Moja priča dublja je od najdubljeg mora, ljubav mi je šarenija od najšarenijeg leptira

Nasilje. Jedna riječ, mnogo značenja. Nasilje! Jaka postavka neprobojnog algoritma društva. Nasilje? Svijet u kome živimo. Nasilje?! Odzvanja u ušima i probija slušne opne, zar ne? Nasilje nad ženama? Najizraženiji oblik nasilja unutar svih društvenih sistema. A kažu da je problem pretučenih žena društveni problem. Da li je?

Na svojoj koži osjetila sam njegove ruke. Voljele su one, znate. Ali ipak, bile su ruke monstruma. Nešto toliko čvrsto i hrapavo ne može biti samo nježno. To sam shvatila, mjesecima kasnije. Ali te ruke nisu bile problem društva, nego moj problem. Samo moj! Ne može društvo da mi odredi koga da volim, ili koga da se bojim. Ili koga da uzdižem do zvijezda, znajući da će svaka prsnuti kao prenaduvani balon onoga momenta kada te zvijezde dotakne. Napominjem, ovo pišem u svoje ime, odlučna da podijelim svoje osjećanje i tok misli. Odlučna da se svaka žena koja pročita ovu malu ispovijest zapita koga voli, i da li treba da se boji osobe koja je budi poljupcima. Odlučna u namjeri da svakoj ženi koja je prošla kroz sličnu stvar pružim dozu sigurnosti, pa makar to bila sitna doza lijeka. Ipak, lijek je lijek, život je život. Bol života ne možemo ublažiti, ali ga uz lijekove možemo zamaskirati.

Maska je upravo ono što mi je bilo potrebno u periodu u kome sam bila jebena zgažena ruža

Listovi su nastavljali da se crvene. Njihov miris poredio se sa svježinom života. Ali njen korijen je bio crn. Propadao je onaj duboko zakopani dio, dio koji drugi nisu vidjeli. Onaj dio koji je živio u tmurnoj, smrdljivoj zemlji. Ipak, ruža je za oči javnosti ostala visokog sjaja. Nije htjela da ukaže na propadanje jer je smatrala da ne postoji niti jedan jedini nježni dio okruženja koji će obnoviti njen korijen. Zašto, pitate se?

Na prvu upućenu rečenicu, ruža je smatrala da se njen prepoznatljivi miris svježine prostire od Beča do njenog rodnog grada. Na prvo njegovo „Ćao, ja sam N. Želiš li večeras sa mnom u obilazak Beča, pokazaću ti čari grada, zaljubićeš se?“ ruža se stvarno i zaljubila. Bila je očarana slatkim osmijehom i skrivenim pogledima koji su malo po malo postajali sve očigledniji. Zatim se direktan pogled pretvorio u tople usne koje su se spletom okolnosti spojile s mojima. Bože, osjećam ih i sada na sebi. Osjećam tu toplinu zbog koje sam mislila da gorim, i gorila sam, istina. Gorila sam iznutra i sama svoj korijen spalila. Dozvolila sam toplim usnama da me ubiju, dimu da me obavije. Dozvolila sam mu da svoje mane predstavi kao vrline, prepustila sam se ljetnoj noći, koja je ubrzo prerasla u hladnu zimu. Zima je s mene ogulila i onaj najsitniji trn, otvorila put dimu da uđe u moje nekada zaštićeno zelenilo i pretvori ga u nezaštićenu, golu, rekla bih čak i usranu dušu. Oprostite na izrazu.

Nosio je masku, on, ljubav moga života, kako sam tada mislila

Njegova maska imala je prodoran pogled, nosila je u sebi boje koje prožimaju more i pučinu u zoru. Znate onaj osjećaj kada nema nikoga oko vas u sunčano morsko jutro. Čuje se samo cvrkut ptica, osjeti se miris jutarnjih kolača i jake, crne kafe. Uđete u tok sopstvenih misli, gledate tamo daleko, razmišljate šta se nalazi iza talasastog plavetnila. A zatim se uhvatite s blagim smješkom na licu dok shvatate da je hedonizam odlika savršenstva. Hrapave ruke pune ljubavi ulijevale su mi sigurnost. Topao pogled kojeg prekrivaju mrko spuštene obrve bile su razlog življenja. Čvrst zagrljaj, pomalo bolan, bio je dovoljan da uspava ovo moje malo tijelo. Ipak, to je bio lažno idiličan svijet…

Sjećam se i kada je počeo graditi masku kojoj sam ja izlila temelj i postavila stubove. Pamtim taj 30. avgust, austrijski sjaj, tu čistoću i sivilo koje Beč nosi u sebi. Ali ono što mi se najviše urezalo u pamćenje, ono što moja duša pamti je taj kobni januar, godinu dana kasnije. Kobni januar ovjekovječen božićnim čudima, teškim rukama, još težim suzama, groznim zvukovima, mirisom kuvanog vina i podovima crvenim kao i to vino.

Beč, Unsplash.com

S prvom olujom koja je zahvatila onaj moj primorski, iluzorni gradić, talasi su se nenormalno uzburkali. Bili su visoki nekoliko metara i dolazili su iz njegovih usta, pravac s onih usana koje su sada bile oštre poput ledenica. Ja sam sada bila samo primorsko naselje u kojem je vjetar sa svih kuća oduvao krovove. Sjedila sam u maloj sobici u svome stanu. Jedna od onih soba koju sa tri strane okružuju zidovi, dok se četvrta strana na dan nevremena raspali u sitne komadiće. Oni nisu završili na starom, izgrebanom parketu, već ih je moja koža nespremno ali spretno primila.

Miris kiše širio se zrakom od ranoga jutra u kome me je njegova želja za seksom probudila. Moje selo je toplo, ljudi u njemu su emotivni i znaju samo da vode ljubav; na grube dodire, ružne riječi i bolne seksualne odnose nisu navikli. Ljudi u selu su krojeni po mojim mjerama, pa možete da pretpostavite da sam i ja sama čovjek od ljubavi a ne bjesnila. A to jutro bilo je oličenje bjesnila. „Stani, zaustavi se, boli me“, vikala sam glasno. Nije prestao. „Stani, molim te“, no on nije stao. Odgurnula sam ga sa sebe, pljusak praćen snažnim gromovima je počeo. Bujica psovki uzburkala je more. Umislio je da je Perun i počeo da baca gromove. Pokrila sam se, sklupčala kao isprepadano mače i počela da plačem. Izgrmio je iz sobe i oluja je prošla, pojavila se zraka sunca. Ali shvatate u tom momentu da ona više ne obasjava savršenstvo. Sve što vidite su alge, trava, smeće koje se petlja u talase. Tada sam vidjela njegovo pravo lice.

Pitam se da li svaka žena, kao i ja, bol poistovjećuje s ljubavnim patnjama? Da li je samoća u meni dovela do svakog udarca, da li je strah od samoće dozvolio da sve uvrede dopru do moga mozga i da poljuljaju ovo slabašno postojanje imena Tamara?

Moja priča dublja je od najdubljeg mora, ljubav mi je šarenija od najšarenijeg leptira. 

Povjerenje lako stečeno, još lakše izigrano. Emocije potpuno iskrene, pogled zamagljen suznim očima, osmijeh karminom nacrtan da se slučajno ne primijeti njegovo nedostajanje. Jer, pobogu, šta će društvo reći ako se ne smijem.

Kako da okolini kažem da me istukao, bacio na pod, davio, pustio da se istuširam…?

Kako da okolini ispričam sitne detalje te noći koja će me proganjati do kraja života?

Kako da sadašnjem momku objasnim da volim dodir, ali da ga se bojim?

Kako da…

To kako da je nešto čega se više ne stidim, jer da sam ranije razmišljala o tome, možda bi društvo na vrijeme primijetilo ko me noću uspavljuje, jutrima budi, danju drži za ruku, dok gleda u moje naivno lice puno sreće. Gleda u njega svojim zatrovanim očima koje mom tijelu šalju iluzije. A to nisu bile iluzije u mojoj glavi već slatka ljubavna priča. Dvoje najobičnijih ljudi upućuju zavodljive poglede jedno drugome, započinju nervozan razgovor koji vodi do prvoga viđanja. Prvo viđanje do prvog poljupca, prvi poljubac do zvanične veze. Zvanična veza do prvog seksa, prvi seks do potpune predanosti, predanost do ljubavi, a ljubav do zvijezda. Kakva lančana reakcija. Mada, jedan normalan lanac za zaljubljena i mlada ljudska bića. Predatori poput njega čekaju da se posljednji dio veze koja sačinjava reakciju zakači za lanac, prije nego što pokažu svoje lice. Jer predatori poput njega znaju da volim bezuslovno i da trpim sve što je potrebno samo da „ljubav“ ne iščezne. Budale poput mene ne znaju da proračunati ljudi znaju neprimjetno pustiti svoje otrovne sokove. Jer budale poput mene smatraju da ih proračunati ljudi ne okružuju.

Ovaj mladi, proračunati muškarac je svoje sabotiranje mojih prava počeo s laganim verbalnim ukorima, blago povišenoga tona. Pamtim prvi, pamtim datum, mjesto i njegovo odvratno privlačno lice dok ga izgovara. Zaboravit neću nikada taj 22. septembar, kada je kroz galamu i pomalo stegnutu vilicu rekao: „Radićeš ono što ja želim, onako kako želim.“ A sve zbog toga što nisam htjela nazad u iznajmljeni apartman u centru Bratislave. Htjela sam da mi romantika diše za vratom, da nam ljubav prostre tepih po kome ćemo hodati. Ali jebeš ga, njemu se spavalo, a i romantika je samo misaona imenica – s tom mišlju sam ga i poslušala. Lagani ukori su za kratak period postali bujica psovki i uvreda.

Put ljubavi je pun rupa

Nakon godinu dana veze sve što sam čula bilo je: jebi se, gušiš me, goni se u tri lijepe, odvratna si, pogledaj se na šta ličiš, ko bi te poželio takvu… Ali to je ljubav, zar ne? Pogodite kojim putem je ljubav krenula i kako se završila. Želite li da vam prepričam put sa svim putokazima, ograničenjima i proširenjima? Naravno da želite. Ljudima je potrebno da čuju uzbudljivu priču, da im se probudi empatija i gađenje, jer time se hranimo.

Put ove ljubavi bio je autoput, onaj tanki, pun rupa, koji se viđa samo na bosanskim cestama. Na bolje nismo navikli pa rupe ni ne primijetimo. Vozimo 200 na sat, osjećamo uzbuđenost oko pupka. Naiđemo na rupu pa iz inata ubrzamo jer našem autu neće biti ništa. Držimo volan čvrsto vjerujući u vozačke sposobnosti, a nismo svjesni koliko smo nesposobni. U prvoj krivini malo usporimo jer želimo da tijelo održimo u životu, pa kada se situacija stiša, ponovo smo u punom gasu. Na pola puta nailazimo na krivinu, u njenom centru je rupa bez dna. Tada gas ne popuštamo već puštamo da nas brzina preveze preko ambisa. Ne znamo da nas na daljem putu čeka mnogo dublji i širi ponor i da bi imali sreću da smo upali u ovaj mali ambis.

Kod moga auta prvo su otišle kočnice, zatim ručna. Na kraju se motor zapalio. Auto eksplodiralo. Moje tijelo tada je izgorilo na licu mjesta. Duša je izašla iz tijela, uplakana i vrela. Sama se hladila dok nije pukla od studeni. Kada je pukla, povjerila se drugim dušama. Druge duše vjerovale su u reinkarnaciju moje, pomogle su da nađe svoje tijelo, u njega dodale novu nadu, vjeru, ljubav i sreću. Moja duša je sada preporođena.

Noć kad sam upala u ambis

A sjećam se te noći kada sam mislila da je iščezla i da nikada neće oživjeti. Te noći pune alkohola, iskrene sreće i dragih ljudi. Znate kako babe kažu da ćemo sreću na kraju oplakati. Potpuna istina.

Na putu do kuće, iz njegovih usta u moje uši ulazile su pogrdne riječi, psovke izgovorene maksimalnim volumenom. Derao se, galamio. Psovao mi majku, mrzio je moje postojanje jer sam predložila da prošetamo do stana koji se nalazi u maloj uličici paralelno s Mariahilfer Strasse. Mom Bogu nije se šetalo, a ja treba da radim ono što Bog nalaže. Ja svog Boga poštujem. Pijan je, ponavljala sam u sebi, ne zamjeri mu. Pijan je, vrijeđa te, ali godišnjica vam je. Da te ne voli, ne bi proslavljali godinu dana veze, ponavljala sam u sebi.

Otvorila su se vrata prostorije u kojoj smo spavali. Napetost u zraku izazvao mi je nalet vrućine. Zbog njegovog pogleda znoj je kapala s mene. Zbog njegove ruke koja je ubrzano putovala k mome licu suze su pale na pod. I ne samo suze, palo je i moje tijelo. Tijelo mase dva puta manje od njegove, 20 centimetara niže od njegovog. Tijelo toliko teško kao da je upalo u živo blato.

Kapci su mi bili prikovani za pod, a kada su skupili dovoljno snage da pogledaju gore, sve što su vidjeli bilo je njegovo tijelo iznad moga, te njegove hrapave ruke pune ljubavi koje nisu grlile struk već vrat, obe istovremeno na prvu. A zatim su se smjenjivale. Jedna na vratu, druga na obrazu. Jedna oko vilice, druga u mojoj kosi. Zatim obe na vratu, i tako ukrug. Nisam mogla da izustim ni najtiši vrisak.

Ležala sam nepomično i gledala u njega. Svaka suza je pekla kao obloge od rakije na otvorenoj rani. Duša nije boljela jer je već tada unutar moga tijela nije bilo. Zaustavio se nakon 15 minuta, sjeo na krevet i pokrio se. Bez riječi, izvinjenja ili objašnjenja. Moje prazno tijelo otišlo je da se istušira, smatrala sam da će voda oprati bol s mene.

Foto: Unsplash.com

Trljala sam tijelo dugo i predano, poželjela sam da se raspadnem u komadiće i da me ta ista voda odnese sa sobom. Kada nije pomogla spužva za kupanje, pokušala sam s peškirom. Koža mi je bila vatreno crvena ali nije spadala s moga tijela. Namjera raspadanja nije uspješno odrađena. Vremena između tuša i osjećaja njegovih ruku koje me pribijaju uz svoj polni organ se ne sjećam. Sve što sam u tom momentu osjećala bile su njegove ruke oko moga vrata, ali ovaj put ih je koristio za druge potrebe.

Osjećala sam i trljanje kože od plahtu i ponovo poželjela da se dio po dio raspadne i upadne u pukotine kreveta na kome je u ovom momentu vođena mučna ljubav. Osjećala sam i nalete mučnine, jaku želju za povraćanjem, suzbijene krike koje nisam mogla da izbacim iz sebe i lice na jastuku natopljenom suzama. Osjećala sam bol, ali bila sam srećna što osjećam bilo šta. Pomislih kako imam sreću što je njegovo tijelo iza mojih leđa pa ne moram da gledam u nevrijeme u njegovim očima. Završio je s rečenicom „volio bih da imamo dijete“, okrenuo se i zaspao.

Dok je on čvrsto spavao, ja sam grlila šolju i izbacivala gađenje iz sebe. Naravno, krivila sam sebe za sve. Krivila sam se tada, i mjesecima nakon toga. Moje auto dostiglo je maksimalnu brzinu, ali ona nije bila dovoljna da preskočim ambis. Upala sam tačno u njegovo središte.

Moja oluja možda jeste prošla, ali selo se nikada nije oporavilo.

Monstrum iza maske gospodina se još uvijek krije iza ormara sobe sa tri zida. Ali zahvaljujući šačici ljudi zbog kojih mi je ljubav još uvijek živa, ja svoga monstruma mogu da prepoznam. Razgovor s njima ubrzao je psihički oporavak, proširio zjenice i naveo oči da kristalno gledaju. Selo je podiglo velike brane i za sada se dobro štiti. Možda jednoga dana ponovo naiđe na oluju, ali tada će je spremno dočekati. Ono iz dana u dan proširuje mogućnosti i vidike, gradi sebe i ne bježi od razgovora.

Znate, eklektikos znači birati najbolje. Ja sam svoj dosadašnji život nazvala pseudoeklektikos jer to nisam uspjevala. Ali dječijim koracima težim k tome da me eklektikos zagrli i ovome svijetu doda svoj sjaj. U međuvremenu, svoju dušu održavam na sobnoj temperaturi. Jer vrela će planuti, a hladna će prsnuti.  

Foto: Unsplash.com

 

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Nanošenje teških tjelesnih ozljeda i lakih tjelesnih ozljeda krivična su djela protiv života i tijela za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, odnosno novčana kazna i kazna zatvora do jedne godine. Krivično djelo je naravno i silovanje za koje je, u zavisnosti od okolnosti i oblika učinjenja, propisana kazna zatvora od jedne godine do petnaest godina. Nažalost, činjenica je da, kako u našem tako i u drugim pravnim sistemima, propisane kazne i kazne koje se izriču za fizičko i seksualno nasilje nad ženama nisu adekvatne niti dovoljne.

Mogla bih navoditi pozitivne pravne propise koji se bave sprečavanjem nasilja nad ženama, kao što su Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici ili Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH, ali mislim da je, kada je riječ o nasilju opisanom u tekstu, najbitnije znati da je neophodno pozvati policiju koja će nasilnu osobu privesti, udaljiti i dalje procesuirati, kao i da postoje SOS telefoni na koje se ovakvo i slično nasilje može prijaviti (broj za FBiH je 1265, a za RS 1264).

*Naslovna fotografija: Unsplash.com

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Ne daj da te sistem slomi
Odgovori psihologa 8: Anksioznost i depresija
GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ: Čudesni svjetovi književnosti
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Benjamin Bajramović: Posebnost naše nesreće jeste u tome što se poniženje uzima kao zdrava činjenica
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Call centri: ZA ili PROTIV?
The Platform: Svijet u kome jedeš ili budeš pojeden
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
More Stories
Dejan Lutkić: Problem je što imamo potrebu da ličimo na druge, fali nam originalnosti