Vjerovatno ne postoji važniji niti prelomniji trenutak u životu LGBTI osobe od coming outa. A to famozno autovanje nikad nije samo jedno. Ponekad se autujemo pola života, osjećajući pred svako sljedeće gotovo jednaku figu u stomaku.
Neka nose veću težinu, emotivno su potentnija poput onog prvog, onog kad napokon izgovorimo sve ono toliko puta ranije izgovarano tek svom odrazu u ogledalu. I to prvo, za razliku od brojnih proba i priprema, protekne najčešće nemušto, kao na času kad baš i nismo učili. Ali protekne i ipak kažemo, makar krijući se iza kojekakvih eufemizama.
Greta – balada o Migfoldu / tamni, emocionalni transrealizam govori o mogućnosti prevazilaženja ratnih trauma posredstvom mašte i književnosti. Polazeći od vremena Jugoslavije, kojoj se autor na više mjesta u knjizi vraća, okosnicu ove duže pripovijetke ili romana (možda najbolje knjige) čine ratna dešavanja u Bosni 90-ih godina. Ovakvim definiranjem radnje mogli bismo lahko zaključiti da je to još jedno u nizu pričanja o nemilim događajima, ali ona to ipak nije. Rat u dječakovoj svijesti – neimenovani narator – predstavlja putovanje kroz vrijeme i prostor zahvaljujući umijeću čitanja knjiga.
U nastavku teksta odabrani blogovi u natječaju „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ magazina Karike.ba. Glasati možete na našoj Facebook stranici.
U nekom trenutku donosimo svoje odluke, a one nisu uvijek ispravne. Ovo je objašnjenje, ali ne i opravdanje. I zar tako dovijeka? Odbijam u to da vjerujem. Iz Brčkog sam. Znate, onaj grad na Savi koji je zamalo zeznuo Dejton, dok od nas nisu napravili Distrikt. Bili smo djeca, ali išli smo jedni drugima na Božiće i bajrame, slavili Ramazan, Uskrse i Vaskrse. Praviti se da nismo znali ko je Srbin, ko Bošnjak, a ko Hrvat je glupo i naivno. Jasno je kojem plemenu pripada Nataša, a kojem Amina. Ali to nas nije sprječavalo da se družimo i da surađujemo. Mržnja nije u našem genomu. Ona je naučena i ne mora biti trajna. Naši roditelji su ratovali. Naša djeca ne moraju. Ali, što joj više vremena damo da pusti korijenje i postane dio naše kulture, biće je teže iskorijeniti. Da li je već kasno za promjene?
Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.
Dalo bi se iz bilijarnih izlučevina u ovom literarnom radu zaključiti da ja o svojoj Državi ne mislim mnogo toga dobrog, ali to nije tako. Ja ovu Državu volim, volim je zato što samo u ovoj Državi, ja uz pomoć jetrvine zaove e pa njene sestrične kume Anise mogu da obavim sve preglede kada god imam napade hipohondrije, bez da me pošalju na psihijatrijsko vještačenje, a da istu večer podržim genijalne ekonomske velikane iz Liberalnog foruma koji nude alhemijska rješenja u kojima se zaziva dokidanje poreza i povećanje socijalnih davanja. Državu volim i što preko kuma Anisa, koji je s Asimom radio kod Budnja, mogu da računam na zaposlenje u Pokopu, a to je firma koja ne propada. Politička korektnost i euroatlantske integracije budu i prođu, prođe i razvoj aplikacija, ali Pokop ostaje!
Davno su prošla vremena kada su se ljubitelji mudrosti i znanja zalagali za to da vladar treba biti onaj koji je u stanju da razumije istinske vrijednosti i pravdu na način koji drugi ne mogu, djelujući moralno, a ne iz vlastitog interesa, jer bi bio opremljen na pravi način za donošenje političkih odluka. Današnja društva očito ne funkcionišu na tom principu, što je vidljivo iz svakodnevnih primjera nerazriješenih konflikata koji postoje između pripadnika različitih nacionalnosti, a koji su temelj za sveprisutni razdor društvene konstitucije, dekonstruišući takozvanu konstitutivnost naroda, na čijem čelu se nalaze pojedinci, koji širokim arsenalom propagandnih alata naoružavaju etničke grupe, podstičući stvaranje procijepa koji prijeti urušavanju temelja savremene demokratije.
Mi se ne sjećamo rata. Mi nismo ni doživjeli rat. Svatko od nas slušao je različite strane priča i zasigurno obrazovao različito mišljenje, ali mi pronalazimo zajednički jezik. Jezik želje za spoznajom i napretkom. Jezik razumijevanja.
Vidim slobodnu zemlju, ali ne i slobodne ljude. Vidim mladog čovjeka u žurbi za poslom, ali i starog u usporenosti nad krajem linije života. Vidim prosjaka na kiši na ulici i vidim bogataša u novom automobilu. Vidim izgradnju velikih nebodera i oronule kuće prigradskog naselja. Vidim grad kao i svaki drugi. Samo je ovaj malo posebniji. Sarajevo je moj grad, Bosna i Hercegovina je moja zemlja i ostajem tu gdje gostoprimstvo nema cijene. Ljudi odlaze i dalje. Okreću leđa dužnostima i onima koji su umrli za našu slobodu. Ostavljaju te dužnosti drugima. Možda jednog dana shvatimo da više nitko nije ostao iza nas.
Nacionalizam, mržnja i podjele, okovi bosanskohercegovačkog društva, godinama već podcjenjuju i zanemaruju značaj nekadašnjeg suživota različitih tradicija, naroda i kultura, a ni religija više nije sveta jer je često korištena u svrhu mobilizacije jednih protiv drugih i kao instrument političkih ciljeva koji u stvarnosti niti jednoj skupini ne obećavaju boljitak. Načelna polazišta različitih religija, ustavljenih na ovom prostoru, se zloupotrebljavaju tako što se uzimaju kao osnov politika i odluka, a koje su daleko od onoga što religija proklamira. Oni koji su itekako prisutni u javnoj sferi govore glasno o nemogućnosti zajedničkog života naroda ove zemlje, iako istovremeno postoje kulturološke vrijednosti, u srži pojedinaca i cjelokupnog društva koje su poveznica različitosti naroda.
Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.
Blog Ivone Kukić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Rođena sam u decembru 1993. godine. Rekli su mi stariji da dugo nisu upamtili tako hladnu zimu. Dok me nosila pod srcem, moja mama jela je uglavnom jabuke. Jedva sam preživjela po dolasku na svijet. Svijet prijeteći, krv je već natopila zemlju, strah i zlo zavladali su složno. A ja tvrdoglavo odlučila da živim.
Omladinska novinska asocijacija u BiH i Omladinski magazin „Karike“ u saradnji s Udruženjem „Okvir“ u okviru Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE pozivaju video umjetnike i umjetnice iz cijele BiH da učestvuju u kvir umjetničkom takmičenju.
Želeći osnažiti i afirmirati kroz medijski prostor našeg magazina kvir kulturu i umjetnost u BiH kao način senzibiliziranja, educiranja i informiranja šire javnosti o LGBTIQ+ zajednici u BiH, pozivamo video umjetnike i umjetnice od 15 do 35 godina s prebivalištem u BiH da uzmu učešće u umjetničkom konkursu za najbolji kvir video rad.















