U svojoj novoj kolumni Amina Alihodžić piše o društvenim mrežama, položaju mladih i zanimljivim fenomenima s kojima se svakodnevno susreće, pitajući se zbog čega o svemu tome piše.
Gledajući kroz historiju, čovječanstvo nikad nije bilo povezano u ovoj mjeri. Globalno selo. U svakom momentu imamo uvid u dešavanja na drugoj strani svijeta. Veća je fluktuacija informacija nego zraka, čini se. Bukvalno su nam ruke srasle s mobitelima. Anatomija kaže da u šaci imamo 54 kosti, a ja bih tome dodala mobitel kao 55. kost. Uvijek dostupni, uvijek online, voicemails, SMS, Viber, Mesendžer, video calls, a nikad više usamljenosti… Nikad više dezorijentisanih i izgubljenih ljudi. Redovno gledam lica oko sebe koja znam godinama i pitam se da li ih uopšte prepoznajem. Nevjerojatno je kako se ljudi povijaju poput visokog tankog drveća na jakom vjetru pred različitim društvenim prilikama. Jednom je neko rekao da je svaki čovjek ostrvo i to je zaista tako. Kao da smo promijenili Zemljin reljef i više ne postoje kontinenti već samo sitna ostrva. Tačkice u beskraju koje stoje užasnute pored 7 milijardi drugih tačkica koje su povezane Wi-Fi konekcijom.
Zastranili smo, socijalno i emotivno
Nedostaje nam ljudskost i ono što tehnologija i genetika nisu uspjele proizvesti – duša. Sve znamo, ali ne znamo kud s tim saznanjima. Nedostaju nam iskrenost i poštenje. Nedostaju pravednost i red. „Jer jed je jed, a red je red.“ Sve je takmičenje, sve je poređenje, mjerenje, i ne dao ti Bog da si bolji u nečemu. Bilo čemu. To je nedopustivo. Jadni li smo kao dvonogi primat iz porodice Hominoidea. Evoluirali smo unazad. Nismo zaslužili zemlju, vodu, zrak. Ništa nam ne znače. Osim kad treba da se dobije lajk, da se uslika priroda. Električna energija nam znači sve. Vječna slava Tesli. Utičnica je svjetlost na kraju tunela. Najveći adrenalinski podsticaj dobijemo kad je baterija na 2 %.
Ne znam zbog čega pišem ove redove
Neko će ih smatrati depresivnim i beznadežnim. Neko nepovezanim. Ne znam ni koji im je cilj. Možda samo da kao Visoki predstavnik u BiH izrazim zabrinutost, ali socijalnim i duhovnim stanjem društva u kojem živimo. Sve više influensera, sve manje ljudi. Sve manje običnih ljudi. Opuštenih ljudi s kojima možeš glasno da se smiješ, pričaš o bilo čemu bez kalkulacija, insceniranih tema i držanja. Svijet u kojem živimo je duševno obolio, s metastazama koje ne može liječiti ni operativni zahvat, ni kemoterapija. Svaki dan primjećujem i čudim se…
Na društvenim mrežama proljeća, u stvarnosti led i mraz
Nasmiješena lica naših mladih ljudi kriju tajne koje su zasebne i zajedničke. Kriju bijeg od stvarnosti i potragu za smislom i egzistencijom. Njihovi roditelji su dali sve što su imali u zalog za bolju budućnost svoje djece. Studij je trebao biti zeleno svjetlo. Šansa za bolji život. Nažalost, ista većina tih omladinaca je na birou, ili rade u firmama za minimalac i sanjaju o boljim vremenima. Oni nikad nisu dobili priliku ni za pripravnički staž u struci, niti za program Federalnog zavoda za zapošljavanje, jer i za to treba imati vezu. Treba imati štelu. U vrijeme apsolutnog tehnološkog razvoja svijeta, na brdovitom Balkanu još uvijek postoji i aktivno se koristi termin „štela“ i masan CV ispod bureka. To je javna tajna.
Naša omladina živi sivu svakodnevicu, koju ni Lightroom ne može posvijetliti
I sama sam provela dobrih nekoliko godina na birou, poslala toliko prijava za posao kojima bi se mogao popločati putni pravac Sarajevo-Zenica i unaprijed znala da je uzalud. Mladima je bh. politika oduzela i pravo na nadu. Državne jasle su san koji samo pojedinci imaju pravo da sanjaju. Ne vrijedi isto za đavola i đakona… Pa nek se zna! One su privatizirane i to generacijama unaprijed i unazad. Kompetencije su irelevantne. Stranačka veza je sve i „must“ i, ako ju imaš, možeš nacrtati posao koji želiš raditi na papirnoj maramici u kafani s kockastim stolnjakom jer fakultet se može naknadno završiti u Sokolcu, Travniku ili Lukavici he, he… I namig… Šta bi Steve Jobs rekao na ovaj sistem zapošljavanja? Stay hungry, stay foolish…
Kad gledam kontradiktornosti svijeta oko nas, i unutar nas, ne mogu da se ne zapitam je li vrijedilo
Je li vrijedilo nespavanje, stres, borba, trud, zalaganje, volontiranje, učenje, samo da bi diplomu okačili na zid ili na Facebook da rodbina čestita? Je li vrijedilo? Iskreno suosjećam s generacijama mladih ljudi koje žive ovdje „kod nas“ i prolaze teror demokratije i partitokratije, a istovremeno imaju priliku da vide i ne dožive sisteme i funkcionisanje razvijenog svijeta. Iskreno žalim svaku mladu osobu u ovoj državi. Nisam osoba koja mrzi i koja zavidi. Ikome. I na čemu. Nisam osoba koja ne vjeruje u sebe i koju bilo ko tek tako može da razuvjeri u svojim stavovima i mišljenjima. Nemam ograničene vidike i razmišljanja, niti sam intelektualno osakaćena i površna. Nisam nezadovoljna i nisam ogorčena, čak se moja dobrota i kultura mogu smatrati ludošću u današnjem vremenu eksponencijalizma. Jer sve je manje iskrenih emocija.
Kad pogledam iza sebe, nemam za čim da žalim
Nemam čega da se stidim i pred bilo kim da obaram pogled. Ne može niko da mi kaže da mi je „završio“ fakultet ili da sam „kupila“ radno mjesto. Ali tužno mi je što oni koji trebaju obarati pogled ne obaraju ga ni pred kim, nego uzdignute glave hodaju. I hodat će. Sve dok ih tapšemo po ramenu. Sve dok ne počnemo javno govoriti. Dok ne počnemo otkrivati imena. Dok ne prestanemo štititi. Ne bi ni oni nas štitili, kao što nas ne štite od svog neznanja i nerada, paušala… ili slika na Instagramu.
You can’t connect the dots looking forward; you can only connect them looking backwards. So you have to trust that the dots will somehow connect in your future. You have to trust in something – your gut, destiny, life, karma, whatever. This approach has never let me down, and it has made all the difference in my life. – Steve Jobs
