Gluma je usud, tvrde mnogi umjetnici. Uvijek je to nešto jače od čovjeka, mnogo više od profesije, ili je prepoznaš ili ne, jednostavno te nađe. Tako nešto se desilo i Lei Sekulić koju je put spoznaje vodio do otkrivanja životne profesije. Ogroman uspjeh je postigla na audiciji i dobila šansu da upiše željeni master studij u Estoniji na Akademiji za muziku i teatar, ali je, kako kaže, institucije i fondacije nisu novčano podržale.
Parafrazirajući našu glumicu Jasnu Diklić, sjetih se njenih riječi da su umjetnici, generalno, na vjetrometini i da od njih samih zavisi gdje će ih taj vjetar odnijeti.
Lea Sekulić je sasvim neočekivano uplovila u svijet glume. Prvobitno je završila gimnaziju u Rijeci, a potom upisala fakultet koji je i nije mnogo zanimao, stoga je usputno krenula na malu školu glume koju je organizovao Ri Teatar.
Dok sam pokušavala pronaći svoj put i smisao svega na fakultetu koji sam prvobitno upisala (i koji mi se nije dopadao), počela sam živjeti za te vikende kad su probe. Onda mi je jedan prijatelj rekao “zašto ne bi pokušala da upišeš Akademiju?” – na prvu mi je ta zamisao bila nevjerojatna, no ubrzo sam shvatila da je upravo to ono što želim da radim. Znam da sam kao dijete govorila kako želim biti glumica, ali tu ideju sam potpuno zanemarila kroz odrastanje. Osam mjeseci kasnije bila sam na Akademiji u Banjoj Luci. Od tada kreće sve ono što studiranje glume donosi: predivna prijateljstva, kritike, učenje, vježbanje, razbijanje ega, otkrivanje sebe i sve ostalo, ispričala je mlada glumica.
Prilika za master studij u Tallinu, ali problem predstavlja nedostatak novca
Igrala je u mnogim predstavama i projektima, ali je pred kraj osnovnih studija shvatila da je najviše privlači fizički teatar tj. teatar pokreta što je na Balkanu još uvijek nepopularan žanr.
Bez obzira na sve to, Lea je željela steći još znanja na tom polju i obratila se za stručne savjete Ivani Jožić, dugogodišnjoj članici Jan Fabre Troubleyn skupine, koji rade izuzetne stvari (na pretprošlom BITEF-u predstavili su se publici 24-časovnom predstavom “Olimp”).
Ona mi je nakon nekoliko mjeseci poslala mail kako se u Tallinu otvara novi studij i poslala mi link. Na prvu sam se zaljubila u program, ni sama ne bih mogla bolje osmisliti program za master. Tako sam se prijavila, prošla u uži izbor i otputovala za London gdje je bila audicija. Odmah na početku sam znala kolika je školarina, ali mene je ponio neki zanos i svejedno sam sve to odlučila napraviti. Onda su mi javili da sam prošla i meni se stvorio veliki problem, a to je novac. Za naše prilike u balkanskim zemljama, to je stvarno velika cifra i sama si nikad ne bih mogla to platiti, govori ona.
Gofundme kampanja u toku za “estonski san”
Lea je pisala na sve strane, državnim institucijama, ministarstvima, evropskim fondovima, ali kako nije bilo konkretnih odgovora odlučila je s prijateljima pokrenuti Gofundme online kampanju preko koje joj ljudi mogu donirati novac u svrhu školovanja i pomoći joj da odsanja svoj „estonski san“ među 16 studenata koji su izabrani. Do sada je skupila 425 dolara, a ukupna cifra iznosi 10.000 dolara.
Malo po malo ljudi doniraju, ali podrška koju dobivam je ono što mi jako puno znači i osjećam se blagoslovljeno u tom pogledu. Svjesna sam da je teško, puno nas živi od posla do posla, od grada do grada, malo se ulaže u kulturu i umjetnost, još je sve postalo tako da jedva razgovaramo jedni s drugima, svi nešto tipkaju. Imam osjećaj da su neki likovi koje čitam u drami življi nego ljudi koje srećem. Ali, ipak želim napraviti stvarno sve što mogu kako bih uspjela u ovome što radim, tvrdi Lea.
Raznolikost žanrova je izazov: “Pentimento” i “Broadway”
Monodramu smatraju najzahtjevnijim žanrom, a Lea je po uzoru na belgijskog slikara i pjesnika Džejmsa Ensora izvela svoj avagardni “Pentimento”. Za nju je to bio pravi glumački izazov jer je željela osmisliti nešto autentično svoje, biti autor cijele predstave i sama stupiti na scenu kao gladijator.
Ističe da se pronalazi u svakoj ulozi na neki način, a pored monodrame, antičke tragedije i Šekspir su nešto što bi opet radila.
Imam osjećaj da u meni postoji više ličnosti, kao i u svakom čovjeku, zato se svaki lik obavezno brani. Jer to ste u suštini vi sami. A bez pokreta nema života, u nama se stalno sve kreće, a tijelo je nevjerojatan instrument koji ima svoj jezik i koji se izučava, samo ga treba naučiti slušati. I što je najbolje, svi ga razumiju. Kreacija monodrame je definitivno bio najteži, najzanimljiviji i najkorisniji zadatak koji sam imala. Uz pokret, riječi mi same po sebi nekako nisu trebale i napravila sam potpuno neverbalnu predstavu. Biti sam na sceni i iskazati ono iza čega uistinu stojiš je poprilično zahtjevan zadatak i malo glumaca to radi dobro. Međutim, korisno je i puno sam naučila, kazala je ona.
Lea se oprobala i u sarajevskom mjuziklu “Broadway” gdje je sarađivala sa još mnogo mladih kolega glumaca iz cijele BiH, a koji su režirali Aaron Thielen i Ryan Nelson.
Broadway je nešto drugačije od svega što smo kolege i ja do tada radili, ponajviše u pristupu koji su imali naša dva reditelja. Nisam mogla vjerovati da je moguće postaviti cijeli Broadway mjuzikl sa 30 ljudi na sceni u roku od dva tjedna, ali oni imaju način rada po kojem se jako brzo i učinkovito radi. Svi smo znali po 20 pjesama, stalno smo ih vježbali sa muzičkim rediteljem i doslovno sam se budila s njima u glavi. Sve u svemu, jako zabavno i poučno iskustvo gdje sam ostvarila i prijateljstva s kolegama sa ostalih akademija, ispričala je Lea.
Rad s djecom i rad pred kamerama
Za sebe ova umjetnica tvrdi da je veliko dijete koje odbija da odraste. A predstavu “Vitez iz Vilsonove”, iako je više puta odigrala, uvijek doživljava s osmijehom i punim srcem.
Djeca su zahtjevna publika, odmah izražavaju ono što osjećaju, nemaju “pardona”. Ali igrati pred djecom je predivno, uvijek prate predstavu sa zanimanjem i vjerom. Igra je ono s čim se “dijete u sebi” njeguje. Kada ste se posljednji put zaista igrali? Trenutno radi na seriji “Kosti” koju režira Saša Hajduković, a koja je drugi dio trilogije (prvi je bio “Meso”) Nikole Pejakovića.
Volim rad pred kamerom, a ekipa je stvarno za poželjeti. Jako sam zahvalna što sam dio ovog projekta.
Plan je malo teško imati u ovom poslu, tako da sam naučila živjeti po sistemu: go with the flow, zaključuje Lea, a vi ako ste u mogućnosti podržite je na Gofundme kampanji.
Više informacija o kampanji i ulate na linku:
