Dosadno mi je. Ne znam šta da gledam. Kucam najbolje serije u istoriji na IMDb-u i na broju jedan stoji „Černobil“. 9,6/10, mašala! I tada počinje moja zaraza. Komunizam, Gorbačov, rane od radijacije, leševi poput zombija – pa ova serija ima sve što treba, sve što volim.
Dajete aplikaciji trajnu, neopozivu, besplatnu, globalnu i prenosivu dozvolu da koristi, reprodukuje, modifikuje, adaptira, objavi, prevede ili na drugi način izmijeni, a zatim javno objavi vaš sadržaj u svim medijskim formatima koji su trenutno poznati ili onima koji će tek biti napravljeni, piše tamo gdje ste kliknuli OK, a niste baš pažljivo pročitali.
Bićemo brutalni, oooo da. Nema vama više tješenja i dijagnoza tipa: imate prevelike kriterijume. Udariću te, ali ti mi nećeš moći vratiti nazad. Možda će karma, ali ja nisam single, right?
Donosimo vam praktične savjete kako se brzo i efektivno spakirati za put.
Vjerojatno najčešće pitanje koje mladi putnici poput mene dobiju je „Otkud ti tolike pare da putuješ?“. Nikog živog ne zanima gdje spavam, šta radim na svim tim divnim mjestima koje posjetim, kvragu, nitko živ ne pita ni kako neko mjesto izgleda, kakve dojmove ostavlja... Uvijek je prva rečenica: „Jarane, i ja bih da imam love.“ / „Jarane, otkud ti tolika lova?“.
U svijetu, fudbal igraju i jači i brži i sretniji od Edina, vjerovatno. Fudbal je dinamičan, a lopta okrugla. Značaj je u njegovoj potpunoj ličnosti. Zbog tebe, Edine Džeko, najvažnija sporedna stvar na svijetu, meni je još važnija.
Razmišljajući o tome što ću pisati, odlučih se za jednu temu koja je meni promijenila život. Možda će to nekomu smiješno zvučati. Ali, stručna praksa stvarno to može, tako što te usmjeri na pravu stranu. Kada se zapitaš što nakon srednje. I onda odradiš pripravnički rad. Pa si još uvjereniji šta želiš.
Zašto većina ljudi vjeruje da su ljudi u srednjem vijeku mislili da je Zemlja ravna?
Opustite se i uživajte. Prepustite se predivnim ulicama, prepustite se umjetnosti, prepustite se Parizu. Neće vas sigurno razočarati.
I poruka za kraj: Putuj. Novac će se vratiti. Vrijeme neće. Au revoir, mon ami!
Dvadesete. Godine zabave, školovanja, putovanja, ali i velikih i onih malo manjih ljubavi. Jer sve su ljubavi grandiozne kada si u dvadesetima. I čini se da ne postoji ništa što nova decenija sa sobom ne nosi. A svaku vezu gotovu uvijek prati ona famozna „vaša“ stvar.
Nije baš da je meni kvalitet života nešto mnogo bolji zbog toga što imam metro liniju od tri milijarde eura, niti sam posebno sretan s rijekama turista od kojih više ne mogu proći gradom, a platio sam doprinos kroz porez i za metro, a i za institucionaliziranje turizma, a i za policiju koja nadgleda coffeeshopove i Red Light District. Meni recimo mnogo više znači što mogu prošetati Dobrinjom po sat vremena svaki dan, dok ovdje moram da se guram sa stotinama hiljada drugih sugrađana jer je grad mali, a stanovnika mnogo.
„Još uvijek sam svjež u Njemačkoj i ne poznajem prilike tako dobro, ali iskustvo koje imam je vrlo korektno i profesionalno. Dodao bih da smo na početku imali program od pet dana adaptacije, tokom koje su nas upoznali s gradom i Univerzitetom, dali nam sve materijale u kojima su bili važni brojevi telefona, informacije, mape, brošure sa savjetima. Rekli su nam: 'Mi smo tu da biste vi uspjeli!'.“





















