Latest

Sve ovo ja

Soba koja ukazuje na mnoštvo Tvojih i tuđih identiteta. Uči Te kako da živiš sa svim dijelovima sebe i svoje ličnosti.

Nekada nam lome krila upravo oni koji nas najviše vole – roditelji i porodica

„Ja sam te rodila, ja ću ti i reći kako da živiš. Dok si pod mojim krovom, vrijede moja pravila. Kad odseliš, živi kako hoćeš. Dotad, onako kako ja kažem.“ Zvuči poznato? Reklo bi se i uobičajeno u porodicama širom svijeta, ali ponajprije našeg nam Balkana, gdje vrijedi nekakvo nepisano pravilo da djeca prije svega moraju ostvariti roditeljske želje, a tek onda svoje snove. Ako na to ikada dobiju pravo. Od tih istih roditelja.

Ne karikiramo Sve ovo ja

Nasilje u porodici – moja životna priča

Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.

Sve ovo ja

Hvala mojim roditeljima što su me naučili da volim svoje djevojčice

Prebacujući kanale na TV-u, naišla sam na emisiju u kojoj se govorilo o položaju žena u BiH prije nekih pedeset, šezdeset godina. Govorilo se kako su žene bile apsolutna svojina muževa i njihovih porodica – bez ikakvog prava na glas, izbor i mišljenje. Akteri emisije su prepričavali anegdotu iz nekog sela u BiH, gdje su samo i isključivo žene išle da donose vodu kilometrima udaljeno od sela. Na pitanje djeteta svome ocu zbog čega majka ide po vodu svaki dan tako daleko kad imaju volove, otac je odgovorio: „Žao mi volova.“

Sve ovo ja Vidiš da smiješ

20 stvari koje nas je naučila 2020. godina

Bila je ovo duga, turbulentna i nesvakidašnja godina. Sve što smo poznavali promijenilo se iz korijena, a na koncu svega veliko je pitanje i hoćemo li mi kao čovječanstvo, ali i kao individue, ikada biti isti. I hoće li to donijeti dobre ili loše promjene po nas same. 2020. godina nas je sve naučila nizu lekcija, koje su neki od nas morali naučiti preko opekotina na vlastitoj koži. Ali jedno je sigurno, ove godine je svako od nas sasvim sigurno naučio barem dvije stvari o sebi, životu, ali i smislu uopšte, a ja vam evo izdvajam simboličnih 20. Pa da počnemo.

Sve ovo ja

Vikend sa ćaletom: Ljubav kao najveća potreba

Po ko zna koji put, Miroslav Momčilović pokazuje i dokazuje koliko je velik scenarista i reditelj. Ozbiljnoj temi pristupa na vrlo duhovit način koji prerasta u duboku, emotivnu i potresnu dramu. Kao i u ranijim svojim filmovima, i u ovome Momčilović donosi dašak beogradskog duha s ulica ovog velikog grada. „Vikend sa ćaletom“ je zapravo tužna komedija, kako jednom prilikom reče Momčilović, koja će vas nasmijati ali i rasplakati. Još jedan veliki film velikog reditelja i scenariste.

Ima veze...Sve ovo ja

Ljepota, kompleksi, Instagram

Kompleksi se javljaju između stvarne slike našeg tijela i idealizovane slike kako bi naše tijelo trebalo da izgleda. Trebalo? Zar postoji način na koji nečije tijelo treba da izgleda? Sudeći prema Instagramu i onome što nam serviraju utjecajne ličnosti, mediji, beauty magazini, postoji samo jedan ideal ženskog i muškog tijela. Kako se kao mlada osoba pozicionirati u odnosu na ideale ljepote promovirane na društvenim mrežama?

Sve ovo ja

The Platform: Svijet u kome jedeš ili budeš pojeden

„Ili jedeš ili budeš pojeden. Sad smo isti. Ubice. Razlika je u tome što sam ja malo civilizovaniji.“ (citat iz filma) Teza da je svijet u kome živimo jedna vrsta džungle i borbe za opstanak stara je vjerovatno koliko i sama ljudska civilizacija. Uprkos raznim pisanim i nepisanim pravilima koja naše društvo razlikuju ili bi bar trebala razlikovati od životinjskog svijeta, čovjek je nerijetko okrutan i surov kao zvijer. Nekada je to iz bijesa, a nekada jednostavno posljedica okruženja i prilagođavanja na sredinu. Ova teza društva kao surove borbe za opstanak i pored njegove uređenosti je samo jedna od onih kojom se, kroz krajnje originalnu i zanimljivu priču, bavi „The Platform“ (El hoyo) iz 2020. godine.

Sve ovo ja

Moja priča dublja je od najdubljeg mora, ljubav mi je šarenija od najšarenijeg leptira

Na svojoj koži osjetila sam njegove ruke. Voljele su one, znate. Ali ipak, bile su ruke monstruma. Nešto toliko čvrsto i hrapavo ne može biti samo nježno. To sam shvatila, mjesecima kasnije. Ali te ruke nisu bile problem društva, nego moj problem. Samo moj! Ne može društvo da mi odredi koga da volim, ili koga da se bojim. Ili koga da uzdižem do zvijezda, znajući da će svaka prsnuti kao prenaduvani balon onoga momenta kada te zvijezde dotakne. Napominjem, ovo pišem u svoje ime, odlučna da podijelim svoje osjećanje i tok misli.

Ne karikiramo Sve ovo ja

Novi Olimpijski muzej na staroj adresi: sentiment ljepše budućnosti

U četvrtak, osmog oktobra pandemijske dvije hiljade i dvadesete, one koja je trebala biti olimpijska godina, u Sarajevu je u Petrakijinoj ulici otvoren konačno renovirani Olimpijski muzej. Reklo bi se, u pravo vrijeme zbog lokalnih izbora, ali ovog puta ne želim da politika ima išta s nečim dijametralno drugačijim i humanim kao što su to Olimpijske igre, pogotovo one koje su se održale u Sarajevu orvelovske 1984. godine. Ipak, svijet nas ne pamti po tih nekoliko sedmica u kojima je skoro čitav (olimpijski) svijet boravio u ovom gradu, već upravo po onome što je htjelo uništiti svaku uspomenu da je Sarajevo organiziralo 14. Zimske olimpijske igre.

Sve ovo ja

Kao sjekira u zaleđenom moru, tatino pitanje – Ko je tu muško, ko žensko? Ko tu koga?

Ima tome već desetak godina, možda nešto i više, kada se Natali Dizdar pojavila s pjesmom „Ne daj“; tri i po minute spota se vrte konjići, čarobni zmajevi, ona na ringišpilu, a i meni se vrti u glavi. Tad jednako kao i danas kad vidim Natali. Ona mi je trebala biti prvi pokazatelj da će me pametne, „njanjave“ djevojke dok sam živa izuvati iz cipela, tj. postati mojom Ahilovom petom. Više na moju sreću, nego na bog zna kakvo umijeće, jer sam smotanija od svake sajle – upravo takva će biti i prva djevojka u koju ću se zaljubiti do peta.

Sve ovo ja

Smanjena (ili nikakva) očekivanja kao najveći kamen spoticanja za osobe s invaliditetom

Ako tipična mlada osoba ne „obavi“ do određene životne dobi ono što društvo sebi daje pravo od njih očekivati, toj osobi će to biti uzeto za zlo i biće predmet svih kafanskih tračeva. Međutim, ukoliko osoba s invaliditetom „zaostane“ u tim istim ciljevima, niko se neće obazirati, jer „on ima probleme, od njega se očekuje samo da diše i živi“. Okrutno zvučim i izvinjavam se, ali svi znate da je to tačno.

Sve ovo ja Vidiš da smiješ

Kad čistiš ispred svog dvorišta, tebe „očiste“ linčom

Od objave toga teksta, ja sam stavljen na „crnu listu“ na Palama i u većini gradova u RS-u. Više nije bilo prijetnji, ali konstantni niski udari su itekako tu skoro tri godine – dobijao sam epitete da sam strani plaćenik, da sam prodao „vjeru za večeru“, da promijenim ime jer sramotim Srbe svojim razmišljanjem itd. Međutim, nisam odustao od pisanja sličnih tekstova.

1 … 5 6 7 8 9 … 29

Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?

„Studentska uvjerenja o stručnosti nastavnika nemaju naročitu težinu“, studenti tvrde drugačije

Sekunda koja je promijenila život Mahira Beathousea i ostavila ga da „fura“ sredinom

Iman Pašić: “Velika je čast bila pjevati sevdalinke za milionski auditorij u Turskoj”

Brzina koja nas udaljava od sadašnjosti

Kada ambicija postane teret: kako prepoznati i nositi se s pritiskom da uvijek budemo najbolji

Sjene i zvijezde moje Alise

Borba i pobjeda: život nakon karcinoma dojke

Zdravstvo kroz oči pacijenta: Irska vs BiH

Između ekrana i stvarnosti: Petra Kuljiš o anksioznosti, pritisku i autentičnosti

Kultura zahvalnosti: Da li se zahvaljujemo dovoljno i zašto je to važno?

Srce Sarajeva – simbol grada koji priča kroz film

Od ideje do vještačke inteligencije: Kako mladi inovatori i mala preduzeća grade budućnost uz računare visokih performansi u Bosni i Hercegovini

Digitalni identitet djeteta: odgovornost odraslih na internetu

Jesu li mladi u Ključu dovoljno uključeni u donošenje odluka?

Festival koji spaja film, Unu i mlade: Zašto je Avant & Una poseban?

Silver Frame Film Festival 2026

Djeca nas uče miru: U Brčkom otvorena izložba “Abeceda mira”

Analiza vijećničkih pitanja: Šta zaista zanima građane Mostara, a šta političare?

Interaktivna mapa praćenja sjednica lokalnih vijeća/skupština — ‘Ispod stola’

Tri sjednice, desetine izvještaja: Kako se zapravo upravlja turizmom u Banjaluci?

Sve ovo ja

Nekada nam lome krila upravo oni koji nas najviše vole – roditelji i porodica

Nasilje u porodici – moja životna priča

Hvala mojim roditeljima što su me naučili da volim svoje djevojčice

20 stvari koje nas je naučila 2020. godina

Vikend sa ćaletom: Ljubav kao najveća potreba

Ljepota, kompleksi, Instagram

The Platform: Svijet u kome jedeš ili budeš pojeden

Moja priča dublja je od najdubljeg mora, ljubav mi je šarenija od najšarenijeg leptira

Novi Olimpijski muzej na staroj adresi: sentiment ljepše budućnosti

Kao sjekira u zaleđenom moru, tatino pitanje – Ko je tu muško, ko žensko? Ko tu koga?

Smanjena (ili nikakva) očekivanja kao najveći kamen spoticanja za osobe s invaliditetom

Kad čistiš ispred svog dvorišta, tebe „očiste“ linčom

Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?

Kadićev „Radio Piton“ – roman nesvakidašnje duhovitosti

Me’med, crvena bandana i pahuljica: čovjek, sjećanje i zaborav

Zlatna Karika Aya El-Batout: Ekološka organizacija “TrashChallenge”

Sarajevski starački domovi: Oscilacije kvaliteta, cijene iznad bh. standarda i manjak profesionalizma

Najčitaniji tekstovi