Da li su i pedofili ljudi?

Na jednoj od stranica za dopisivanje naišao sam na profil Neobične želje. Iz znatiželje sam se javio i krenuli smo u razgovor o neobičnim željama. Kazao je da voli mlađe. Pomislio sam na prvu da se radi samo o još jednom tinejdžeru koji s nekim želi razgovarati o seksualnom životu. Na moje pitanje koliko mlađe odgovorio je sa koje još nisu krenule u školu.

Za ovaj svoj nagon otkrio je slučajno.

Kada je u krilo stavio četverogodišnju kćerku od sestre, doživio je erekciju. Osjećaj je bio toliko snažan da se nije mogao nikako iskontrolirati. Od tada svaki dan posjećuje sestru i drži njeno dijete u krilo. Poslije na taj prizor masturbira.

Na ovu stranicu je došao da s nekim porazgovara o svojim neobičnim željama bez da ga neko odmah u startu osudi i odbaci. Rekao sam mu da bi ipak trebao s nekom stručnom osobom porazgovarati u vezi toga, na što je on rekao: Pa da me pošalju u zatvor.

Da bih dobio stručno objašnjenje o tome šta je pedofilija i kako se tretira kontaktirao sam četiri psihologa i psihijatra u Sarajevu. Svi su odbili da razgovaraju o tome iz razloga što niko od njih nije imao direktan kontakt i iskustva u radu sa pedofilima. Jedna psihologinja mi je objasnila da se u toku svoje cjeloživotne karijere kao terapet nikada nije susrela sa pedofilom, niti zna nekoga kome je pedofil došao na terapiju svojevoljno.

Psihologinja Emina Osmanović također nije imala iskustva u radu sa pedofilima, ali nam je iz perspektive teorije objasnila da je pedofilija poremećaj koji karakterizira prisutnost seksualnog uzbuđenja prema djeci koja nisu još uvijek ušla u pubertet.

Razlog iz kojeg se definira kao poremećaj je u tome što ovi seksualni nagoni ili fantazije uzrokuju značajan stres, patnju ili oštećenje osobi ili patnju, odnosno štetu po druge. Prema tome, psiholozi razlikuju one koji imaju pedofilični poremećaj i pedofilični seksualni interes. Ako osoba doživljava stres i uznemirenost vezano za svoje fantazije prema djeci, iako nikada nije učestvovala u takvoj aktivnosti, može joj se dijagnosticirati pedofilični poremećaj.

Međutim, ukoliko osoba nema psihosocijalne teškoće, te nije reagovala na nagone prema djeci, takva osoba ima pedofilični seksualni interes, ali ne i poremećaj. Ali, ukoliko postoje dokazi ponavljajućeg seksualnog ponašanja koje ukljućuje djecu, iako osoba negira teškoće i nelagodu koja prati te nagone može se uspostaviti dijagnoza, jer takvo ponašanje uzrokuje štetu ili rizik od štete drugoj osobi, u ovom slučaju djetetu.

Momak s kojima sam razgovarao je u dvadesetim godinama, nije mi htio reći koliko tačno godina ima niti odakle je. Rekao je da su djeca počela da ga uzbuđuju tek nedavno, a do tada je imao djevojku.

Kako su se fantazije za seksualni odnos sa djetetom pojavljivale češće, njegov je interes za odnos sa odraslima počeo da opada. Rekao mi je da može imati odnos sa djevojkama, ali ga to ne uzbuđuje u toj mjeri kao fantazije o odnosu sa djetetom. Objasnio mi je da prilikom dolaska u kontakt sa djecom njegovo tijelo reaguje kao prije čina seksa i počinje samo o tome da razmišlja.

Psihologinja Emina Osmanović kaže da nije svaka osoba koja seksualno zlostavlja dijete pedofil.

Seksualno zlostavljanje djeteta može se desiti od strane adolescenta koji je seksualno radoznao ili seksualno nasilan prema mlađoj djeci, ili od strane hiperseksualne odrasle osobe koja bira djecu zbog lakše dostupnosti, ili pak od strane odrasle osobe koja impulsivno reaguje pod uticajem alkohola ili psihoaktivnih supstanci. Takve osobe je moguće dijagnosticirati unutar poremećaja kontrole nagona ili antisocijalnog poremećaja ličnosti ili pak poremećaja uzimanja alkohola ili psihoaktivnih supstanci.

Isječak teksta o pedofiliji, New York Times
Isječak teksta o pedofiliji, New York Times

Momku s kojim sam razgovarao stalo je samo do toga da nađe nekog ko ima slične nagone, da ima s nekim da razgovara o tome, neko ko ga neće osuđivati.

Primijetio sam da je svjestan težine svoje situacije i da razumije da se tu radi o djeci te da ne želi da ih povrijedi, ali, kako kaže, šta ću kada moje tijelo tako reaguje i kad imam te fantazije.

No, ono što je karakteristično za velik broj pedofila jeste da vjeruju da i dijete želi isto. Oni u potpunosti svoje želje projektuju u dijete te ne vide jasno da se preko puta njih nalazi biće koje još nikako nije ni fizički ni mentalno sposobno za bilo kakvu seksualnu aktivnost.

Ključno je pak da djeca takve radnje svakako primjećuju i da one kod njih izazivaju nelagodu i strah. Djeca sve primjećuju i osjete. Tako je jedan od najvažnijih zadataka tretiranja pedofilije da se ni u kojem slučaju dijete ne povrijedi. Šta onda učiniti?

Emina nam je objasnila da je cilj svih tretmana spriječiti reagovanje/ponašanje potaknuto seksualnim nagonom prema djeci kroz smanjenje seksualnog nagona u prisutnosti djece, povećavanjem kontrole seksualnih nagona ili smanjenjem mogućnosti pristupa djeci:

Tretman je efikasan samo ako je osoba sa pedofilijom motivisana i posvećena u tome da promijeni svoje ponašanje, što je rijedak slučaj. Pri tome koriste se psihoterapija i farmakoterapija. Terapija je fokusirana na razvijanje empatije (saosjećanja) i tehnika kontrole seksualnih nagona. Također, u terapiji se često radi na tome da osoba koja ima pedofilični poremećaj prepozna i mijenja iskrivljena tumačenja svojih postupaka prema djetetu, kao što su tvrdnje da se dijete ponašalo zavodljivo ili da je uživalo u odnosu, što često može biti slučaj.

Živimo u kulturi u kojoj je razgovor o seksu još uvijek tabu.

U kulturi koja je nasilna prema svemu što je drugo i drugačije. U takvim uslovima osobe kojima je potrebna pomoć stručne osobe ne usuđuju se da je potraže od straha o tome kako će ih okolina percipirati. Od straha koji je itekako osnovan. Zbog stigme u društvu i zavjeta šutnje pedofili ne traže adekvatnu pomoć, psiholozi i psihijatri se s njima susreću tek kada je kasno, kada izvrše zločin i završe u zatvoru.

Kada djeca stradaju, krivimo isključivo pedofile, a ne i društvo koje ovakvim osobama nije pružilo pomoć i podršku da bi mogli da se bore sa svojom bolešću na adekvatan način.

O pedofiliji se ne uči u školama, o tome se ne razgovara u društvu.

Pravimo se da ne postoji.

Izolirani i osuđeni od strane društva, prepušteni na milost i nemilost svojih impulsa i fantazija i u odsustvu nekoga s kim bi mogli razgovarati o svom problemu, mnogi ljudi sa ovim poremećajem ne uspiju savladati svoje nagone što za posljedicu ima stradanje ljudskih života. Veću će svakako empatiju za stradanjem izazvati u nama dijete, ali i pedofili su ljudi čija bolest ne treba biti prepuštena samo njima.

Kao što ne bismo ljude sa rakom prepustili samim sebi da se bore s opakom bolešću, tako ne bismo ni pedofile trebali ostaviti samima. Da, jeste poremećaj i nije lako. Ali načina da niko ne strada na kraju ipak ima. Stručne osobe makar neće osuditi nego će dati sve od sebe da pomognu.

Tako da, ako imate ovakve nagone, prije nego što naudite djetetu obratite se za stručnu pomoć.

 

*Naslovna fotografija preuzeta sa Rebel Circus

Najčitaniji tekstovi

Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Riječ urednika: Septembar i vrijeme odučavanja
Zlatna Karika Ana Šego: Mladima je često potrebna čvrsta odskočna daska
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Ne paničite! Evo šta treba da uradite ako izgubite ili vam ukradu telefon!
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
More Stories
Bookstan, sarajevski književni div