Via Appia: Traženje sebe u izgubljenom svijetu

Posljednjih sam par mjeseci počeo da gubim nadu u to da ću pročitati neki domaći roman koji će me potpuno zadiviti. Da ne bude zabune, sve što sam čitao bilo je ili zabavno ili u neku ruku dobro, ali uvijek je nešto falilo. Onog zadovoljstva u tekstu nije bilo, stalno je izostajao, bježao, nestajao.

Sve su to bili naslovi koji su, unatoč nekim originalnim idejama ili postupcima, donosili udaranje po jednim te istim notama.

Književnost nije tek puko redanje događaja koji će dovesti do nekog eventualnog raspleta i kraja. Postupak, tj. ono kako je napisano je, u najmanju ruku, pedeset posto djela. To je onaj grčki pojam tehne, znanje kako proizvesti nešto ili kako najbolje obaviti neki posao. To je onaj formalistički postupak u koji su se tako srčano kleli ruski formalisti.

A kako uvijek imamo tvorevine koje razbijaju šablone i letargiju, tako nešto se nerijetko dogodi i kod nas.

Izdavačka kuća Buybook je početkom marta izbacila roman Via Appia, spisateljski prvijenac autorice Emine Smailbegović. Prije promocije knjige pažnju mi je privukao njen naslov. Nekada su naslovi toliko obični da ih i ne primjećujemo pored imena autora. U ovom slučaju sam se pitao šta taj naslov znači. I ubrzo dobih odgovor. Via Appia je jedan od najstarijih puteva nastao u periodu Rimskog carstva, te je spajao Rim sa Brindsijem.

No, kakve veze roman ima s tim putem?

„Zovem se Kozimo Meštrović“, naslov je prvog poglavlja ali i protagoniste romana kojemu, u snijegom okovanoj Đenovi, ne preostaje ništa drugo nego da sluša svog cimera Grka, koji citira samog sebe, te da se osvrne na svoj put koji ga je dotle doveo.

Na ovom retrospektivnom putovanju čitatelj će upoznati jednog pisca u nastanku kojem će mnoge sile pokušati ugušiti i ubiti motivaciju za stvaranjem pisane riječi.

„…pišući o stvarima starim skoro dvije hiljade godina vjerovao sam da pišem, ne protiv nekog vanjskog, već protiv unutrašnjeg neprijatelja (:..) pa su se u skladu s tim i moji tekstovi, za treptaj oka okrenuli protiv mene, a time okrenuli i cijeli moj svijet naopačke.“

Kozimova životna petlja je nešto što ga distinktivno odvaja od ustaljenih tokova u domaćoj literaturi. Sudbina je bila takva da njegovim venama teku i italijanska (rimska) i balkanska (dubrovačka) krv. Taj mu je životni ekspiriens doprinijeo da na život oduvijek gleda dvojako, odnosno da oduvijek bude s obje strane Jadranskog mora. Međutim, ono što naizgled djeluje da će se pretvoriti u još jednu besjedu o životu oblikovanim ratom ubrzo se pretvara u jednu pravu književnu avanturu.

Kozimo je oštrouman, pa je zna koristiti i u svojim tekstovima. Emina, pak, ne dopušta da riječ „tekstovi“ visi u zraku, da ih pratimo u tragovima; ne, ona ih zapisuje, neke od početka do kraja. I tu zapravo blistavo iskaču najveće vrijednosti ovog romana – jezik i stil.

Emina koristi pripovjedača u prvom licu, ali unatoč tome jasno čujemo glasove i drugih likova, kao što je npr. Kozimov djed Dubrovčanin. Jezik našeg pripovjedača, Kozima, bogat je, pun poređenja, te pokazuje znakove velike erudicije. Rečenice koje se prostiru po stranicama nerijetko su duge, složene, prepune radnje i likova. Nijedna od tih rečenica pak nije zamorna. One teku, lako ih je čitati, ne dopuštaju gubljenje i eventualno vraćanje i ponovno čitanje. Lično favoriziram ovakav tip pripovijedanja koji dopušta da se tok misli autora/pripovijedača raspliće u kontinuitetu.

Emina Smailbegović

Via Appia kao i onaj citat od ranije, od vlastitog porijekla prelazi na vanjsko porijeklo, tj. Kozima vodi u potragu za Evanđeljem. Upravo me je zbog te tematike i stila kojim je ona predočena roman Via Appia podsjetio na velikog Umberta Eca. Kozimo kao da je iskočio iz nekog Ecovog romana i uletio u Eminin roman. On se daje u potragu za Evanđeljem koje je ukradeno. I poput detektiva prati tragove koji će ga voditi i do Egipta. Poput Baudolina i Nultog broja u kojima su Ecovi junaci u potrazi za nekom konačnom istinom, tako se i Kozimo daje na to putovanje. Za razliku od Eca, Eminine likove ne prate prevelika teoretisanja i filozofiranja. Ona ne zanemaruje lika u korist cilja. Svijet je svakako zapetljano klupko i za daljim petljanjem nema potrebe. Jednostavno, stilski precizno, pušta Kozima da, u potrazi za Evanđeljem, pronađe sebe; da se otkotrlja do svog ognjišta.

„Zato sam nastavio da sumnjam u to da mi se smiješi ikakva spisateljska karijera, ne samo potresen događajima vezanim za Famu Volat, već i zbog moje opće nezainteresovanosti da ljudsku brutalnost i Zlo upakujem u omot roze boje, to jest u knjigu sa sretnim završetkom, i ljudima je prodam kao nadu u bolje sutra naše vrste.“

Život, kažu, piše romane. A i jedno i drugo određuje putovanje. Kozimovo životno putovanje je njegova Via Appia. Put koji svako od nas jednom u životu mora preći. Odgovori koje pronađemo postaju dijelom životnog iskustva, a ne konačna istina, jer ona, kao što Ecovi romani pokazuju, u konačnici i ne postoji.

Via Appia nije određena linearnom konstrukcijom.

Kod nje vrijeme teče i naprijed i nazad. To romanu daje priliku da iz poglavlja u poglavlje nanovo oduševljava. Jedina zamjerka pripada dizajnu knjige: iako na prvi pogled onako mala knjiga izgleda simpatična, njena je konstrukcija kruta i otima se čitanju. I dok su mi složene rečenice iskakale sa stranica tjerajući me sve čitam u jednom dahu, upravo mi je dizajn smetao, otimajući mi knjigu iz ruku. Prozračnost i lepršavost stila zakotvljena je tvrdoćom, utamničena malim marginama, spriječena da diše.

Unatoč tome, Via Appia je i više nego blistav prvijenac kakav bi mnogi iskusniji autori teško mogli sustići. U našem ograničenom izdavačkom svijetu lijepo je vidjeti kako se i talent kreativnog pisanja, tačnije lijepog pisanja ipak zna primijetiti. Via Appia je, bez sumnje, jedan od najkvalitetnijih domaćih naslova koje ćete moći pročitati ove godine.

A godina je tek počela.

 

*Forografije preuzete sa FB stranice Buybook DOO

Comments are closed here.