Navikli smo na loš zdravstveni standard kao žabe koje se žive skuhaju a da i ne primijete

Živio sam i studirao u Budimpešti. Grad se još oporavljao od zime, ali svi smo uživali u tim prvim sunčanim danima. Semestar je bio pri kraju i ispiti su se bližili. Pripremao sam materijale za master tezu, aplikaciju za doktorat i ispite u isto vrijeme. Na sve to počeo je da me boli zub koji sam upravo popravio kada sam bio za praznike u Sarajevu. Otišao sam kod doktora na fakultetu, a oni su mi preporučili nekoliko zubara koji su imali ordinaciju u blizini fakulteta i studentskog doma.

Ispostavilo se da je zub koji sam upravo popravio već odavno bio za liječenje. Nešto što moj zubar nije primijetio jer nije tražio da uradim RTG. Situacija je sada već bila hitna. U Budimpešti su mi objasnili da će morati očistiti zubne kanale. Procedura je uključivala nekoliko dolazaka zubaru, ležanje na stolici i po sat vremena, razne osjećaje u zubnim kanalima, ali nije bila bolna. Više me boljelo tijelo od ležanja na stolici, i neugodan osjećaj iščekivanja bola kojeg se teško riješiti.

Zubarka je bila ljubazna. Engleski joj nije bio jača strana, ali se ipak trudila da mi objasni šta radi. Ali, nakon trećeg dolaska, kada je trebalo da završimo tretman, rekla mi je da to još nije moguće jer zubni kanali nisu potpuno čisti. Morao sam da odem na još bar tri tretmana. Sve se to nekako razvuklo u mojoj svijesti i, u kombinaciji s fakultetskim obavezama, postalo opterećenje. Dodatne tretmane je trebalo i platiti, a to je bio trošak na koji nisam računao. Ali iz ove perspektive shvatam da sam bio sretan jer se sve desilo neposredno prije COVID-19 krize.Tretman sam završio, platio, zahvalio se doktorima i nastavio živjeti u Budimpešti još nekoliko mjeseci dok nisam završio studije.

Kada sam se vratio u Sarajevo, počeo sam osjećati promjene na tom zubu.

Ne bol, ali nekakve neobične osjećaje iznad samog zuba. Otišao sam kod doktora, on je uradio RTG snimak i rekao da zub nije izliječen i da sve treba raditi ponovo. Ne samo da sam uzalud potrošio novac i vrijeme, već je infekcija uznapredovala i bile su male šanse da se zub spasi. Zub je potrebno treći put tretirati u pola godine. Uz to, tretman je izuzetno skup i stresan.

Doktor mi je objasnio da dosta toga nije dobro urađeno. Najvažnije od svega, nije urađen snimak po završetku procedure koji bi pokazao da li je postupak uspio i otkrio sve eventualne propuste. U tom slučaju, zubar bi bio dužan ponoviti postupak. Bio sam u drugoj državi, ali sam svakako odlučio kontaktirati ordinaciju i tražiti da mi vrate novac. Nisam mislio da je to moguće, ali kako sam živio tamo neko vrijeme i vidio da je poštivanje zakona i neke opće kulture na mnogo višem nivou nego u Bosni i Hercegovini, odlučio sam da im se obratim.

Email komunikacija sa zubarom iz Budimpešte, privatna arhiva

Odgovorili su mi za nekoliko dana i obavijestili me da će razmotriti moj slučaj i razgovarati s doktoricom koja me liječila. Ja sam se potrudio da istaknem propuste u tretmanu koje je novi doktor u Sarajevu uočio i da ih upoznam s rizicima po zdravlje s kojima se sada suočavam zbog propusta u njihovoj ordinaciji. No, popravljajući zube po ordinacijama u Sarajevu, naročito onima u državnom vlasništvu, nisam imao mnogo nade da će moj zahtjev biti odobren. Zdravstveno osiguranje u Sarajevu moramo plaćati, ali je usluga takva da smo primorani ići privatnim doktorima.

U Sarajevu sam imao dosta loših iskustava sa stomatolozima. Prije svega, s njihovom nestručnošću, a onda s lošom opremom s kojom rade. Zahtjevnije tretmane kakav je liječenje zuba rijetko kada urade dobro. Infekcija ostane u zubu i vremenom zub propadne. Plombe koje stavljaju su nekvalitetne i već duže vrijeme se ne koriste u stomatologiji. Ali najgore od svega je što sam stekao utisak da im nije stalo. Mnogo puta su mi stomatolozi govorili da ne vide nikakav problem, da bi se uskoro ispostavilo da su pogriješili. Njihove greške, nažalost, otkriju se kada je problem uznapredovao.

Priče mojih prijatelja o nesavjesnim i bolnim liječenjima zuba slične su mojim iskustvima.

Međutim, pravo na kontinuirano, adekvatno i bezbolno liječenje osnovno je ljudsko pravo svakog čovjeka. Svaki čovjek ima pravo na liječenje u skladu s tehnološkim napretkom, što znači da je nabavka i korištenje nekvalitetnih sredstava za liječenje također kršenje ljudskog prava. A da ne govorimo o pravu na human odnos. Žalio sam se na jednu zubarku, ali su mi dali samo formular za promjenu stomatologa. Nisu se iznenadili niti uznemirili mojom žalbom. Činilo se kao standardna procedura.

Odgovor iz Budimpešte sam dobio za mjesec dana. Tražili su mi broj računa na koji mi mogu vratiti novac. Izvinuli su se zbog greške. Tek nakon ovog iskustva shvatio sam do koje mjere smo navikli na loš standard. Kao žabe koje se žive skuhaju kada im se postepeno povećava temperatura vode, mi više ni ne reagujemo na uslove života koji, u mnogo slučajeva, predstavljaju kršenje naših osnovnih ljudskih prava. Naša ljudska prava, na taj način, dovode se u pitanje, a da mi toga nismo ni svjesni. A i kada jesmo, često ne poduzimamo ništa po tom pitanju.

Pored toga, sistemski smo naučeni da se ne žalimo. U školama, učenici koji ukažu na nepravilnosti u izvođenju nastave najčešće budu kažnjeni, ne samo od strane tog predmetnog profesora već i njegovih kolega. Kada na radnom mjestu izrazimo stav da neki aspekti rada i odnosa prema radnicima trebaju biti unaprijeđeni, nadređeni to shvataju kao ličnu uvredu. Ne talasaj, prva je Božija zapovijest koju naučimo. Međutim, bez žalbe nema napretka jednog društva.

Život van Bosne i Hercegovine me naučio da bez naše akcije neće doći do poboljšanja društvenog standarda u bilo kojem pogledu.

Sve dok mi ne prestanemo komentarisati na kafama nerad i nestručnost i ne počnemo ulagati svoje vrijeme i energiju u žalbe i kritike, živjet ćemo u društvu u kojem će biti svejedno kakav je kvalitet usluge. A to će se najviše osjetiti na zdravlju, obrazovanju i sprovođenju zakona.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“
*Naslovna fotografija Unsplash.com

Najčitaniji tekstovi

Ne daj da te sistem slomi
Odgovori psihologa 8: Anksioznost i depresija
GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ: Čudesni svjetovi književnosti
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Benjamin Bajramović: Posebnost naše nesreće jeste u tome što se poniženje uzima kao zdrava činjenica
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Call centri: ZA ili PROTIV?
The Platform: Svijet u kome jedeš ili budeš pojeden
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
More Stories
Kako smo drugovali Sarajevom – iftar na Tabiji, pizza kod Mahira i pogled šehera