Već nekoliko godina Haris Zahiragić, trenutno zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, ne prestaje zgražavati ono malo pristojne javnosti sa svojim bahatim ispadima u javnim nastupima. Da podsjetim, takvim ponašanjem poznat je javnosti još od vremena kada je bio predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu. Prije nekoliko sedmica, gostujući u jednoj emisiji FACE televizije, uspio je da pomjeri granice nepristojnosti i doprinese senzacionalističkoj intenciji emisije.
Odgovori psihologa 24: „Svijet u meni i oko mene – gdje se dodirujemo, a gdje rastajemo i opraštamo“
Svaki gubitak je uvijek duboko lična priča i nosi veliko breme emocija, posebno tuge i žalovanja, ali i mnogih drugih razmišljanja, stanja i unutrašnjih previranja. Sjetim se uvijek Frojda koji kaže da nakon gubitka bliske osobe nama ostaje ljubav s kojom ne znamo šta bismo radili i koja nas preplavljuje uz sve druge emocije. O žalovanju su pisali mnogi psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti koji kažu da nakon stanja šoka, poricanja i ljutnje dolazi tuga. Ali i krivica – da li sam mogao nešto uraditi, da li je moglo biti drugačije. Gubitak ostavlja prazninu, fragmentira naš životni tok, svakodnevno funkcionisanje, a na kraju svega toga ostaje pitanje smisla: Zašto baš meni? Kako dalje? Podrška drugih bliskih osoba je veoma važna i ona može da se ogleda u tome da pruže pomoć kada je u pitanju vraćanje u svakodnevicu, pa do toga da nam pruže razgovor, utjehu, razumijevanje, neku sigurnu luku i bazu. Naravno, podrška stručne osobe (psihijatar, psiholog, psihoterapeut) je posebno važna, utoliko više ako se desi da dalje ne možemo sami, pojavi se nesanica, gubitak volje i apetita, kao i neki drugi znaci koji bi ukazivali na depresivno stanje ili kliničku sliku depresije. Preporučujem ti sledeću literaturu, ako osjećaš da bi ti čitanje u nekoj mjeri moglo pomoći: Irvin Jalom – „Šta je važno na kraju?“, Julia Samuel – „I to će proći“, Džon V. Džejms i Rasel Fridman – „Oporavak od tuge“.
Kao jedan od načina na koji možemo pomoći humanistici da postane zapaženija i cjenjenija u današnjem svijetu jeste osvješćivanje potrebe o njenoj važnosti. S tim u vezi stoji i profit koji mora prestati biti glavna motivacija u izboru studija i uopće zanimanja kod mladih ljudi. Kada osvijestimo tu potrebu, onda dolazi i razbijanje stereotipa o poželjnim i nepoželjnim zanimanjima. To će pomoći mladima da bez straha od osude ili omalovažavanja slijede svoja interesovanja, talente i vještine, a samim tim i da s vremenom kreiraju i tržište na kojem će plasirati svoja ostvarenja. U tome im, svakako, može pomoći i IT sektor. Osim toga, potrebno je osavremenjivanje studija na kojima se izučavaju humanističke nauke. Mogućnost lakšeg kombiniranja s drugim studijima također bi doprinijelo popularizaciji humanistike. A uz to ide i nužno podizanje glasa humanista. Studenti humanističih nauka, kao i historičari, jezičari, filozofi, književnici i drugi umjetnici moraju u ovoj sveopćoj kakofoniji progovoriti o svom značaju i ulozi danas te skrenuti pažnju na opasnosti koje prijete svijetu koji se odrekne svojih humanističkih disciplina, stava je profesorica Skopljak.
Iako za mlade uglavnom kažemo da su pasivni, ne može se reći da se proteklih godina nisu javljali njihovi glasovi pobune. Izuzev pandemijske 2020, studenti u Sarajevu su skoro svake godine izlazili na proteste. U decembru 2019. godine protestvovali su zbog loših uslova u studentskim domovima. U septembru 2021. godine, njihovi zahtjevi bili su konkretniji: da se izvrši nadzor nad sprovođenjem Zakona o visokom obrazovanju (ZOVO) u pogledu nepoštivanja normi vezanih za uslovne predmete prilikom studiranja, obaveze plaćanja biblioteke i tretiranje mladih s poteškoćama u razvoju na UNSA, da se obrazloži kontinuirana uplata u iznosu od 20 KM za potrebe ISSS sistema, da se razmotri proceduralno smanjenje školarine studenata, da se prilikom nove 2021/2022. akademske godine implementiraju prošlogodišnja zakonska rješenja u pogledu prijenosa predmeta. Ovogodišnje zahtjeve već smo spomenuli.
Krajem prošle godine, za „Karike“ sam pisala o tome zašto Bosna i Hercegovina ne pokloni tinejdžerima za 18. rođendan 800 KM, tragom vijesti da će Španija pokloniti mladima posebne kulturne propusnice od 400 eura, kako bi ih mogli trošiti na knjige, predstave, kino ili koncerte.
Način je to na koji su španske vlasti odlučile pomoći revitalizaciji vlastite kulturne industrije koja je, kao i druge, bila pogođena pandemijom koronavirusa, ali nastojati i vratiti mlade u kulturne institucije koje su slabije posjećivali zbog otežane finansijske situacije i manjka interesa za kulturni sadržaj.
Na pitanje zašto ovakva ideja još uvijek nije moguća u BiH, skupštinski zastupnici Kantona Sarajevo i Tuzlanskog kantona rekli su da je ipak moguća.
„Čovjek je od svog novca kupio i donio sadnice. Priđem mu i dok malo tu razgovaramo, kaže: 'Stid me. Neki dan vidim jedna cura kupila smeće, pa rekoh odoh i ja da doprinesem, jer u Titin vakat smo to stalno radili, bile su omladinske akcije i to se podrazumijevalo da smo kao društvo korisni“, ponosno nam je ispričala Enisa. Enisa je redovna na akcijama čišćenja i pošumljavanja. Za nju je to važna dužnost i svaki put kad ide osjeća se kao da ide na svečanost ukazanu prirodi, kaže. Samo krajem marta zasadili su 1.000 sadnica na Bjelašnici. „Neka vaša svakodnevica za početak bude da sebi kažete da nećete uzeti tu plastičnu kesu koja će visiti kasnije s drveća, kojoj treba godina i godina da se raspadne. Posadite cvijeće pred zgradom, pokupite smeće na autobuskom stajalištu! Nije teško biti ekolog. Kad ste na izletu, umjesto da ostavite kesu, ponesite je do kontejnera“, poručuje Enisa te dodaje kako promjene ne dolaze same, mi moramo biti dio njih.
Semir Krnjić za Karike: Autor sam četiri knjige: „Želja“, „Još te čekam“ i „Ramazanski dnevnik I i II“. „Želja“ je roman, jedna ratna ljubavna priča Kemala i Lejle. „Još te čekam“ je priča o pjesniku koji je zaljubljen u jednu Melihu, pa joj redovno donosi svoje zapise da ih čita. „Ramazanski dnevnici“ su nastali u posljednje dvije godine, gdje sam vodio tačnu evidenciju broja zaraženih, umrlih, mjere i zabrane, pojave i moje ramazanske priče.
Amina Žigić donosi više informacija o tome kako je nastao internet, kako se vremenom mijenjao, šta su danas najveći izazovi u ovoj oblasti te kako na siguran način isti i koristiti.
Sir Timothy Berners-Lee izumitelj je World Wide Weba. Godine 1980. je napisao program Enquire kako bi na jednom mjestu omogućio što više dokumenata i projekata te se rodila ideja Weba. Prvu uspješnu komunikaciju računala preko interneta obavio je 25. decembra 1990. godine, a već je 1991. javnosti putem interneta prikazao prvu web stranicu. Naime, Lee je osmislio Web za korisne svrhe, ali se on danas u velikoj mjeri koristi za druge stvari. Njegova ideja bila je povezivanje naučnika širom svijeta i omogućavanje dijeljenja njihovih dokumenata tj. istraživanja, kako bi napredovali u svom poslu. I danas on služi za istraživanja i nauku, ali društvene mreže preovladavaju. Podaci s analitičkog sajta App Annie pokazuju da mobilne aplikacije koristimo u deset od jedanaest minuta koje provodimo uz mobilne uređaje; pregledavanje interneta pritom troši samo devet posto našeg mobilnog vremena. Aplikacije upotrebljavamo u gotovo svim aspektima svog života.
Kroz različite edukacije nastojimo adekvatno pripremiti naše kandidate za predstojeće razgovore za posao kao i zaposlenje. Da biste se adekvatno pripremili za razgovor za posao, potrebno je mnogo ranije edukovati se, vježbati te pripremati za sami razgovor za posao. Da biste povećali šanse da ostavite dobar dojam na razgovoru za posao i uđete u uži izbor kandidata, neophodno je da se dobro pripremite za razgovor, ističu Ajanović-Hajdarpašić i Ganić Karalija.
Eurosong iliti Eurovizija je jedno od najpoznatijih, ako ne i najpoznatije muzičko takmičenje našeg djetinjstva. Svi se sjećamo onih momenata s mamom, tatom, bakom/nenom, burazerom ili sestrom u skromnim dnevnim boravcima uz neki „žuti“ sok, grickalice i euforično iščekivanje nastupa države za koju navijamo. A svako je imao nekog svog favorita. I zaista, u Bosni je Eurovizija ne samo još jedno takmičenje, ona je mnogo više od toga.
Moja prva asocijacija na sam Eurosong jeste ogroman crni TV (Boga pitaj koji je to brend bio) s malim „vratima“ koja su, zapravo, bila otkinuta. Tu su se nalazila samo tri nedefinisana dugmeta koja su bila za smanjivanje i pojačavanje. Onda ja tako stojim kraj TV-a čekajući da neko od ukućana upali kako bih svjetlosnom brzinom smanjila jer je automatski bio pojačan toliko da bi danas bio odličan prenk i eventualno da se šlagirate jer niko ne očekuje da se TV pali i da je zvuk na 100. No, taj je bio. I to su glasnije uspomene od bilo kojih drugih. Danas imamo ogromnu plazmu u dnevnom boravku, ali danas ne gledamo Euroviziju. Doduše, danas jedva stignemo da vidimo jedni druge, ali nećemo na patetiku, shvatili smo o kojoj sam sentimentalnosti pričala.
Težak je i brdovit teren mladih ljudi u Bosni i Hercegovini na kojima leži velika odgovornost, a put do njihove sreće, uspjeha i općeg prihvaćanja u društvu je zasut mnogim izazovima koji su, nažalost, ponekad nemilosrdni i biraju najranjivije kategorije. Jedna od takvih u svijetu, a posebno u sredinama gdje njihova prava zakonom nisu jasno definisana niti osigurana u praksi, zasigurno je zajednica članova LGBTIQ+ populacije. Ne mogu pronaći tačne podatke o broju ljudi u BiH koji sebe smatraju dijelom ove zajednice, iako masovna izlaznost na posljednjoj ili prvoj bh. povorci ponosa u Sarajevu govori da brojevi nisu zanemarljivi. Ipak, uglavnom su to mladi ljudi koji u isto vrijeme imaju hrabrost da prema sebi budu iskreni i osjećaju se onako kako žele, ali isto tako zbog društva i okoline često moraju ili lagati ili istinu privremeno skrivati.
Laura Papo Bohoreta, pravim imenom Luna, kćerka Jude i Estere Levi, rođena je u Sarajevu 1891. godine. Kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta kojeg su dobijala sva prvorođena sefardska ženska djeca. Od 1900. do 1908. živjela je u Istanbulu gdje je završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Također, u Parizu je pohađala šestomjesečni kurs francuskog jezika. U Sarajevu se 1911. udala za Danijela Papu s kojim je imala dva sina. Na samom početku rata 1941. oba su joj sina odvedena u logor Jasenovac gdje su i stradali. Tugujući za sinovima, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna 1942. Sahranjena je tajno na starom Jevrejskom groblju u Sarajevu. Nažalost, do danas joj nije podignut spomenik.






















