Zbog čega sam zahvalna koronavirusu

Da mi je neko rekao da u 2020. godini neću moći otputovati u zemlje koje sam planirala posjetiti, da vrlo vjerovatno neću osjetiti miris mora i morske soli, da neću birati matursku haljinu za matursko veče i otići na bezbroj festivala, ludovati, družiti se s rajom, rekla bih mu da me očigledno ne poznaje i da je lud čovjek.

Čitav svijet se okrenuo naglavačke u par dana

Ludo je kako jedne srijede u školi nisam bila ni svjesna da mi je to posljedni dan u školskoj klupi i da neke ljude neću moći vidjeti u narednom periodu. Ludo je i to kada shvatite da se čitav svijet okrenuo naglavačke u roku od par dana. Kada sam napokon imala nikad bolje ocjene u školi, tražila matursku haljinu, imala čak volje i da se pripremam za prijemne ispite, eksternu maturu i sve ono što snalazi jednog maturanta, javili su da nećemo ići u školu naredne dvije sedmice. I dok su svi bili sretni, ja sam već tada paničila i govorila da samo želim da ovo malo škole završim kako treba i na vrijeme, bez pomjeranja bilo kakvih datuma predstojećih događaja.

Slon koji sjedi na grudima

Panika i neki ružan osjećaj u mom želucu je potrajao još jedno izvjesno vrijeme, naročito kada su javili da je situacija ozbiljna i da niko ne zna do kada će sve potrajati. Stari neprijatelji, anksioznost, zatvorenost u sebe i neki pritisak u glavi su se ponovo vratili i ne planiraju da odu. Zašto baš ja, zašto baš ja sada kada sve treba da bude savršeno u mom životu, sada kada čitava slagalica treba da bude posložena – pitanja su koja su mi se neprestano vrtila po glavi. Na sve to, nimalo olakšavajuću situaciju, pojavila se i online nastava i jadna platforma preko koje trebamo da učimo i radimo.

Zatim profesori koji nas, bez imalo razumijevanja, sada zatrpavaju s čak još više zadaće nego dok smo bili u školskim klupama, jer sada na platformi neko može da evidentira sav njihov rad, dok se u učionici uvijek odigravala predstava „savršenog časa“ s nijednim faktorom koji riječ „savršeno“ treba da sadrži.

Ponovo pritisak u glavi, znojenje dlanova, slon koji sjedi na grudima i još petero ljudi koji udišu vazduh zajedno sa mnom iz mojih pluća.

Jedan maleni virus koji čak ne mogu ni da vidim golim okom mi je samo dao do znanja da sam u ovom velikom svijetu ništa do jedna tačkica. Svi moji planovi i uspjesi su ništa ako mi univerzum ne dozvoli da ih ostvarim. I dok sam mislila da sam na vrhu svijeta i da sve imam pod kontrolom, ispostavilo se da nas sve u šaci drži i kontroliše nešto mnogo veće i snažnije od svih nas zajedno.

Velika sređena kuća postala je zatvor

Zahvaljujući koronavirusu, i oni koji su mislili da imaju sve što im život može ponuditi, sada su shvatili da je to sve zapravo jedno veliko ništa. Velika sređena kuća postaje zatvor, a brzi automobil igračka koja u garaži kupi prašinu. Zahvaljujući koronavirusu, naučili smo da cijenimo svoju kuću i stan u kojem živimo, jer neki ljudi ne mogu ispoštovati hashtag #stayathome jer nemaju svoj dom. Naučili smo da stvari u životu ne trebamo uzimati zdravo za gotovo i da nam ništa u životu nije zagarantovano – ni naše zdravlje, ni diplomiranje, ni planirana putovanja, ni vjenčanja…

Fascinantno je kako nikome do sada nije palo na pamet da povremeno trebamo samo usporiti, zaustaviti vrijeme, ostaviti sve obaveze i biti sa svojom porodicom i prijateljima, i cijeniti svaki momenat vremena provedenog s njima.

Gdje otići kada se sve zatvori?

Dok nas je Zemlja molila da joj pomognemo, da je spasimo, čuvamo, bili smo usredotočeni samo na sebe, svoj uspjeh i svoje planove, dok nismo shvatili da Zemlja uistinu vraća sve ono što joj mi i pružimo. Izgleda da nije postojao drugi način da se dovedemo u red i pružimo Zemlji predah, pa je ona uzela predah od svih nas. Zahvaljujući koronavirusu smo shvatili da kada se sve zatvori, jedino mjesto na koje uvijek možemo otići i uživati je priroda.

Zahvaljujući koronavirusu, uvidjeli smo da društvene igre mogu biti zabavne i kada se igraju s roditeljima, da se prilično dobro može trenirati i u kući, da se možemo zabaviti i bez korištenja tehnologije, i da školu nikada neće moći zamijeniti kamera i online platforma. Mali, ali moćni virus nam je pokazao da svijet zapravo i nije tako veliki i da smo svi povezani na neki način.

Sve će biti u redu!

Vremenom se pritisak u glavi smanjio, slon s grudi je odšetao dalje, ružan osjećaj u želucu se povukao, a ja sam shvatila da trebam više biti zahvalna za sve što imam u životu i da su moji problemi ponekad zapravo jako mali i nevažni.

Zaustavite se na trenutak, usporite, udahnite duboko, budite zahvalni. Svi vaši planovi će vas čekati i kada sve ovo prođe, ali nemojte zaboraviti da univerzum ponovo sve može okrenuti naglavačke kada osjeti da smo nezahvalni za sve ono što nam je pruženo, a što ne cijenimo dovoljno. Razgovarajte s ljudima, pružite im podršku i utjehu, jer nekada niste ni svjesni koliko to nekome može pomoći. I, ono najvažnije, ostanite sigurni i nasmijani! Sve će biti u redu. 

*Fotografije preuzete sa Unsplash.com

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Sarajevski studenti književnosti na strani ideologije Vojislava Šešelja
More Stories
Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja