Još uvijek se sjećam da je tih oktobarskih dana baš ta nedjelja značila da ćemo starija sestra i ja imati vremena da odradimo još jednu borbu jastucima, jer roditelji idu negdje gdje se odlučuje o našim životima, našoj budućnosti, ali da se tamo djecu ništa ne pita. Nas se to nešto posebno nije ni ticalo. Bila je to jedna nedjelja, svake dvije godine! I sada je!
U predizbornom periodu prisjećamo se svih onih koji nisu imali pravo glasa, kao i onih koji danas ne žele da iskoriste to svoje pravo.
Odgovor iz Budimpešte sam dobio za mjesec dana. Tražili su mi broj računa na koji mi mogu vratiti novac. Izvinuli su se zbog greške. Tek nakon ovog iskustva shvatio sam do koje mjere smo navikli na loš standard. Kao žabe koje se žive skuhaju kada im se postepeno povećava temperatura vode, mi više ni ne reagujemo na uslove života koji, u mnogo slučajeva, predstavljaju kršenje naših osnovnih ljudskih prava. Naša ljudska prava, na taj način, dovode se u pitanje, a da mi toga nismo ni svjesni. A i kada jesmo, često ne poduzimamo ništa po tom pitanju.
Razmišljao sam da li ću biti dosadan i klišeiran ako svima ponovo kažem: „Bravo na hrabrosti!“, ali nisam odustao od tog dijela teksta. Iako su pitanja anonimna, ona su lična, dolaze iz skrovitih i manje skrovitih dijelova nas, svakako ranjivih, te vjerujem da često i nije lako stisnuti „anonimni enter“. Tako je u mom slučaju i pristupu ljudima iz ugla psihologa: poštovanje malih, a velikih koraka, saosjećanje, ohrabrenje, prisutnost. Te osobine nisu rezervisane samo za odnos psihologa i klijenta, već bi trebale biti temelj svake ljudske komunikacije!
Lokalni izbori, koji nas očekuju 15. novembra 2020. godine, su jedinstvena prilika kada imamo pravo da na važne pozicije u vlasti biramo ljude za koje smatramo da su kompetentni za to i možda jedini podsjetnik da u Bosni i Hercegovini zapravo stvarno živimo u demokratskom društvu. Međutim, dan lokalnih izbora za mnoge mlade predstavlja dan kao i svaki drugi jer ipak biraju da ostanu kući, umjesto da iskoriste svoje građansko pravo. U ovom tekstu vam donosimo najčešće razloge zašto mladi ne izlaze na izbore, a trebali bi.
Vrijeme je da zavirimo iza paravana bosansko-hercegovačkog društva i pogledamo ono što se dugo skriva iza – problem zavisnosti i narkomanije. U tome će nam pomoći dr. Vlajko Panović, priznati klinički psiholog u našoj regiji. Dr. Panović godinama, pa i dekadama, istupa u javnosti hrabro govoreći o problemima s kojima se mladi susreću, o odrastanju, ulozi roditelja i porodice, obrazovanju, te o preprekama i izazovima s kojima se mnogi i u BIH susreću. Ipak, ti izazovi mogu biti riješeni. Ali, kako?
Volim svoja kolica. Zaljubila sam se u njih od prvog dana našeg susreta. Boja se na njima sijala, odavalu su eleganciju i sigurnost, a ja sam u njima izgledala viša i nekako samouvjerenija. Šepurila sam se i hvalila svima kako imam novog merdžu (tako im tepam). Ali moj merđo je počeo da kašlje. Dugo je kod mene, skoro osam godina. Nisam ga htjela mijenjati iako mu je rok istekao prije tri godine, dobro se držao. Međutim, nisam mogla ni da zamislim da će s mojim merđom otići i dio mene.
Gotovo smo sigurni da su svi pratili X Factor davne 2012. i da se sjećaju divne Vanje Mišić. Ispratili smo njenu karijeru do danas, pitali smo je šta se desi „Poslije ljubavi“, kao i koji su to „Leptiri koji žive kao kornjače“. Pristala je da se sastane s nama „Tu i tu“ te smo nakon toga čuli zašto joj Dino Šaran još uvijek nije napisao pjesmu svojim „Prstima“, ali ona se brzo vratila na temu i bila u fazonu „Ja, ja i ja“.
Šta je sledeće i šta je sebi poželjela u 2020. poslušajte u razgovoru s ovom talentovanom umjetnicom.
Na svojoj koži osjetila sam njegove ruke. Voljele su one, znate. Ali ipak, bile su ruke monstruma. Nešto toliko čvrsto i hrapavo ne može biti samo nježno. To sam shvatila, mjesecima kasnije. Ali te ruke nisu bile problem društva, nego moj problem. Samo moj! Ne može društvo da mi odredi koga da volim, ili koga da se bojim. Ili koga da uzdižem do zvijezda, znajući da će svaka prsnuti kao prenaduvani balon onoga momenta kada te zvijezde dotakne. Napominjem, ovo pišem u svoje ime, odlučna da podijelim svoje osjećanje i tok misli.
U četvrtak, osmog oktobra pandemijske dvije hiljade i dvadesete, one koja je trebala biti olimpijska godina, u Sarajevu je u Petrakijinoj ulici otvoren konačno renovirani Olimpijski muzej. Reklo bi se, u pravo vrijeme zbog lokalnih izbora, ali ovog puta ne želim da politika ima išta s nečim dijametralno drugačijim i humanim kao što su to Olimpijske igre, pogotovo one koje su se održale u Sarajevu orvelovske 1984. godine. Ipak, svijet nas ne pamti po tih nekoliko sedmica u kojima je skoro čitav (olimpijski) svijet boravio u ovom gradu, već upravo po onome što je htjelo uništiti svaku uspomenu da je Sarajevo organiziralo 14. Zimske olimpijske igre.
Ima tome već desetak godina, možda nešto i više, kada se Natali Dizdar pojavila s pjesmom „Ne daj“; tri i po minute spota se vrte konjići, čarobni zmajevi, ona na ringišpilu, a i meni se vrti u glavi. Tad jednako kao i danas kad vidim Natali. Ona mi je trebala biti prvi pokazatelj da će me pametne, „njanjave“ djevojke dok sam živa izuvati iz cipela, tj. postati mojom Ahilovom petom. Više na moju sreću, nego na bog zna kakvo umijeće, jer sam smotanija od svake sajle – upravo takva će biti i prva djevojka u koju ću se zaljubiti do peta.
Zovem se Željko Simeunić, imam 25 godina i dolazim iz Teslića. Trenutno sam apsolvent na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci na Odsjeku za socijalni rad. Ni po čemu ne bih bio drugačiji od većine vršnjaka, osim po tome što od rođenja imam oštećenje vida kao oblik invaliditeta koji mi je bio velika prepreka na mom putu obrazovanja.






















