Dnevnik izolacije (4): Pjevat ćemo šta nam srce zna

Lamija Gutić je maturantica Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu. Za Karike.ba piše Dnevnik izolacije u kojem objašnjava kako pandemija COVID-19 utiče na njen život. Ovo je četvrti i posljednji nastavak njenog dnevnika. Treći nastavak pročitajte ovdje, kao i prvi i drugi dio.

Vraćamo se u novo normalno stanje, čini se. Ništa više neće biti isto. Ni sutra, ni za dvije sedmice, ni za godinu. Ali, od svega, najmanje vidim sebe u sebi od prije nekoliko mjeseci kada je sve ovo počelo. Dvije sedmice postale su mjesec, mjesec je postao dva… Sada konačno dočekujemo neko svjetlije vrijeme. Za sada su tu bili samo tragovi koje pokušavam naći i osjetiti, sačuvati od tugaljivog zaborava i melanhonije koja nas je obuzela, jer uistinu ne želim to. Ne želim to jer je puno više povoda za radost.

Rastanak s razredom na Google Meetu

Srednju školu sam počela i završila ramazanom (i kasnije Bajramom). Trebala su četiri ramazana da se odraste. Četiri ramazana, u njima bezbroj ljudi i bezbroj iftara s njima… teško da je iko ostao. Upisala sam se u srednju školu jula dvije hiljade i šesnaeste, i Bajrama te godine se sjećam zajedno s rang listom primljenih. Čini mi se da je u tom trenutku najveći bajram od svih bio to što sam bila primljena, kao i svakome od nas. Posljednjem danu četvrtog razreda smo virtualno, također, prisustvovali u ramazanu.

Ispozdravljali se na Google Meetu s razrednicom. Ovako smo zatvorili još jedan krug. Dan u kojem je trebalo biti toliko radosti, smijeha, galame, završio se s riječima: „Nadam se da ćemo se vidjeti u školi.“ U svijet odraslih ušli smo jedni bez drugih, uskraćeni za posljednju zajedničku fotografiju kod Sebilja. I svojih majica na kojima je trebalo pisati „Može li retake?“, jer smo toliko puta molili da dobijemo drugu priliku za test.

Naravno, ništa od toga se nije ostvarilo. Ali konstatirali smo da smo bez problema mogli doći u školu jer nas je vrlo malo, a naša učionica je dovoljno velika da budemo razmaknuti kao kada radimo test. Nije toliko loše završiti srednju školu, ali vjerujem da je osjećaj još bolji kada je završiš u stvarnosti, a ne u nekom međuprostoru u kojem sve kasni za koju milisekundu. Pobjeglo mi je i to naše veliko zvono za dio vremena koji ne mogu ni zamisliti.

Radijski sehurski program

U mjesecu spoznaje, ako se iskreno stremi unutrašnjoj promjeni, zatvoreni restorani i manji iftari ne prave ogroman problem. Ne prave, ali ljudi nedostaju. Pogotovo zato što nas je ove godine tradicionalni, posljednji školski iftar zaobišao. Sarajevu su nedostajali Sarači i čekanje teravije u haremu Begove, iftari na Žutoj tabiji s pizzom od Mahira na Kovačima. Neki su uspjeli ovo možda i iskusiti posljednjih nekoliko dana, ali moje su uspomene malo drugačije. Meni je ramazan ove godine bio slušanje radijskog sehurskog programa o novoj knjizi Tarika Đođića, Divojke, i slušanje Adnana Rondića koji je čitao priče iz ove knjige tog jutra. Ovo je još uvijek najjasnija uspomena koju nosim iz ovog ramazana i možda je ovo dokaz da nas priče ujedinjuju i spajaju puno više nego fizički kontakt i sam razgovor. Meni je ramazan ove godine bio razgovor o Rumiju i Mesneviji s mojom Amelom, na dvadeset i sedmu noć. Rahatluk sa sobom, jer nekada ne treba ići dalje od toga. Vraćanje sebi, ali još uvijek ne znam koliko sam uspjela u tome. Teško procjenjujem takve promjene.

Foto: Privatna arhiva

Ispiti u maju

Ono što sigurno jeste nedostajalo ovog maja su ispiti. Da su se odvijali po rasporedu koji smo imali, za juni bi ostala još jedna komponenta ispita iz engleskog. I to bi sigurno bio povod za slavlje, zadovoljstvo s kojim bih izletjela iz škole sa širokim osmijehom jer su ispiti bili konačno gotovi. Ove godine je ispitna sesija prošla bez previše… stresa, ako ništa drugo. Naravno, zamijenjeno je to nekim drugim brigama i drugim opterećenjem, ali sve ono čega smo se još u februaru (ili martu) plašili postalo je podnošljivo i bezbolno. Prvi put u tri godine na maj nije stavljen jedan veliki teg koji se lagano spušta kako koji ispit prolazi i kako odlazimo iz škole. Kada smo krajem marta prvi put službeno saznali da su ispiti otkazani, isti takav osjećaj rasterećenja se pojavio među nama.

Bajram za vrijeme COVID-19

Bajram je, po svemu sudeći, ostao isti. Šećerni ili slatki Bajram, kako ga Turci vole zvati, nije toliko ostao uskraćen svojih tradicija, pa ni kiše koja obavezno padne skoro svakog Bajrama. Takvo nedjeljno jutro podsjetilo me na neke druge, novembarske Bajrame. Nije se mnogo toga promijenilo u odnosu prema voljenima, jer svako od nas pokušava voditi život onako kako je i dosad, ali istina je da ćemo još malo morati sačekati da dođemo sebi i jedni drugima. Zato svake godine imamo dupli povod za radost, onu od koje nam se srca zajedno smiju na bajramskom doručku. U turskom, bajram je bilo koji praznik, i državni i vjerski, i muslimanski i nemuslimanski. Ako je tako, neka nam svaki dan nakon što proglase kraj globalne pandemije bude praznik. Praznik u kojem ćemo se obradovati jedni drugima, u kojem ćemo poklanjati vrijeme onima koji ga zaslužuju i čuvati jedni druge onda kada je najpotrebnije.

Srđan Puhalo je predložio da se u Bosni i Hercegovini nakon pandemije uvede zakon po kojem petnaest dana u godini ništa ne bi moralo raditi, baš kao i za vrijeme vanrednog stanja u martu ili aprilu. Sve bi bilo rezervirano za porodicu, osmijehe i druženje. Možda ne bi bilo loše pokušati da svako od nas ima pravo da na barem desetak dana zakoči i… živi. Jedni drugima smo ogledalo. Ako budemo barem malo sretniji, možda i naši odrazi budu promjena.

Foto: Privatna arhiva

Prva postramazanska i (post)pandemijska kafa

Postoji nešto krnjavo u ovom vremenu od kraja srednje do fakulteta. Naravno, dosta je obaveza kojima se to vrijeme popuni, ali nešto je tupo, u najmanju ruku. Ili je to strah od nepoznatoga, od toga što ne znamo gdje ćemo rasti, gdje ćemo postajati ljudi i čime ćemo se baviti čitavog života. Ponestaje mi riječi o pandemiji i stanju u kojem se nalazimo, a to je siguran znak da prolazi. Meni je siguran znak da je izolaciji došao kraj odlazak na Tabiju u nedjelju navečer, za Bajram. Tu sam popila svoju prvu postramazansku i (post)pandemijsku kafu, čekajući akšam i pjevajući Amirinu Pjevat ćemo šta nam srce zna.

Život konačno ponovo ima smisla. Jer sve ostalo možeš izvarati i nasamariti, osim srca.

*Naslovna fotografija: Lamija Gutić sa razredom, privatna arhiva

 

Najčitaniji tekstovi

Vi koji šetate okolo znajući da ste pozitivni na koronu, mislite li o tome što će vaša neodgovornost i bezobzirnost oduzeti drugom ljudskom biću?
Ne daj da te sistem slomi
Odgovori psihologa 8: Anksioznost i depresija
Alanfordovski futurizam
Pandemija COVID – 19 i mladi u BiH
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Koliko koštaju glumački snovi: Kampanja Lee Sekulić za nastavak studija u Estoniji
Koliko fleksibilnost mladih doprinosi razvoju zajednica?
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Via Appia: Traženje sebe u izgubljenom svijetu