Ljudska prava u BiH 2020. još uvijek nisu shvaćena ozbiljno. Da jesu, bila bi važan dio programa vladajućih političkih stranaka te, shodno tome, i dio ozbiljne obrazovne agende. Vruć krompir je prebačen u ruke pojedinaca i nevladinog sektora. Zbog svega toga, nemali broj mladih vjeruje kako su ljudska prava izmišljotina Zapada, ubleha NVO sektora i kako nemaju nikakve veze s njihovim životima u BiH danas. Istraživanje koje smo sproveli među našom publikom pokazalo je da mladi čak i kada znaju kome prijaviti slučaj kršenja prava to ne rade, jer ne vjeruju da će država BiH i njene institucije išta uraditi po tom pitanju. Kako mladima približiti važnost teme njihovih ljudskih prava i vratiti im barem mrvu vjere da još uvijek mogu nešto uraditi sa svojim životima u ovoj zemlji?
Wikipedia kaže da riječ chic potiče od francuske riječi chicanery ili od njemačke riječi Schick što bi u prevodu značilo vještina. Međutim, engleski rječnik govori opet nešto suprotno. Navodno chic predstavlja sav onaj stil i eleganciju. Kažu, to je nešto s čime se rodiš i što ne možeš naučiti. Naizgled je dvosmisleno, a možda je to samo još jedna riječ koju koristimo bez da znamo šta to ona zapravo znači. Ali ja je vidim kao 60 % uloženog našeg truda. Nije to ni izgled u našoj najdražoj mekanoj pidžami, niti tajicama za teretanu, ali opet nije ni izgled za maturalnu zabavu. Moderan je to izgled koji se sastavlja bez napora s mrvicom lijenosti, dok opet ostavlja neki trag elegancije iza sebe.
Povodom Svjetskog dana čokolade istražili smo kakav odnos prema njoj danas imaju mladi u BiH – u kojoj je mjeri konzumiraju, koja im je vrsta omiljena i s kojih tržišta je najčešće kupuju. Vršili smo online anketiranje osoba u dobi od 16 do 36 godina, a o njenoj nutritivnoj vrijednosti više nam je rekla dr. Safija Softić-Namas, doktorica i nutricionistica, čije tekstove o hrani možemo čitati na portalu „Dobre kalorije“.
Vraćamo se u novo normalno stanje, čini se. Ništa više neće biti isto. Ni sutra, ni za dvije sedmice, ni za godinu. Ali, od svega, najmanje vidim sebe u sebi od prije nekoliko mjeseci kada je sve ovo počelo. Dvije sedmice postale su mjesec, mjesec je postao dva... Sada konačno dočekujemo neko svjetlije vrijeme. Za sada su tu bili samo tragovi koje pokušavam naći i osjetiti, sačuvati od tugaljivog zaborava i melanhonije koja nas je obuzela, jer uistinu ne želim to. Ne želim to jer je puno više povoda za radost.
Vjerujem da se dešavalo da se često izgubiš u hrpi svoje odjeće i da često ne znaš šta nosiš i gdje pripadaš. Veoma je bitno da definiraš svoj osobni stil jer je to način da pričaš sa svijetom samo onime što nosiš. Definirani osobni stil ti dopušta da se izraziš u nekoj drugačijoj dimenziji, jer tvoj stil priča prije nego što ti bilo šta kažeš. Ali, kako ga zapravo definirati?
Često pri predstavljanju sopstvenog identiteta – svoga imena, prezimena, godina i mjesta rođenja – zaboravimo reći ono osnovno; da smo mi nečije dijete. Ja sam Edna i već 18 godina dijete sam koje je odgajano s ljubavlju, brigom i pažnjom od strane svojih roditelja. Moja majka žena je srednjih godina, u četrdesetima. Teškog i temperamentnog karaktera koji joj nikada nije oduzeo titulu najbolje majke.
Poput rollercoastera, uvijek se vratimo odakle smo krenuli. Ja sam se uspjela vratiti na isti datum kada sam prošle godine išla po kafu u Starbucks, ne misleći ni o čemu drugom, i drago mi je da nisam. Jer se zbog toga ni taj sivi Washington nije utopio u ništavilo ostatka života kojeg ne pamtim, a tu je, postoji.
Da mi je neko rekao da u 2020. godini neću moći otputovati u zemlje koje sam planirala posjetiti, da vrlo vjerovatno neću osjetiti miris mora i morske soli, da neću birati matursku haljinu za matursko veče i otići na bezbroj festivala, ludovati, družiti se s rajom, rekla bih mu da me očigledno ne poznaje i da je lud čovjek.
Koliko god neka istina bila prljava i uništavala nam život, čišća je od svake laži. Zato, grizimo se, trčimo najbrže što možemo od laži, makar padali na koljena derajući svu kožu s njih, gubeći dah, jer nas ništa neće boljeti kao život koji stvore laži.
Ove godine svi najviše žale maturante. Ne znam kako se žalost nas maturanata razlikuje od žalosti ljudi koji sada jedva preživljavaju, ali eto, ljudima je žao što mi nećemo moći prodefilirati gradom posljednji put kao gimnazijalci. Sa razrednicom smo na vezi stalno. Danas nam je poslala fotografiju panoa koji je konačno osvanuo na famoznom zidu kod školske kantine.
Da, bojimo se izaći iz jednolične mase, jer živimo u dobu gdje je jedinstvenost društveno neprihvatljiva. I svaka mala promjena izazvat će brojne poglede i mnoštvo komentara – pozitivnih ili negativnih. U strahu smo zaboravili biti unikatni, zaboravili smo kako je to biti JA.
Ove godine, za razliku od prošlih, ostali smo jedna od rijetkih škola koja je zadržala praksu kratke proljetne pauze, prije velikih ispita i same mature. Mature kojoj se radujem kao i svi s hashtagom #classof2020, ali sve su veći izgledi da ćemo matursku ceremoniju imati na Skypeu, kako su već nastali poznati memeovi, među mnogima o COVID-19.





















