Dragi i drage,
novi odgovori su tu!
Već deset mjeseci zajedno promišljamo i edukujemo se o mentalnom zdravlju u ovom vidu komunikacije. Svako pitanje je inspirativno i svaka priča je posebna, te se zaista trudim saslušati svaku vašu situaciju i doživljaj, te ponuditi što adekvatniji odgovor.
Razmišljao sam da li ću biti dosadan i klišeiran ako svima ponovo kažem: „Bravo na hrabrosti!“, ali nisam odustao od tog dijela teksta. Iako su pitanja anonimna, ona su lična, dolaze iz skrovitih i manje skrovitih dijelova nas, svakako ranjivih, te vjerujem da često i nije lako stisnuti „anonimni enter“. Tako je u mom slučaju i pristupu ljudima iz ugla psihologa: poštovanje malih, a velikih koraka, saosjećanje, ohrabrenje, prisutnost. Te osobine nisu rezervisane samo za odnos psihologa i klijenta, već bi trebale biti temelj svake ljudske komunikacije!
Pišite mi, ja sam tu za vas.
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, psiholog
Pitanje broj 24:
„Poštovani Ognjene, nisam siguran da sam shvatio baš najbolje koncept funkcionisanja psihologa na Karikama, interesuje me da li ima mogućnost besplatnog online savjetovanja? Ukoliko ne, šaljem vam svoju situaciju, jako bi mi značio odgovor. Naime, krajem 2019. godine na ekskurziji sa školom sam doživio snažne napade anksioznosti. Veče prije nisam mogao da spavam, a kada sam ušao u bus koji treba da krene panika je nastala. Ne znam zbog čega se javilo sve, iako je pod pokroviteljstvom škole ekskurzija, ja kao da sam se osjećao nesigurno ići bez roditelja. Ujedno, to je moje prvo ‘veće odvajanje od njih’. Hvala vam unaprijed!“
Odgovor:
Dragi, koncept korespodencije sa psihologom na ovom sajtu nudi mogućnost postavljanja pitanja, te dobijanje odgovora u pisanoj formi. Besplatno online savjetovanje nije uključeno u koncept ovog tipa. Međutim, ukoliko uviđaš i želiš da kreneš na savjetovanje/psihoterapiju, rado ću ti preporučiti savjetovališta i stručnjake koji rade volonterski. Naravno, rado ću ti i odgovoriti na postavljeno pitanje.
Osjećanje anksioznosti jeste neodređeni strah i često osoba koja ga doživljava ne može da poveže to osjećanje s konkretnom situacijom, tj. ne razumije šta joj se događa i na šta u stvari reaguje. Naravno, uzroke ne možemo generalizovati jer je svaka osoba specifična, jedinstvena i individua za sebe, sa svojim unutrašnjim svijetom doživljaja, osjećanja, misli i logikom koja ponekad izmiče racionalnim objašnjenjima.
Međutim, jedan od uzroka pojavljivanja anksioznosti jeste upravo reakcija na separaciju (odvajanje) od značajnih drugih osoba, najčešće roditelja. Primarnu (prvobitnu) separaciju doživljavamo u ranom djetinjstvu (npr. polazak u vrtić ili školu), kada možemo reagovati strahom, buntom i protestom, plašeći se da ne izgubimo objekat ljubavi (majku) te da se u novoj sredini nećemo sami snaći, uklopiti i povezati s drugim osobama. Sekundarna separacija se ponovo pokreće u adolescenciji gdje se oživljavaju ti rano proživljeni strahovi, pa način kako ćemo proći kroz separaciju u mladalaštvu zavisi od iskustva tih ranih odvajanja koje sam pomenuo. Često se u roditeljskom domu osjećamo ušuškano, zaštićeno, sigurno, te nam je svaka situacija izvan toga „zastrašujuća“ i nepoznata. Naš zadatak je da kroz adolescenciju „otkrijemo“ sopstveni identitet (Ko sam ja? Šta volim? Šta me animira? Koga volim, ko me privlači? Čime želim da se bavim?). Jedan od preduslova jeste odvajanje (psihološko, ali i fizičko, posebno u studentskim danima) od roditelja. Kao što si i sam dobro zapazio, „osjećam se nesigurno ići bez roditelja“ jeste jedan od indikatora kada odvajanje dođe na teren nesigurnosti, straha, neizvjesnosti, pa i anksioznosti. Ponekad takva osjećanja dolaze kada negdje duboko u sebi ne vjerujemo u vlastite sposobnosti „ulaska“ u svijet odraslih gdje trebamo biti zrele i odgovorne osobe koje donose važne životne odluke za sebe.
Razumijem da je to za tebe jako važno i to je skroz u redu! Dosta mladih se susreće sa sličnom situacijom koju uspješno rješavaju psihoterapijom! Ono što možeš je da pratiš sebe u situacijama kada si odvojen od roditelja, te ukoliko se slične stvari nastave dešavati, najbolje je da se javiš stručnjaku (psiholog/psihoterapeut)! Srećno!
Pitanje broj 25:
„Pozdrav, imam 17 godina i primjećujem kod sebe da pri nekim događanjima, susretima s mnogo ljudi, imam strah i konstantno imam utisak da mi svi drugi žele zlo. Naravno, to nije tako, međutim, na prvu, ja imam taj osjećaj kojeg se ne mogu osloboditi. Naprimjer, za par dana počet će nova školska godina, i meni je već loš osjećaj u želucu i glavi zbog tolike količine ljudi s kojima ću se morati susretati. Nemam problem u komunikaciji, ali recimo da su me neki kompleksi kočili (krivi zubi, debljina, smatranje štreberkom); svi ti kompleksi su sada manje-više nestali i popravljeni su, ali u meni se još uvijek javlja gorak osjećaj kada znam da se moram susresti s nečim potpuno novim gdje neću moći imati sve pod svojom kontrolom. Ne znam kako se osloboditi tog osjećaja.“
Odgovor:
Draga, hvala ti što si podijelila ovo s nama. Ono što je jako bitno jeste da prihvatimo da je ok da nemamo kontrolu u svim situacijama, pogotovo kada je riječ o spoljašnjim i socijalnim interakcijama gdje ne možemo uticati na ponašanja drugih osoba. To su situacije koje su nepredvidive i spontane.
Strah u socijalnim situacijama poput toga da ćemo se zbuniti i da će nas drugi ismijati često se vezuje za unutrašnju, ličnu nesigurnost, a takvo osjećanje se javlja na pogrešnim pretpostavkama da su drugi bolji ili da više vrijede od nas. Tvoje osjećanje da ti drugi ljudi „žele zlo“ je zapravo reakcija na tvoje prethodno neugodno iskustvo koje si spomenula. Ti si mnogo radila na sebi, savladala dosta neugodnih emocija i to je za svaku pohvalu! Drago mi je da i dalje želiš raditi na sebi i vjerujem da ćeš u tome uspjeti! Ono što možeš da uradiš jeste da postaviš sebi pitanje: „Šta je najgore što se može desiti u situacijama koje dolaze?“ Kao što sam već spomenuo, mi ne možemo uticati na to kako će se drugi ljudi ponašati, hoće li birati lijepe riječi, hoće li komunicirati na ispravan i neagresivan način, ali to nikako ne znači da su njihova mišljenja i ponašanja tačna i ispravna. Uvijek možemo izabrati kako ćemo se mi postaviti u odnosu na druge. Dobro je razgraničiti „tuđa mišljenja“ od naših, te drugima postaviti granicu u odnosu prema nama. Možemo izabrati one osobe koju su konstruktivne, saosjećajne i tople i s kojima možemo biti iskreni i autentični. To su bitni izbori kada se opredjeljujemo gdje želimo pripadati.
Predlažem da uradiš jednu vježbu. Na jedan papir napiši koje su to tvoje pozitivne osobine, te razmisli koliko njeguješ i cijeniš te osobine kod sebe. Možeš pitati i bliske prijatelje za koje znaš da su dobronamjerni da ti kažu kako te vide! Ništa se loše neće desiti, imaš pravo da se zbuniš, ispraviš, da imaš svoje mišljenje, te da budeš drugačija od ostalih! Sijaj i rasti dalje!
Pitanje broj 26:
,,Pozdrav. Konkretno, u školi sam imala takvo društvo da niko nije želeo sa mnom da se druži u 7. i 8. razredu. Bila sam na taj način isključena iz, maltene, svih dešavanja, i po celi dan bih provodila letnji raspust sama, ćuteći. Ceo svoj život imam perfektne ocene, ali ne vidim razlog da to drugima bude problem. Imam utisak da ne znam kako da se ponašam kada sam okružena ljudima, kao da mi određene lekcije iz komunikacije i ponašanja ljudi nedostaju. Jedna sam osoba s najboljom drugaricom, puno i otvoreno pričamo, opet i potpunim strancima mogu da priđem i pitam ih nešto, dok s ljudima koje kraće znam retko mogu slobodno da pričam. Kada me ljudi pitaju za nešto konkretno, nikako ne mogu da se u trenutku lepo izrazim, škrta sam na rečima i maltene mucam, pogotovo ako traže moje mišljenje jer ga u većini slučajeva nemam (!). U glavi uvek imam sređene misli, ali čim nešto kažem zaboravim početnu zamisao i umesto 10, ja kažem jednu rečenicu ili počnem da zastajkujem. Čini mi se da veći deo mog raspoloženja zavisi od toga da li sam u toku dana pričala s nekim i time bila zadovoljna ili rekla nešto na pogrešan način. Moram da istaknem da mnogo čitam (čak i 6 knjiga mesečno) i da se bavim novinarstvom, te da umem s rečima, i pritom lepo i kvalitetno pišem. Postavljam sada sebi pitanje da li to znači da samo nisam komunikativna ili nemam svoje ja. Kako da steknem svoja mišljenja o stvarima ili budem pričljivija/otvorenija? Interesuje me da li Vi vidite u mom ponašanju uopšte neki problem ili je ovo samo u mojoj glavi? Shvatam ako ovo nije uobičajeno pitanje za ovu rubriku i razumem ako ga ne objavite, ali svakako hvala unapred.“
Odgovor:
Pozdrav draga! Prethodno pitanje ima sličnih elemenata u vezi sa socijalnim interakcijama, međutim, nadovezaću se i odgovoriti na tvoje pitanje. Prvo da razjasnimo jednu stvar. Ne mislim da imaš probleme u ponašanju, a to što je „u tvojoj glavi“ vrijedno je pričanja, odgovora, slušanja, saosjećanja. Život nam donosi razne izazove, krize, neugodne doživljaje, ali ne treba sve svoditi na patologiju, poremećaje, probleme. Dobro je da nam se dešavaju konflikti, oni nam pomažu da učimo o sebi, svojim emocijama, snagama, potencijalima, iz njih rastemo i razvijamo se. Naravno, uvijek je potrebno i izabrati takav konstruktivni put ako želimo napredak i adekvatno rješenje takvih stanja.
„Blokade“ u socijalnim situacijama, kao što sam već rekao, vezuju se za nesigurnost, „poljuljano“ samopoštovanje, strah od kritike itd. Uvjerenje koje stoji iza takvih situacija često je vezano za to da će se osoba osramotiti, zbuniti, da neće biti sposobna da odgovori na pitanje i slično. To nikako ne znači da nisi komunikativna i da nemaš svoje mišljenje, već te određeni strah koči u tim situacijama. Šta sve stoji u „pozadini“ takvih strahova? Najčešće neugodna iskustva koja su nam se desila (u porodici, školi, vršnjačkoj grupi) kada je naše mišljenje bilo omalovaženo, kada su naše sposobnosti bile sputane, kao i „zabrana“ na mišljenje. U našoj kulturi vaspitanja to se najčešće vidi u stavovima: „Ti si dijete, šta ti znaš?! Trebaš još da porasteš. Niko te ništa nije pitao!“ Odrasle osobe svakako trebaju da nas štite, brinu se o nama, usmjeravaju nas, ali i da nam daju slobodu za razvoj autentičnih emocija, mišljenja i doživljaja te da to podstiču u nama na način da smo slobodni da iskažemo svoje emocije i stavove.
Šta se dešava kada se susretnemo s takvim stilom vaspitanja? Mi odrasli i dalje slijedimo nesvjesno takve zabrane na mišljenja i osjećanja, te u situacijama kada treba da ih pokažemo reagujemo zbunjenošću, stidom, strahom, nesigurnošću.
