O odnosu majke i kćerke iz jednog drugačijeg ugla
U kasnim sam pedesetim i imam jednu sada već odraslu kćerku. Kroz život smo nas dvije koračale same, jer nam je život neposredno nakon njenog rođenja oduzeo oca i supruga. Svoju kćerku sam odgajala sama, noseći se s izazovima i predrasudama s kojima se nosi svaka samohrana majka. Izgradile smo odnos prepun ljubavi, poštovanja i povjerenja. Zajedno smo odrastale i mijenjale se, ona učeći vrijednosti s kojima je odrastala moja generacija, a ja učeći i konstantno upoznajući nove stilove života s kojima je odrastala i odrasta njena generacija. Obje smo osobe koje vole ljude i ne dijelimo ih po boji kože, naciji, religiji, seksualnoj orijentaciji, dijelimo ih samo po ljudskosti!
Otvaranje Pandorine kutije ili kako sam upoznala LGBTQI svijet
Moja kćerka je oduvijek bila nemirnog duha te je u ranim dvadesetim odlučila da se preseli na drugi kontinent. Priznat ću da je bilo teško podržati ovu odluku, ali znala sam da trebam dodati vjetar u njena krila, a ne rezati ih. Gledajući na taj moment s ove udaljenosti, moram reći da je to bila jedna od najboljih odluka u životu. Omogućila joj je, baš kao i meni, da upozna svijet, različite kulture i načine življenja. Često sam je posjećivala u toj nadasve neobičnoj zemlji – zemlji paradoksa, kako je ona često naziva. Prilikom svake posjete upoznavala sam njene prijatelje i ljude koji je okružuju. Obzirom na to da ona i nije baš zaljubljive prirode, potajno sam priželjkivala da me jednog dana upozna i s partnerom. Prilikom upoznavanja s još jednim prijateljem u nizu, kroz šalu sam dodala da bi možda mogla malo da se potrudi oko njega. Dečko je bio pravi materijal za zeta, ako me razumijete. Visok, prekrasno odgojen, s manirama pravog džentlmena, pažljiv prema njoj, duhovit. Pogledala me sa smiješkom rekavši da lajem na pogrešno drvo, da je on gay. Potom me pomalo sarkastično upitala šta mislim o tome. Priznajem da sam u tom trenu zašutjela. Bio je to trenutak kada mi je kroz glavu prošlo hiljadu misli, stereotipnih priča o homoseksualnim osobama, osuda koje je društvo uspješno istresalo na njih, tradicionalne vrijednosti koje je mojoj generaciji usadio patrijarhalni sistem i šta sve ne.
Prihvatanje
Nakon nekoliko minuta tišine, sabiranja misli, razmišljanja, shvatila sam da meni uopšte ne smeta njegova seksualna orijentacija. U njemu nisam vidjela niti jednu lošu stvar, samo čisto srce i prelijepu dušu. Nakon onoga što je djelovalo kao vječnost, progovorila sam i rekla da je to meni potpuno uredu i nastavila s uživanjem u večeri. (Moram vam reći da ću uskoro prisustvovati njegovom vjenčanju.) Svaki dolazak u tu zemlju paradoksa značio je upoznavanje novih ljudi. Među njima je bilo i heteroseksualnih, homoseksualnih, biseksualnih, aseksualnih mladih ljudi. Svi oni su bili slobodni da pričaju o sebi, svojim vezama i iskustvima, bez straha od osude ili neprihvatanja. Često su mojoj kćerki govorili da joj zavide jer sam ja roditelj koji razumije, roditelj koji je prihvatio i usvajao znanja o LGBTQI zajednici. Roditelj koji ih je slušao, grlio i savjetovao, kada su to željeli.
Trenutak istine
Na jednoj večeri na kojoj smo po ko zna koji put razgovarali o prihvatanju, načinu outovanja roditeljima i mojim riječima podrške, moja kćerka mi je uputila pitanje od kojeg mi se na tren zaledila krv u žilama: „Dobro mama, ti to sve prihvataš zato što nije na tvojim vratima, da li bi stvarno bila tako puna razumijevanja i prihvatanja da ti ja kažem da imam djevojku, a ne dečka?!“ Otpila sam gutljaj pića razmišljajući o dubini riječi koje mi je uputila, kao i mjesecima provedenim sa svim tim prekrasnim mladim ljudima. U tom trenu sam shvatila da jedino što je meni važno jeste da moje dijete bude sretno, bez obzira na sve. Moj odgovor je izgledao otprilike ovako: „Ja ću prihvatiti svaku osobu koja tebe čini sretnom i nasmijava bez obzira na njen spol i rod. Ti si uvijek dobrodošla svojoj kući, bez obzira na to da li si homoseksualna i da li se uklapaš u društvene norme.“ Nakon ovoga me prvo zagrlila ona, pa i njeni prijatelji.
Molba roditeljima
Znam da ovo što ću napisati mnogima neće biti jednostavno ni za pročitati, a kamoli prihvatiti, ali molim vas da barem razmislite o tome. Molim te majko koja si odgajana u patrijarhatu, molim te oče koji si odgajan u okrilju toksične muškosti, prihvati svoje dijete bez pogovora i bez obzira na sve. Budite svojoj djeci podrška, otvorite im vrata svoga srca da znaju da se uvijek mogu vratiti kući. Vjerujte mi kad vam kažem da im je dovoljno teško nositi se s osudama i predrasudama društva. Ono što im najviše treba je vaša ljubav i bezuslovna podrška, kako bi kroz život mogli koračati uzdignute glave. Roditelji, vaš prioritet treba biti sreća vaše djece, bez obzira na to koga ljube.
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
