Svaki put kada bih čitala neku knjigu, tamo negdje u dubini mene tinjala je nada da ću jednog dana doživjeti da ljudi čitaju moje knjige. Dala bih svojoj mašti na volju, a onda bih gasila tu nadu u sebi.
Ugostitelj sam po struci. Deset godina vodila sam porodični biznis te sam se bavila izradom torti i kolača. Nikad naglas nisam izgovorila rečenicu: „Ja pišem.“ Plašila sam se da to nekome kažem. Osjetila bih strah samo pri pomisli da otkrijem želju koja je postala dio mene, mojih snova. Silno sam željela da postanem autorica. Zamišljala sam sebe u nekoj dvorani, okruženu dragim ljudima. Na stolu veliki buket cvijeća i knjige na kojima piše moje ime. Oh, koja radost pri pomisli na tu scenu kako potpisujem svoju knjigu. Puno puta sam pročitala rečenicu da čovjek uči dok je živ. Trebalo je najprije da naučim kako savladati strah.
Bilo je potrebno usuditi se. To sam i učinila.
Pisanje moje prve knjige, autobiografije pod nazivom „Nepozvan gost“, počelo je 2009. godine. Od tada sam zapisivala svaku proživljenu emociju ili trenutak koji me nečim nadahnuo. Moja ljubav prema pisanju je neopisiva. To je bistri potok koji uvijek žubori.
U martu 2020. godine napisala sam priču pod nazivom „Ljubav u doba korone“. Jedna bliska osoba bila je oduševljena tom pričom. To je ono što mi je bilo potrebno. Pokrenulo me, motivisalo me, dalo mi snage da nastavim. Bilo je dovoljno svega dvadeset dana da napišem svoj prvi roman. Od priče do romana. U roman sam utkala doživljaje osoba koje su mi veoma drage. Nije mi to bilo teško jer rado slušam svoje prijatelje. Volim te drage razgovore s njima.
Početak pandemije. Puno vremena sam tada provodila sa svojim bratom. Bodrio me i nekako u meni gasio sve one nemire koji bi se javili. Rekao mi je da moram nastaviti. Dogovorio mi je susret s jednim autorom. Ne znam kako ide postupak izdavanja knjige. Priznajem da sam uplašena. Nije me brinula tematika moje knjige, već moja biografija. Ugostitelj po struci je napisala knjigu. Nešto bi mi tada zapelo u grlu, nestalo bi glasa. Strah. Bojala sam se nekog ironičnog podsmijeha. Međutim, sve je prošlo bolje nego što sam očekivala. Ništa od onoga što sam pomislila nije se desilo. Dobila sam pohvalu za svoj tekst. Autor Amir Sijamhodžić istakao je moj talenat. To mi je trebalo, zaista mi je godilo.
U svojim očima sam tog trenutka postala drugačija, samouvjerenija. Nestalo je moje nesigurnosti koja me često sprječavala i odvodila u neke tamne ulice mojih nesigurnosti. Njih sam ostavila iza sebe i krenula naprijed.
Moji prvi koraci vodili su do ponavljanja gradiva – do Rječnika bosanskoga jezika, Pravopisa bosanskoga jezika. Upisala sam srednju školu. Vrijedno sam radila svakog dana iščitavajući sve svoje prethodne tekstove i dovršavajući svoju knjigu. Ubrzo je u moja slabašna jedra zapuhao jaki vjetar. Moja lektorica Fikreta Muslić. Ona je prije svega postala moja prijateljica, žena koja je običan kamen izbrusila u današnji dijamant. Bio je to prebrz tempo života. Nekad se zaista nisam snalazila u svemu tome. Divni ljudi oko mene, njihova toplina i želja da uspijem, puno su mi značili.
Za samo pet mjeseci objavila sam tri knjige
Završila sam kurs emocionalne pismenosti u Udruženju „Most“ iz Mostara. Oduvijek sam voljela fotografiju pa sam ubrzo upisala i kurs fotografije. Položila, a između svega toga završila sam i jedanaest seminara na temu psihologije. Posebno sam ponosna i zahvalna Petri Brzović (Youniti Hr.) i Slavici Squier (NLP Beograd). Predavanja ovih žena posebno volim. Na akademiji NLP u Beogradu i dalje slušam predavanja. A završetak će mi donijeti zvanje master life coachinga.
Plašila sam se prvog susreta s recenzentima. Tog dana sam saznala da sam jedna od rijetkih žena ovdje koja se usudila pisati o slabosti ljudi, o ljubavi, ali onoj nesrećnoj. Knjiga prikazuje život u prepletenoj paukovoj mreži, istinu o današnjem načinu življenja. Ono o čemu se ćuti. O onome što se gura pod tepih. Hej, doktor docent uporedi domaćicu s velikim Lavom Nikolajevičem Tolstojom. Nisam mogla da zaustavim te suze koje su krenule. Bile su to radosnice. Bile su kruna svega onoga što sam radila, trudila se, odricala. Bile su one dokaz svih neprospavanih noći, jutara koja su dolazila i nagovještavala dug, naporan dan.
Ne žalim. Usudila sam se i uspjela.
„Hod u pakao“ izlazi 3. septembra 2020. godine. Promocija moje knjige. Ganuta sam odazivom ljudi, poznatih, dragih, ali i nekih novih. Tu su, u ovoj prostoriji zbog moje knjige. Gledam i zapažam kako upijaju svaku izgovorenu riječ. Čitajući neke dijelove knjige, podižem pogled i vidim suze u očima mnogih. Priča je istinita. Na papir sam prenijela istinu o jednoj ženi i njenoj slabosti. Svi žele doći do knjige. Moja knjiga počinje svoje putovanje po Bosni i Hercegovini, a nedugo zatim odlazi i van naše domovine. Dobijam poruke: „Šta se desilo s glavnom junakinjom?“ Profesori mi sugerišu da napišem nastavak knjige. Pero je već na stolu. Počinjem i neumorno pišem. Nakon sedamdeset dana završavam knjigu pod nazivom „preŽIVJELA“. Nakon iščitavanja knjige, prof. dr. Durić predlagao je da se knjiga nazove „Hod u raju“, zbog snage one koja se uspije oduprijeti i nastaviti živjeti bez straha, a ujedno čuvajući svoje voljene.
„Među nama žive ljudi gladni ljubavi, a istom se vrlo često ne smiju hraniti. Ponekad za ženu odustati znači (pre)živjeti.“ – iz knjige „Hod u pakao“.
„Hod u pakao“ i „preŽIVJELA“ su djela koja su nastala prema stvarnim događajima čije su sudbine bile tragične. U njima sam opisala ljubav i sve ono što ona sa sobom nosi. I bol i sreću. One su i poziv da žena pokaže snagu koju ima. One otkrivaju koliko je ženama potrebna pažnja, razumijevanje i taj osjećaj da su voljene.
Prije promocije druge knjige već sam radila na trećoj knjizi pod nazivom „Žena“. Ne volim kada se običaji ili tradicija poistovjećuju s vjerom. Imala sam priliku da svjedočim mnogim nemilim događajima u svom kraju, a upravo me jedna rečenica nadahnula da sam uspjela napisati cijelu knjigu. U Bosni se nekad kćerkama pri udaji govorilo: „Gdje ti je dom, tu ti je grob.“ Bilo je jako teško ispisati knjigu i obuhvatiti sve uloge koje žena ima. Pomogao mi je kolega Jasmin Delić. Većina knjige govori o duhovnom stanju i potrebama žene, koja je s razlogom načinjena baš od rebra. Upravo da bi bila voljena a nikako gažena. Slabost svakog muškarca treba da bude u ženi, ali ne bilo kojoj nego onoj voljenoj. Žena u islamu ima veliku ulogu, kao žena, kćerka, majka.
„Jer ona je preživjela sa osmijehom na licu šamar života.“ – iz knjige „preŽIVJELA“.
Željela sam da moje knjige budu dio žena, jer su pisane o ženi, za ženu
Tako je krenuo i projekt „Women for women“, a prodajom knjiga pomažemo samohrane majke, djecu bez roditeljske skrbi te oboljele. To me ispunjava. Nadam se da ću moći još više doprinijeti tim ženama svojim radom. Ali, to nije sve.
Uspjela sam napisati i knjigu „Sretna i uspješna“, knjigu koja je posvećena žrtvama porodičnog nasilja, kako fizičkog tako i duševnog, te žrtvama silovanja. Knjiga trenutno čeka sponzorisanje Općine Velika Kladuša. Štampala bi se kao besplatan primjerak. Želja mi je da održim predavanja na tematiku iste knjige te da tim putem osnažim one u kojima su ubili samopouzdanje. U završnoj fazi je i knjiga pod nazivom „(Ne)sretan brak“, još jedna verzija psihološke tematike protkana vjerskim.
Moje knjige su bile uzor mnogima, a ja sam svima njima bila podrška. Bosna i Hercegovina je postala bogatija za šest autora i autorica. Ponosna sam na svoje kolegice i kolege koji su se usudili progovoriti. Riječ je o istinitim djelima. Za tri knjige imala sam čast da budem recenzent. Mnogima sam pomogla u dopuni i iščitavanju, usmjeravanju. Nikad neću zaboraviti svoje prve korake. Iako znam da sam i ja tek na početku ostvarenja svojih snova. Od domaćice do autorice nije bilo lako doći, ali vjera u sebe i onaj čvrsti stisak ruke u pravi čas, pokazatelji su koliko možemo uspjeti. Bilo je i loših kritika, naravno. Nakon prvog čitanja pitali su me da li imam temperaturu, otkud mi hrabrost da pišem o preljubu, o ženi. Međutim, hrabrost se rodila nakon pobijeđenog straha. Svoje prepreke nisam ponekad mogla zaobići, ali sam se provlačila kroz njih, preskakala ih, ali nikad nisam pomislila da odustanem.
Listovi mog rokovnika su se raspršili po mnogim konkursima. Jako sam zadovoljna i srećna prije svega što moja pisana riječ zauzima mjesto i u drugim knjigama.
Ponosna sam na sve one koju su radili sa mnom, bili dio moje pisane riječi. Moram ih spomenuti. Posebno i veliko hvala ide Adnanu Karaliću koji je zadužen za sve moje fotografije i korice knjiga. U moj život ušla je još jedna divna žena, profesorica Meliha Alibegić, tu je i Mirzeta Purić, Bajruzin Planjac i mnogi drugi. Moja snaga i divan prijatelj, autor Josip Milanović – PisoJ. Moj brat imao je prijatelja, jednog divnog čovjeka koji je vjerski učenjak. Maštala sam o tome krajem 2020. godine kako ću nekad napisati knjigu, a on će biti recenzent iste. Bio je to san koji se ostvario jako brzo. Nakon četiri mjeseca Abdulah Veladžić je sjedio u prepunoj dvorani ljudi i pričao o mojoj knjizi. To su trenutci koje ću pamtiti cijelog života. Upravo takvi trenutci mi ne dopuštaju da se osvrnem na one negativne, a da ih ima, ima ih. Ljudi često ne vole tuđi uspjeh i imaju potrebu da vrijeđaju, ismijavaju. Međutim, mene je učio život prije knjige.
Navikla sam da idem osmijehom kroz suze
Ako bih pridavala pažnju negativnim ljudima, trovala bih svoj um i moja snaga i energija bi bile potrošene. Uzalud. Ponekad ne bismo znali cijeniti sitnice da nas oluje nisu učile kako naizgled krupne stvari malo vrijede.
Ako možeš da sanjaš, možeš i da ostvariš. Mašta stvara cilj. Možda neki snovi djeluju blesavo, ali da vam nisu bitni, ne biste o njima razmišljali. Znači, vrijedno je. Snovi se ne ostvaruju preko noći. Nikad nemojte odustati od onoga o čemu sanjate. Onoga o čemu vaša duša sanja. Istrajte. Jako je teško. Ništa nije lako, ali postoji način. Ne odustajte. Ne zavisite od tuđeg mišljenja. Ne plašite se promjene. Vrijedan je samo onaj cilj na kojem ste stajali do kraja. A snovi su stvarnost ako srcem vjeruješ.
