Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja

Zovem se Željko Simeunić, imam 25 godina i dolazim iz Teslića. Trenutno sam apsolvent na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci na Odsjeku za socijalni rad. Ni po čemu ne bih bio drugačiji od većine vršnjaka, osim po tome što od rođenja imam oštećenje vida kao oblik invaliditeta koji mi je bio velika prepreka na mom putu obrazovanja.

Kada je u pitanju kršenje mojih ljudskih prava, bilo mi je uskraćeno pravo na obrazovanje odnosno nije mi bila omogućena inkluzivna nastava, i tu su zakazali Centar za socijalni rad i učitelji u Osnovnoj školi „Jevrem Stanković“ u Čečavi. To je bio veoma težak period za mene. Morao sam da se borim sam s tim kako sam znao i umio, jer nisam nailazio na razumijevanje nigdje, pa čak ni u porodici koja je višečlana. Uvijek su veću podršku imali ostali članovi porodice nego ja. Govorili su mi: „Ne možeš ti uspjeti, nisi ti ni za kakvog posla i nećeš daleko dogurati.“ To su bili veoma teški trenuci za mene.

Iskreno, nekada mi je dolazilo i da plačem od muke zbog svega toga, jer se u čovjeku jednostavno nakupi svega, a to što ga muči nema kome da kaže. I u mojoj okolini bila je ista situacija. Stalno su kružile priče uokolo kako neću daleko stići, kako nisam sposoban ni za kakav posao. Čak su me i moji vršnjaci gurali u školi jer sam bio manji od njih, te su me tjerali da se penjem i na stub od električne energije i tu mi je jedna baka, koja sada ima 80 godina, pomogla da se odbranim.

Pao drugi razred osnovne škole

Zbog problema s vidom, pao sam, ne svojom krivicom, drugi razred osnovne škole iz tri predmeta. Učitelj i rukovodstvo škole nisu prepoznali moj problem i stavili su me u zadnju klupu odakle nisam mogao pratiti nastavu. Nastavnicima sam rekao da imam problem s vidom, čak su kod sebe imali rješenje Centra za socijalni rad o procjeni moje sposobnosti, ali oni na to apsolutno nisu reagovali. Kada sam u šestom razredu počeo nositi naočale, nastavnica je vikala na mene i pitala me: „Vidiš li ti?“ To je bilo jako neugodno i ponižavajuće jer su ljudi mislili da čim počnem nositi naočare da će vid odmah da se popravi. Štaviše, ljekar koji radi u Domu zdravlja u Tesliću mi je tada dao naočare s pogrešnom dioptrijom, pa je dolazilo do jakih bolova, umora i glavobolje – što je dodatno otežalo moje učenje i sam rad. Sa zakidanjem, kada su u pitanju ocjene, nastavnici su nastavili skroz do devetog razreda, što je bilo nepodnošljivo, a ja sam sve to morao da trpim i borim se kako znam i mogu.

Knjižica iz osnovne škole (Foto-privatni arhiv)

Problemi s vidom i rukopisom

Zbog problema s vidom, javili su se i problemi s rukopisom koji su do danas ostali otežavajuća okolnost. Iz pismenih radova dobivao sam jedinice bez obzira da li je rad bio dobar ili ne, jer ga nisu htjeli čitati. Ljekari su također davali različite dijagnoze, a dioptrija je konstantno rasla. Pitao sam se šta sam to ja pogriješio da se to meni dešava. Bilo mi je jako teško nositi se sa svim tim. S nekoliko prijatelja sam pričao o tome, međutim, kada se čovjek nađe u toj situaciji, onda je teško doći do pravog prijatelja. Najveća podrška u toku osnovnog obrazovanja bio mi je Aleksandar Lazić sa svojom porodicom, i on je sada moj veliki prijatelj koji zna cjelokupnu situaciju i vjeruje da ću ja, svojim trudom i radom, uspjeti ostvariti mnoge ciljeve u životu.

Nerad socijalne radnice

Sa socijalnom radnicom, koja me je diskriminisala tokom školovanja, imao sam mnogo susreta jer sam morao ići na procjenu sposobnosti u Centar za socijalni rad. Zanimljiv događaj se desio 2016. godine kada sam došao u Centar za socijalni rad i kada joj je njena radna kolegica rekla da ću biti budući socijalni radnik. Ta socijalna radnica je odmah promijenila izraz lica jer nije mogla da vjeruje da sam na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci upisao socijalni rad i da ću se u budućnosti baviti tim poslom. Iskreno, njen nerad me natjerao da upišem ovo zanimanje, te da dokažem da uporne osobe mogu da zatvore usta svima koji ne vjeruju i pokažu da su ravnopravni u društvu.

Šta bih sada uradio drugačije?

Tada to nisam nikome prijavio jer sam bio mali i nisam imao dovoljno podrške i, naravno, sve posljedice propalog obrazovnog sistema su se slomile na mojim leđima. Da sam sada u toj situaciji, osnovnu školu bih prijavio Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske i Inspektoratu Republike Srpske da se preispitaju diplome. Također, službenicu Centra za socijalni rad bih prijavio Ministarstvu zdravlja kao drugostepenom organu da pokrene disciplinski postupak. Sada bih išao i na sud ako treba da dokažem da sam u pravu, pa čak i do evropskih institucija.

Druga priča u srednjoj školi

U srednjoj školi sam imao maksimalnu podršku svih profesora i direktora škole jer sam bio odličan učenik i dva puta kandidat za učenika generacije. Tu mi je najveća podrška bio profesor Aleksa Radišić koji mi je predavao historiju. On je primijetio da imam problem s vidom i odmah me je uključio u organizaciju slijepih u Tesliću, jer je on jedan od osnivača organizacije. Također, otišao je kod načelnika opštine Teslić, Milana Miličevića, i zamolio ga da mi ustupi računar na kojem je bio instaliran govorni softver koji je čitao knjige. Također, i pismene radove sam radio na računaru tokom sve četiri godine.

Željko S., pohvale, privatna arhiva

Za mene nema prepreka

Prošle godine, uz podršku načelnika Milana Miličevića i prijateljice Dragane Drakul, uradio sam operaciju na očnoj klinici „Sveti Vid“ u Beogradu koja mi je mnogo pomogla. Skinuta mi je dioptrija na oba oka i to mi je bio najveći uspjeh. Bio sam jako sretan jer sam nakon 25 godina uspio riješiti taj problem. Nakon toga se promijenilo mnogo stvari. Nema više naočara, a i društvo i porodica su stali uz mene jer su vidjeli da za mene nema prepreka.

Ono što sam naučio, a i način na koji sam se postavio, jest da je, bez obzira na opstrukcije, važno biti što bolji, jači i nikada ne odustati.

Naslovna fotografija Unsplash.com

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako kreirati stylish Instagram Feed?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Mržnja naša nasušna
Dnevnik ekonomiste: Zašto je ekonomija tako važna?
Poziv autorima/cama za učešće u projektu Na mojoj koži
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Pedeset pitanja za Merima Serdarevića