjeseca. Od betonskog oslonca na moranja do lahkoće oslonca na nemoranja. Kroz nepovjerenje okoline oko mene do povjerenja okoline u meni. Od planskog bez odmora trčanja do neplanskog trčanja s odmorom. Trkački monolog sa sobom do trkačkog dijaloga s melecima iz roditeljskih dova. Od mnoštva obaveza do mnoštva obaveza s polumaratonima. Od Jasminovog statusa do ovog pasusa.

Sve su to od-do koje pretrčah i koje jednim imenom zovem – Preokret.

 

Zahvalna sam na svakom mjesecu svog života, a upravo su izazovi ono čime cijenim tu blagodat vremena. Bog nam je udahnuo vrijeme, hartijski bijelo, koje čeka da ga ispunimo. Ne trebamo ga ubijati, niti iskorištavati. Nekako mi je ljepša radnja, ispunjavanje. Ispuniti vrijeme koje imamo kreacijama vlastitog nadahnuća je najzahvalniji ibadet kojim cijenimo ono što nam je Bog ostavio u emanet. Istraži i prohodaj nepoznate dijelove tla, jer su nepoznati samo zato što ih još nisi upoznao. Pređi kilometre kojih ima mnoštvo i vidjet ćeš da je tvojih koraka više.

Prihvatiti situaciju i ne odustati nije isto što i postati situacija i odustati. Kako kaže taksista: „Džaba nam cijeli svijet, ako sebe izgubimo.“

Dodajem da je veći gubitak izgubiti se prije nego se uopće pronađemo. Ispunite ono vrijeme, koje nam u emanetu stoji, vlastitim nadahnućima, jer tako se pronalazimo. Sasvim je nužno da smo uvijek pomalo izgubljeni, zarad konstantnih, novih pronalazaka. Neka to budu otkrića svakog mjeseca, kao test ustrajnosti. No, izdržljivot testiramo i u jednom danu. Zavisi s koliko ste kilometara nadahnuti. Do vas je.

Pitaš me o preokretima, kazat ću ti. Preokreti su Njegovi, ali su nijeti samo vaši. Kada to shvatite, uradit ćete s preokretima ono što nam sami kazuju, preokrenuti ih.

U svoju korist, jer jedno je sigurno: Ko iskreno nanijeti, Bog mu put otvori.

Comments are closed here.