Amela Mustafić mlada je bh. pjesnikinja. Rođena je u Srebrenici 1994. godine. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavila je knjige poezije „Umiranje djetinjstva“ i „Umiranje imena“. Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, makedonski i romski jezik, a stihovi su joj prisutni u dokumentarnom filmu „Oživjeli“, te u Pravopisu bosanskoga jezika. Zastupljena je u književnim časopisima, zbornicima i antologijama.
Lana Lekić, na prvi pogled nasmijana, šarmantna, topla i ugodna žena. Na drugi pogled se uvjerite u ono što ste...
„Ako pođemo od definicija, za 'lažne vijesti' općenito znamo reći da su to namjerno stvoreni medijski sadržaji koji nemaju uporište u istini, nastali su kako bi se ostvarila politička ili materijalna korist, lakše se i brže šire od samih (pravih) vijesti i donose štetu svima, a pogotovo građanima koji imaju pravo na istinitu, preciznu, pouzdanu, vjerodostojnu informaciju. Objašnjavajući fenomen 'lažnih vijesti', a kako bi izbjegli termin 'fake news' (koji se koristi i da se na ružan način opiše mišljenje druge strane, uglavnom neistomišljenika, ili za prozivanje medija), pojedini teoretičari ukazuju kako je bolje koristiti izraz 'informacijski poremećaj'.“
U skorijoj budućnosti planira se prvi PDF časopis „Moj mali umjetnički kutak“, koji će izaći početkom mjeseca aprila, a bit će dostupan kao ekskluzivni sadržaj na Patreonu. Ako publika dobro prihvati časopis, nastavit će se mjesečno objavljivati. Pored toga, cilj mi je diplomirati ove godine, upisati drugi ciklus studija, a što se tiče stranice „Moj mali umjetnički kutak“ sklopiti saradnju s mladim umjetnicima u Bosni i Hercegovini i pronaći još zainteresovanih koji bi zajedno sa mnom mogli raditi na mojoj stranici.
Postojanje istopolnih zajednica u Bosni i Hercegovini nije tema kojom se bavimo od juče, niti istopolne zajednice postoje od juče. LGBT zajednica je na našim prostorima vidljiva vjekovima, u manjem ili većem obliku, kroz zapise, priče, umjetnost, kulturu... Danas, u 21. vijeku, govorimo i o mogućnosti da istopolne zajednice sklope neki oblik legalno priznate zajednice. Takva praksa je moguća u skoro svim evropskim zemljama, ali ne i u Bosni i Hercegovini. Apsurdno je pričati o ideji da namećemo nešto, da tražimo nemoguće, kada je jedina želja pojedinaca i pojedinki u ovoj zemlji da dobijemo jednaka prava Ustavom zagarantovana.
Gledajući kroz historiju, čovječanstvo nikad nije bilo povezano u ovoj mjeri. Globalno selo. U svakom momentu imamo uvid u dešavanja na drugoj strani svijeta. Veća je fluktuacija informacija nego zraka, čini se. Bukvalno su nam ruke srasle s mobitelima. Anatomija kaže da u šaci imamo 54 kosti, a ja bih tome dodala mobitel kao 55. kost. Uvijek dostupni, uvijek online, voicemails, SMS, Viber, Mesendžer, video calls, a nikad više usamljenosti... Nikad više dezorijentisanih i izgubljenih ljudi. Redovno gledam lica oko sebe koja znam godinama i pitam se da li ih uopšte prepoznajem. Nevjerojatno je kako se ljudi povijaju poput visokog tankog drveća na jakom vjetru pred različitim društvenim prilikama. Jednom je neko rekao da je svaki čovjek ostrvo i to je zaista tako. Kao da smo promijenili Zemljin reljef i više ne postoje kontinenti već samo sitna ostrva. Tačkice u beskraju koje stoje užasnute pored 7 milijardi drugih tačkica koje su povezane Wi-Fi konekcijom.
Čitajući o utjecaju posljedica konzumerizma i svakodnevnih navika na naše zdravlje, a potom i na planetu na kojoj živimo, naše potrošačke i druge navike počele su da se mijenjaju. Nijedna od tih promjena nije bila drastična da je mogu primijetiti ljudi koji se s nama druže; sve su došle tako spontano nakon otkrovenja i postale dio naših života kao da oduvijek tako radimo. Stoga sam odlučila da vam predstavim sve što smo promijenili u našem životu da živimo što više u skladu s prirodom.
Znam da ovo što ću napisati mnogima neće biti jednostavno ni za pročitati, a kamoli prihvatiti, ali molim vas da barem razmislite o tome. Molim te majko koja si odgajana u patrijarhatu, molim te oče koji si odgajan u okrilju toksične muškosti, prihvati svoje dijete bez pogovora i bez obzira na sve. Budite svojoj djeci podrška, otvorite im vrata svoga srca da znaju da se uvijek mogu vratiti kući. Vjerujte mi kad vam kažem da im je dovoljno teško nositi se s osudama i predrasudama društva. Ono što im najviše treba je vaša ljubav i bezuslovna podrška, kako bi kroz život mogli koračati uzdignute glave. Roditelji, vaš prioritet treba biti sreća vaše djece, bez obzira na to koga ljube.
Na trenutak smo svi utihnuli i zadubili se u vlastite misli, a onda smo polako počeli da komentarišemo. Ono što je pomalo poražavajuće je da se većini prisutnih desila ista ili slična situacija. Da se razumijemo, ovo se dešava i u heteroseksualnom svijetu jer ljudi se varaju na sve strane. Što bi rekla Konstrakta: „I šta ćemo sad?“ Jedino što možemo je odbiti da budemo saučesnici/e ovakvih prevara i obmana. Također, da li svojim negativnim komentarisanjem LGBTI ljudi i sami doprinosimo tome da se moraju skrivati, varati i lagati sebe, pa i druge?
Sama ideja o uređaju je došla vrlo spontano, to je tema s kojom sam bila zaokupirana i jednostavno sam shvatila što je potencijalno rješenje. Nakon što sam analizirala tadašnje postojeće stanje i uvidjela potencijal, odlučila sam predati zahtjev za međunarodni patent. Na kraju se moj uređaj ispostavio kao veoma inovativno rješenje za što sam dobila potvrdu iz Europskog patentnog ureda iz Minhena i WIPO-a iz Ženeve.
Želio sam biti u nekoj novoj dimenziji gdje nitko ne može biti drugačiji, da nitko ne bi dolazio do diskriminacije i loših misli o sebi. I tako je počela moja unutarnja mržnja. Ne prema ostalima, nego prema sebi. U tim trenutcima nisam znao jesam li uopće osoba, a kamoli da se iskažem. Tu je bilo moje prisilno autovanje i gubitak ponosa kojeg sam imao. Ta bitka je trajala dugu godinu iz pakla iz koje sam se izvukao uz pomoć osoba koje su mi rekle „Nije do tebe“, i nevjerojatno sam im zahvalan.
U novom intervjuu sa stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja, Ognjen Pjano razgovara s Marijom Vidaković, psihologinjom i psihoterapeutkinjom pod supervizijom, o njenom radu kao školske psihologinje, izazovima s kojima se susreće, emotivnom i intelektualnom razvoju djece te ulozi roditelja i cijele zajednice u digitalnom, emotivnom i intelektualnom opismenjavanju.






















