Sjećate li se 2012. godine i svjetskog hita Gangam stajl? Je li vam u sjećanju ostalo i ludilo zvano Harlem...
Profesori uglavnom imaju naviku da stanu za katedru i tako bezlično i dosadno prepričavaju ono što im je određeno planom i programom, ono što stoji u knjigama koje su im date.
Postoje stvari koje nas tiho oblikuju, grade iznutra i uče kako da budemo bolji ljudi. Čak i kada to ne primijetimo odmah, njihov uticaj ostaje za cijeli život. Piše: Amina Bahtanović U moru faktora koji oblikuju našu ličnost, sport se izdvaja kao univerzalan faktor i uvijek daje pozitivne rezultate. Bez...
Na kojoj sam god zabavi bio u posljednje vrijeme, na neki način je neko uvijek govorio o spidu, ekserima, vutri, ponekad i esidu. Ne znam tačno kada, ali sintetičke supstance su postale neizostavna tema, pa čak i kada nije u pitanju konzumacija; bitno je da se priča o tripovima, afterima, 'gorenjima'.
Vraćamo se u novo normalno stanje, čini se. Ništa više neće biti isto. Ni sutra, ni za dvije sedmice, ni za godinu. Ali, od svega, najmanje vidim sebe u sebi od prije nekoliko mjeseci kada je sve ovo počelo. Dvije sedmice postale su mjesec, mjesec je postao dva... Sada konačno dočekujemo neko svjetlije vrijeme. Za sada su tu bili samo tragovi koje pokušavam naći i osjetiti, sačuvati od tugaljivog zaborava i melanhonije koja nas je obuzela, jer uistinu ne želim to. Ne želim to jer je puno više povoda za radost.
„E, mogao si tamo pored onog drveta da me slikaš. Hoću da pocrkaju one kuje na instagramu!“, govori mi dok se smije, onako malo bahato, ali zaigrano poput djeteta koje je dobilo poklon.
Ima tome već desetak godina, možda nešto i više, kada se Natali Dizdar pojavila s pjesmom „Ne daj“; tri i po minute spota se vrte konjići, čarobni zmajevi, ona na ringišpilu, a i meni se vrti u glavi. Tad jednako kao i danas kad vidim Natali. Ona mi je trebala biti prvi pokazatelj da će me pametne, „njanjave“ djevojke dok sam živa izuvati iz cipela, tj. postati mojom Ahilovom petom. Više na moju sreću, nego na bog zna kakvo umijeće, jer sam smotanija od svake sajle – upravo takva će biti i prva djevojka u koju ću se zaljubiti do peta.
Prvog sam dana radionice sjedio u klupi na Akademiji likovnih umjetnosti kao prvačić nervozan zbog polaska u školu. U tim smo uvodnim satima saznali da će nam radionicu voditi Kruno Lokotar, književni urednik, kolumnista i moderator mnogih festivala. Osim njega, raspored mi je otkrio da ćemo slušati i Johna Freemana, Aleksandra Hemona, Dubravku Ugrešić te mnoge druge. Bilo mi je drago što mogu prisustvovati svemu tome.
Nije baš da je meni kvalitet života nešto mnogo bolji zbog toga što imam metro liniju od tri milijarde eura, niti sam posebno sretan s rijekama turista od kojih više ne mogu proći gradom, a platio sam doprinos kroz porez i za metro, a i za institucionaliziranje turizma, a i za policiju koja nadgleda coffeeshopove i Red Light District. Meni recimo mnogo više znači što mogu prošetati Dobrinjom po sat vremena svaki dan, dok ovdje moram da se guram sa stotinama hiljada drugih sugrađana jer je grad mali, a stanovnika mnogo.
Wes Anderson, ime koje je moguće pronaći na svakoj listi najboljih američkih redatelja današnjice, već kroz svoj prvijenac „Bottle Rocket“...
Vjerujem da se dešavalo da se često izgubiš u hrpi svoje odjeće i da često ne znaš šta nosiš i gdje pripadaš. Veoma je bitno da definiraš svoj osobni stil jer je to način da pričaš sa svijetom samo onime što nosiš. Definirani osobni stil ti dopušta da se izraziš u nekoj drugačijoj dimenziji, jer tvoj stil priča prije nego što ti bilo šta kažeš. Ali, kako ga zapravo definirati?
Ne biram između bijelog mantila i bijelog papira. Oboje su mi potrebni. Jedan da razumijem svijet, drugi da ga osjetim. I možda, baš između ta dva svijeta, nastaje nešto što zaista iscjeljuje – i druge, i mene samu. Piše: Amra Zahirović Kada sam upisivala medicinu, znala sam da me čeka...
