Kada sam poslala uredniku priče iz dijaspore, vratio mi je e-mail sa sljedećim sadržajem: „Dobro Merima. Super, a da li zaista misliš da je sve tako bajno u inostranstvu?“
Naravno da ne mislim, ali priče koje sam napisala su zaista inspirativne i pomalo tjeraju čovjeka na razmišljanje da se zapita sljedeće: „Ok, šta ja radim u BiH?“ A onda počnem pronalaziti razloge koji me drže da ostanem u Sarajevu. Porodica, raja, izlasci, hrana (pa nijedna država nema ćevapa i buredžika i specijaliteta kao mi), rahatluk i duša grada.
Mada, ukoliko samo malkice zagrebemo površinu, onda dolazimo do sistemskih problema o kojima su moji sagovornici pričali u prethodnim tekstovima. Loša politička situacija, potpuno beznađe, nemogućnost pronalaska posla – bilo kakvog pod normalnim uslovima (da ne govorim o poslu u struci), nepostojanje efikasnog zdravstva, anarhičnost školskog sistema itd.
Nekada je teško povjerovati da Bosna i Hercegovina ima prednosti u odnosu na europske države. Mirza Softić je 36-ogodišnjak koji dolazi iz Sarajeva, ali već posljednjih par godina živi u Amsterdamu. Za Karike je ispričao više o životu u Holandiji i prednostima BiH u odnosu na državu u kojoj živi.
Ko god je pozitivan, može biti sretan bilo gdje na svijetu
Naš sagovornik tvrdi da nije imao neko posebno formirano mišljenje o Bosni i Hercegovini, osim onih stereotipa da je kod nas sve sranje, i da smo najveća rupa na svijetu, iako ističe da misli da mu je to bio više uticaj okoline nego samo njegovo mišljenje.
„Ne valjaju političari, ne valja sistem, ne valjaju doktori, ne valjaju mjesta za izaći, ništa ne valja. A realno, ko god je pozitivan, može biti sretan bilo gdje na svijetu, ali ljudi su kod nas generalno nesretni upravo zato jer žive crnu hroniku.
Kod nas naslovnice ispunjavaju saobraćajne nesreće, ubistva i Dodikove šizofrene izjave, i onda naravno da se teško oduprijeti propagandi da smo šupak svijeta.“
Odlazak u Amsterdam uz rečenicu Sarajevo je moje i jedino sam tu svoj na svome
Mirzina djevojka, današnja žena, studirala je u Amsterdamu. Kada su oboje završili fakultete, odlučili su pokušati u Holandiji, kako navodi, vođeni idejom da je lijepo živjeti i raditi vani te da mogu steći iskustvo i zaraditi više novca. Prije odlaska u Amsterdam, ističe kako je radio kao slobodni novinar u Sarajevu, pisao za nekoliko regionalnih medija, a istovremeno je bio u NVO sektoru, gdje je imao razne angažmane.
„S obzirom da nisam ni tražio stalni posao, živio sam iznad prosjeka, s primanjima koja su bila veoma dobra za naše uslove.“ Kada su se Mirza i njegova djevojka dogovorili da pokušaju živjeti u Amsterdamu, započeli su s minusom od četiri hiljade eura u džepu, živeći u stančiću koji su unajmljivali polulegalno, on nije poznavao jezik, nije imao relevantnog iskustva za Holandiju i nije baš bio poželjna udavača za bilo kojeg poslodavca, navodi u razgovoru.
„A rodni grad? Pa Sarajevo je uvijek bilo i ostalo moja velika ljubav, i to se neće promijeniti ako privremeno odem. Ima mnogo lijepih i ugodnih gradova za život, ali Sarajevo je moje i jedino sam tu svoj na svome. Ništa me nije natjeralo da odem, otišli smo oboje zbog želje za promjenom, niko nas nije tjerao.“
U Holandiji se sve gleda kroz novac
„Nakon što sam radio kancelarijski posao u Sarajevu, u Holandiji sam za početak opet otišao za šank, te se vratio u studentske klupe. Završio sam magisterij koji mi kasnije ni za šta nije služio, ali eto imam holandsku diplomu najbolje škole za komunikacije u Evropi, kako to oni vole reći“, kaže Mirza i dodaje da je, dok je studirao, uspio promijeniti posao u tri hotela, jednom supermarketu i dva kafića.
U međuvremenu je učio holandski i vodio jedan medij iz BiH. Iako je položio najviši nivo holandskog jezika, nije ga mnogo koristio, jer u Holandiji skoro sve možete obaviti s engleskim. Tek nakon studija je pronašao posao u jednoj korporaciji u kojoj je skoro pet godina, iako opet ne radi ono za što se školovao.
„Posao u struci je pojam koji više skoro i ne postoji, a struka se može i promijeniti, posebno kad ne donosi novac. Što se tiče kulture i običaja, mogu reći da je sve ovdje prilično različito od naše kulture.“
Mirza navodi da ukoliko želite otići na operu u Amsterdamu, to će vas koštati 150-200 eura. Ako želite na koncert neke poznate svjetske grupe, teško da ćete pronaći kartu jer se rasprodaju u prvih deset minuta. Ako želite izaći u restoran, a usto imate dijete, to će vas stajati barem 200 eura, osim ako škrtarite i popijete jedno piće. Sve se jednostavno gleda kroz novac, i novac pokreće sve pore života.
„Ako recimo pozorište nije finansijski isplativo, ono će otići u stečaj. Ovdje je nedavno bankrotirala bolnica. Nikad nisam čuo da je takvo što uopšte moguće, ali eto desilo se, i svi pacijenti su se morali snalaziti, prelaziti u druge bolnice, na drugi kraj grada ili čak u druge gradove. U Lelystadu je bolnica čak i ukinuta jer se ne isplati (?!)“, zaključuje naš sagovornik.
Paralela Amsterdama i Sarajeva
Amsterdam i Sarajevo su definitivno dva potpuno različita grada, navodi Mirza i ističe kako Amsterdam ima legalizovanu prostituciju i marihuanu, dok u Sarajevu ove stvari morate tražiti ilegalno. Amsterdam je potrošio tri milijarde eura na metro liniju od osam stanica koja spaja južni i sjeverni dio grada, dok u Sarajevu GRAS polako i sigurno umire.
„Ipak, nije baš da je meni kvalitet života nešto mnogo bolji zbog toga što imam metro liniju od tri milijarde eura, niti sam posebno sretan s rijekama turista od kojih više ne mogu proći gradom, a platio sam doprinos kroz porez i za metro, a i za institucionaliziranje turizma, a i za policiju koja nadgleda coffeeshopove i Red Light District.
Meni recimo mnogo više znači što mogu prošetati Dobrinjom po sat vremena svaki dan, dok ovdje moram da se guram sa stotinama hiljada drugih sugrađana jer je grad mali, a stanovnika mnogo. Mnogo mi više znači vidjeti sunce jer je ovdje klima očajna. I tako dalje“, kaže Mirza i tvrdi kako Bosna i Hercegovina itekako ima prednosti u odnosu na Holandiju.
Ističe kako je klima u BiH mnogo bolja, a o tome ne razmišljamo kada pakujemo kofere. Zdravstveni sistem u Holandiji je takav da imaju mnogo bolju opremu, ali ne polažu mnogo energije na prevenciju, pa onda imaju najveću stopu raka dojke u Evropi, te najveću stopu smrti novorođenčadi. Kaže da najveći razlog toga leži u tome što trudnoću vode babice koje obično nemaju pojma ni o čemu.
„Imao sam i jedno iskustvo s bolnicom, koje je bilo prilično dobro, ali dok sam došao do bolnice, to je bio horor. A ne možete nazvati kuma koji je doktor jer ne poznajete nikoga. Nedavno je prijateljica razbila glavu i došla u hitnu pomoć, gdje joj nisu htjeli pomoći jer nije nazvala na telefon i najavila se.
Onda je tu na licu mjesta nazvala i pričala s osobom s druge strane stakla, koja joj je uredno zakazala termin za tri sata. A pazite nešto, došla je krvave glave i trebala je šivanje što prije. Na takvim primjerima vidite da su zapadnjačka pravila prešla u kolektivni opsesivno-kompulsivni poremećaj, i da ljudskost više ne postoji.“
Mirza kaže da ima još mnogo stvari koje su kod nas bolje organizovane, od vrtića i njihovog sufinansiranja, porodiljskog odsustva koje je u Holandiji samo tri mjeseca, komšijskih i familijarnih odnosa, pravih prijateljstava koja su u Amsterdamu rijetka, hrane itd.
Povratak u Bosnu i Hercegovinu
Mirza govori kako stalno razmišlja o povratku na Balkan, ne možda odmah u BiH, ali definitivno negdje bliže.
„Život u tuđini uopšte nije lagan jer ste zauvijek stranac. Eh sad, sve je do vas, jer postoje ljudi kojima je to u redu, i koji nemaju nikog svog ni kod kuće. Postoje ljudi koji su bili robovi dok nisu odselili i takvi definitivno treba da idu, ali nije baš svima loše u BiH. Naš mentalitet koliko god da je ponekad pogan, nije mnogo drugačiji od drugih mentaliteta“, zaključuje Mirza i dodaje kako nažalost mi sami o sebi imamo loše mišljenje i često kompleks niže vrijednosti.
„Nakon što sam upoznao ljude iz raznih drugih kultura, shvatio sam da ništa Nijemci ili Holanđani nisu pametniji od nas, nego su jednostavno imali drugi tok istorije pa su trenutno u boljoj poziciji, a na te stvari utječe mnogo faktora.“
Život je prekratak da čekaš posao u struci
Mirza smatra da mladi u BiH imaju budućnost. Tvrdi kako je jako bitno da mladi shvate da država od 1990. još nije ništa dužna.
„Tada su naši roditelji glasali ne samo za nacionalizam, nego i za kapitalizam. Onog momenta kad je kapitalizam došao u našu avliju, država je prestala da bude obavezna zbrinuti ljude u državne stanove, edukovati ih na državnim fakultetima, naći im posao u državnim firmama ili ih vakcinisati u državnim klinikama kada dođe epidemija morbila. Danas je sve individualna odgovornost, i iz same individualne odgovornosti će jednog dana proizaći i kolektivna odgovornost pa tako sami moramo dolaziti do posla, para, ljubavi, sreće…“
Za kraj je naš sagovornik istaknuo kako mladi moraju znati da se posao ne čeka, nego se nalazi ili stvara.
