27. 03. 2020.
Ušli smo u treću sedmicu izolacije. Dvije knjige s popisa dugo željenih su završene: The Testaments i What Happened. Sjajne knjige izvanrednih žena. Ovaj put sam se još jednom uvjerila zašto Margaret Atwood treba Nobelovu nagradu, za razliku od nekih trenutnih laureata (Nobel committee, where you at?). Ispiti su otkazani, što je i bilo pitanje vremena – samo smo čekali da budemo sigurni da će naša posljednja ispitna sesija biti otkazana. Da je vrijeme drukčije, i da ima nade da će se ova izolacija uskoro završiti, možda bismo imali više razloga za sreću. Ovako je ostala samo jedna praznina u kalendaru za maj, ona ista koja je svake godine bila užurbana i naporna. U doba korone, kada otkažu ispite, to više nije samo radost, kakva bi trebala biti. To je samo još jedna naznaka koliko je čitav svijet u neizvjesnosti, koliko se trenutnome stanju ne vidi kraj. Ono zbog čega smo svakog maja gubili razum je nadvladano virusom.
Prošlu nedjelju, dvadeset i drugi mart, pamtit ću vjerovatno bolje nego ijedan drugi dan ove izolacije.
Ne zato što želim, ne zato što se nešto dobro desilo, nego zbog još jedne katastrofe koja nas je zaobišla za dlaku. Jutra te nedjelje dočekale su nas slike iz Zagreba koji se tresao dvadeset puta, od kojih je magnituda najjačeg zemljotresa bila 5,5 stepeni po Rihteru. Zagreb držim kao jedan od gradova iz kojeg nosim najljepše uspomene – od jednog kratkog vikenda prije skoro pet godina do našeg prvog školskog putovanja novembra 2017. Živim od sjećanja. A te nedjelje sam oživjela zagrebački novembar i poželjela da ponovo živim radost i sunce koje sam osjetila budeći se pod zagrebačkim svodom. I tog jutra više ništa nije bilo važno, pa ni korona. Ništa nije bilo važnije od toga da su te nedjelje Zagrepčani izletjeli iz svojih domova izbezumljeni. Kao i svako drugi, osjećala sam se bespomoćno gledajući slike mladih majki ispred porodilišta koje drže svoju tek rođenu djecu, devastirane zagrebačke džamije s jednim od najljepših mihraba koje sam vidjela, srušenog tornja katedrale za koju sam se uvijek pitala zašto jedan toranj oko sebe uvijek ima zaštitnu skelu. Ovaj put je ta skela spasila jedan od simbola grada. U jednom jutru, proživjela sam sve što mi je Zagreb donio u ta tri dana. Može li gore od korone? Možda i može.
Pusta kuća
Sedmica nas je dočekala sa zadacima, istog obima kao i dosad. Sve nam je prešlo u naviku, a izgleda da ćemo se morati navići, jer je sada i službeno nastava obustavljena do daljnjega. Uvijek sam se pitala kako će izgledati moje posljednje sedmice u gimnaziji, posljednje sedmice jednog od najekstravagantnijih perioda života koji je postao sve što nisam mogla ni zamisliti, od putovanja na kojima sam bila do svakog dana koji sam provela na Mejtašu. Pedagoško-psihološka služba nam se javila, kažu da im nedostajemo.
Nedostaje im naša graja, trka na stepeništu za vrijeme ručka. Pusta kuća ostala, po prvi put od svog postanka. Školu sam uvijek vidjela kao drugi dom, dom koji je imao isti sentiment kao i onaj u kojem mi je bila i porodica. Škola je čuvala dio mene, ali izgleda da su sada ta oba doma u kući, sa mnom.
Maturski pano smo dočekali kod kuće
Ove godine svi najviše žale maturante. Ne znam kako se žalost nas maturanata razlikuje od žalosti ljudi koji sada jedva preživljavaju, ali eto, ljudima je žao što mi nećemo moći prodefilirati gradom posljednji put kao gimnazijalci. Sa razrednicom smo na vezi stalno. Danas nam je poslala fotografiju panoa koji je konačno osvanuo na famoznom zidu kod školske kantine. Tradicija je takva: pano prošlogodišnjih maturanata se premješta negdje drugo, a pano nove generacije biva okačen tako da se pogledamo tu svaki put kada prođemo do učionice gdje imamo matematiku.
Dan koji smo svi čekali, da ugledamo svoje fotografije na maturantskom zidu, dočekali smo kod kuće. Izgleda da ćemo ipak morati čekati da ga vidimo svojim očima i da uživamo u tituli maturanata koji će uskoro zauvijek okončati svoj gimnazijski život. Kada sam ljeta 2016. čekala da konačno krenem u srednju školu, nikada nisam mislila da će naredna prestupna godina biti ovako… naopaka, u najmanju ruku. Ili barem vrijeme kada bismo se svi trebali radovati i čekati da konačno bacimo kape i krenemo u budućnost. Sada ne znamo ni hoćemo li bacati kape u junu, niti kakva nas budućnost čeka. Niko ne može biti siguran.
Biti maturant u doba korone
Biti maturant u bilo koje vrijeme je radost. Biti maturant u vrijeme korone je blasfemija. Vrlo je izvjesno da će haljine i odijela ostati u našim ormarima neko vrijeme. Toge i kape čekaju spremne u školskim ormarima da ih pronosa i ova dvadeset druga generacija. Dom mladih – prazan. Najprije, zato što su svi planovi koje smo možda uspjeli stvoriti i ostvariti sada pod velikim upitnikom i zato što čitav svijet ne zna šta ga čeka sutra, a kamoli za dva ili tri mjeseca, kada bismo trebali i službeno postati alumnisti svoje gimnazije. Uvijek sam se pitala kako je bilo maturantima koji su svoje mature dočekali u ratu. Pitala sam se kako je bilo izabrati sigurnost u zamjenu za radovanje i obilježavanje jednog kraja… Izgleda da to biva ovako.
Trenutno niko ne zna kada ćemo dočekati dan da obučemo svoje bordo toge i otpjevamo Gaudeamus, ali možda nije sve ni u tome. Ali, kako nije, kada se maturi radujemo uvijek, i kada je doživljava neko drugi, i kada se desi nama samima? Slavljenje uspjeha i upornosti je radost unaprijed. Takvo slavlje je nešto čemu smo se radovali mnogo prije nego što smo došli na vrata svojih škola. Svim srcem se nadam i molim da nećemo ostati uskraćeni za radost koja se jednom živi.
Ipak, dobro je znati da nismo sami u ovome. Maturanti iz Amerike pokrenuli su peticiju da im matura bude zagarantovana, ali znam da kod nas nešto slično ne bi uspjelo (jer, 2018., znam iz iskustva). Što se više približavamo tom junu, sve se više nadam kako ćemo se svi jednog jutra probuditi i sve će se vratiti na fabričke postavke.
Odlazak do balkona vrhunac izlaska
Svako proljeće miriše na mature, bilo da je ono u doba korone ili u neko sretnije vrijeme. Oni koji su sretni, svoju radost uspijevaju podijeliti s onima koje vole i takve dane oživljavaju onda kada im treba podsjetnik o sebi, svojim vrijednostima, na svoj iskon.
Kako onda može postojati radost u vrijeme kada smo zaključani u svojim kućama, prikovani za televizije, telefone i računare?
Kako postoji radost onda kada je odlazak do balkona ili u dvorište vrhunac izlazaka?
Kako postoji radost onda kada smo u tamnicama jer ćemo tako spasiti sebe?
Strah me samo da će u jednom trenutku ponestati ideja kako se oduprijeti nestvarnosti koja nas je zadesila. Možda ova apokalipsa nije najstrašnije što nam se moglo desiti. I vjerovatno nije.
