Kao sjekira u zaleđenom moru, tatino pitanje – Ko je tu muško, ko žensko? Ko tu koga?

„The carousel never stops turning.“

Ima tome već desetak godina, možda nešto i više, kada se Natali Dizdar pojavila s pjesmom „Ne daj“; tri i po minute spota se vrte konjići, čarobni zmajevi, ona na ringišpilu, a i meni se vrti u glavi. Tad jednako kao i danas kad vidim Natali. Ona mi je trebala biti prvi pokazatelj da će me pametne, „njanjave“ djevojke dok sam živa izuvati iz cipela, tj. postati mojom Ahilovom petom. Više na moju sreću, nego na bog zna kakvo umijeće, jer sam smotanija od svake sajle – upravo takva će biti i prva djevojka u koju ću se zaljubiti do peta.

I prije nje sam imala nekih vezica, eksperimenata s djevojkama, gimnazijskih zanesenosti, ali nisam ni pomišljala o outovanju.

Outovanje, vjerujem, dođe kao highlight u životu ili barem jedan od njih, trenutak kada ćete sebi i/ili svojima obznaniti nešto što će zauvijek biti dijelom vašeg identiteta, sviđalo se to drugima ili ne.

Nema idealne formule, nema koncepta za savršeno outovanje. Moje radnje su često kompulzivne, ishitrene i nekad se čini potpuno beskorisnim ostavljati mi prostor za planiranje. Zato, u mom slučaju, bilo je skoro pa nezamislivo da uopće imam koncepciju; naprimjer – nedjeljni ručak, trenutak u kojem saopćavam dugo skrivanu tajnu i hop – krah jedne građanske porodice. Ha-ha, moglo bi proći kod Ibsena, no moj scenario nije bio takav. Zapravo, nisam imala scenario.

Zato, kad se pojavila ona i u meni, antićevski rečeno – sve do tabana postalo minirano, jedini logičan slijed događaja je bio napraviti, pomišljala sam: pa makar i za mene posljednju večeru i obznaniti to svima. Ali kao većina stvari, bitnih stvari u mom životu, i outovanje se desilo onako usput – kao nešto što se očekivalo i podrazumijevalo, a ne kao da sam na Avatara odlijepila (i da jesam, ne vjerujem da bi bilo nešto drugačije). Jedino još tata nije znao. Nisam se plašila njegove reakcije; bio je to, zapravo jeste (eno ga, zdrav-prav), obrazovan i razuman čovjek, ali polusvjestan, a iskustvo mi je pokazalo da je lakše naučiti nesvjesnog, nego preodgojiti polusvjesnog čovjeka. Mama mi je, očekivano, na moje outovanje pružila svu zamislivu ljubav i podršku, ali ono što nije mogla da mi pruži jeste moja soba u stanu koja će razvodom mojih roditelja ostati da zjapi prazna, a stan koji su njih dvoje kupili zajedno – ostao je tati.

U to vrijeme studirala sam komparativnu književnost i posjećivala tu sobu zajedno s djevojkom, objašnjavajući tati da mi je to drugarica koja upravo završava gimnaziju i treba pomoć u vezi teze za maturski rad o Hamletu. Sjećam se tog dana kada sam je ispratila kući, sačekala da sajla povuče lift na deveti sprat, poljubila (never for goodbye, always for goodnight, mislila sam, ali i ljubav je krhka, nije samo znanje), vratila se u dnevni boravak gdje me stari dočekao s pitanjem:

„Ne kolebaš se ti puno, Hamlete, a? Nego ti meni kaži, ko je tu muško, a ko žensko, ko tu koga?“

Umjesto dobre knjige, sjekira u zaleđenom moru u meni – bilo je ovo njegovo krajnje degutantno pitanje.

Degutantno, zato što je pokušao moju vezu s njom – koja je podrazumijevala i ljubav i nježnost i bliskost i moje i njene nesigurnosti i nestabilnosti, i pokušaje da se od govana napravi pita i od obostranih patologija funkcionalan odnos – svesti na seksualne objekte u falocentričnom svijetu, jer za njega drugi nije postojao. Nisam mu tad ništa odgovorila, a ni svaki sljedeći put, jer se pitanje poput lajt-motiva svako malo ponavljalo, ostavljajući mi osjećaj stida i srama na kojem bi i dan-danas čitav konzilij psihologa mogao profitirati, jer ga se još nisam riješila.

Godinu poslije (već sam pri kraju studija), počinjem da radim u jednom sarajevskom kafiću – urbanom, autentičnom i svima dobro poznatom. I još uvijek imam istu djevojku. Hegel kaže da se povijest samo dva puta ponavlja – prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Vlasnik kafića – opet pričamo o obrazovanom čovjeku, esteti, apsolutnom sluhisti strašnog senzibiliteta – koji će sa mnom imati problem, jer Tom Waits tiho počiva u folderu za fajront, a ja ga puštam u tri popodne (fino Fuko kaže – treba stvoriti kulture refleksivne neposlušnosti!), ali moja ljubav prema Waitsu bi se i dala pomjeriti za fajront, ali prema djevojci nije mogla. Nas troje povezivalo je isto mjesto, taj kafić: mene jer sam tu zarađivala novac, vlasnika jer je bilo njegovo, nju jer sam ja radila tu pa je znala često navratiti na pivo, proćaskati nekada s njim. On je mislio da smo prijateljice, iako mu nije bilo jasno zašto svakodnevno dolazi da „pilji“ u mene kad toliko momaka vani čeka na djevojku kao što je ona.

Ćaskali su i to jedno popodne dok sam ja radila, kad joj je ispričao da je jedne prilike istjerao iz kafića dvije lezbejke – „jedna mužjak, druga ženka“, pokazavši im gdje je knjiga žalbe, a i gdje su vrata, i drsko im rekavši da na ta ista vrata ne pomisle da uđu ponovo.

Vrata kafića koji je pod plaštom urbanosti sakrivao, osim nakupljene prašine, buđav talog homofobije. Nismo tad ništa rekle. Način na koji je on opisao te dvije djevojke bio je toliko bizaran da je čak bio i smiješan. Da, smiješan i nama. Ali mu nije trebalo dugo da skapira da smo upravo i mi te – „jedna mužjak, druga ženka“. Poslije ću saznati da mu je moja radna kolegica to rekla.

Tog dana, kada je već saznao da nismo prijateljice, nakon što je moja smjena završila, pozvao me za jedan sto u ćošku da popijemo pivo. Sam poziv mi je djelovao čudno, jer se obično nakon svoje smjene nisam zadržavala na poslu, a i mogla sam naslutiti da nije sve ok.

Možete da pogodite – popili smo pivo, a ja sam popila i otkaz.

Usred sezone dok gori pod nogama i nema šanse da je u tom trenutku bilo ko od nas zaposlenih višak, kulturno me zamolio da vratim ključeve, naglasivši mi da nema potrebe ujutro da dolazim.

Za otkaz mi je bilo skoro pa svejedno – ono što je bilo bolno jeste što na moje insistiranje ZAŠTO nisam dobila nijedno ZATO, a njegovo me „znaš ti zašto“ i nije usrećilo puno. Pogotovo zato što sam zapravo znala zašto, ali htjela sam to čuti od njega. Međutim, nisam. Imala sam osjećaj da to njegovo kultivisano držanje i ta mogućnost da ostane suzdržan i ne da mi apsolutno nikakvo objašnjenje dodatno još potpiruju bijes koji sam osjećala. Bijes, nemoć, pa dobro poznati sram.

Predala sam ključeve i nisam više tu nikad zavirila. Ponavljam, otkaz je bio najmanji problem; zaradila sam dovoljno da odem na more i zaboravim da bi se ovo i dalo prijaviti, a i da sam htjela, nisam znala kome se obratiti, niti sam imala povjerenja u bilo kakve institucije – stvar je bila u tretmanu. A tražiti da se tretiraš ljudski i nije neki luksuz, ne bi trebao biti. Zato sam se i odlučila ovo napisati: ne moraju nam roditelji, prijatelji, direktori biti vjerski fatalisti ili/i neuki ljudi da bismo bili homofobi; tek znanje nije nevino, a s druge strane, društvo smo koje prepozna i reaguje (ako i tada) na nasilje tek kad ono postane ekstremno.

Nije te neko iscipelario? Ništa onda! Zakoni su bezlični, beskarakterni – njima ne može biti regulisana ni sankcionisana trajna emocionalna šteta, jer je oni ne prepoznaju. A nasilje je nasilje – bilo ono veliko kao Svemir ili malo kao mrav.

„The carousel never stops turning.“

Neither does violence, I say.

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Zakonom o radu FBiH („Službene novine FBiH“, broj 26/16, 89/18 i 23/20) izričito je normirana zabrana diskriminacije radnika obzirom na spolno opredjeljenje koja se odnosi kako na uslove zapošljavanja, rada i napredovanja, tako i na otkazivanje ugovora o radu. Ukoliko radnik smatra da je došlo do diskriminacije može od poslodavca zahtijevati zaštitu (uputiti pismeni zahtjev), a ukoliko poslodavac ne udovolji ovom zahtjevu, radnik može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Naprijed opisano postupanje je naravno uslovljeno zakonskim rokovima: pismeni zahtjev poslodavcu podnosi se u roku od 15 dana od dana saznanja za diskriminaciju, poslodavac u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva može uputiti odgovor odnosno otkloniti diskriminatornu odluku/postupanje, a ukoliko se to ne desi, tužba se može podnijeti u daljnjem roku od 30 dana. Važno je napomenuti da je tužitelj, u slučaju pokretanja sudskog postupka koji se tiče radnih prava, oslobođen plaćanja sudskih taksi. Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može obavezati poslodavca da vrati radnika na rad (u skladu sa zahtjevom radnika), da radniku isplati naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu.

*Naslovna fotografija Unsplash.com

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Ne daj da te sistem slomi
Odgovori psihologa 8: Anksioznost i depresija
Benjamin Bajramović: Posebnost naše nesreće jeste u tome što se poniženje uzima kao zdrava činjenica
GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ: Čudesni svjetovi književnosti
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Call centri: ZA ili PROTIV?
The Platform: Svijet u kome jedeš ili budeš pojeden
Koliko koštaju glumački snovi: Kampanja Lee Sekulić za nastavak studija u Estoniji
More Stories
Autostoperski vodič od Banja Luke do Graca i nazad, dio prvi