Dnevnik izolacije: Korona virus, sedmica prva

17. 03. 2020.

Jedno je sigurno: godina 2020. je otkazana.

Prošla je skoro sedmica kako smo došli na prinudni raspust (Zašto me ovo asocira na prinudno slijetanje? Možda jer smo i mi prinudno sletjeli da se ne bismo srušili?), nakon tri dana nastave poslije proljetnog raspusta. Zadaci redovno pristižu, obaveze se završavaju kao i svakog drugog dana u školi. Ove godine, za razliku od prošlih, ostali smo jedna od rijetkih škola koja je zadržala praksu kratke proljetne pauze, prije velikih ispita i same mature. Mature kojoj se radujem kao i svi s hashtagom #classof2020, ali sve su veći izgledi da ćemo matursku ceremoniju imati na Skypeu, kako su već nastali poznati memeovi, među mnogima o COVID-19.

Sada smo škole preselili u virtualni svijet

Nekoliko je prilika bilo kada smo škole preselili u svoje domove, ali nešto je govorilo da će ova online nastava biti drugačija od svih koje smo imali dosad. Profesori i dalje zovu, pišu, daju sve od sebe da nam se nastava čini normalnom, koliko to može biti. I u tome se trude da istraju, kao i mi. Koriste svaku priliku da nas napomenu kako nismo na raspustu, iako nas vedro nebo zove da izađemo vani. Ipak, gledajući svoju sestru, vidjela sam koliko su osnovci oduševljeni online nastavom, ponajviše zbog toga što ne moraju ići u školu. U rekordnom roku su snimljeni nastavci emisije Domaća zadaća na BHT1, emisije koja se nekada davno emitirala, ali je iz nekog razloga prekinuta. Sada su spremni nastavci i za osnovce i srednjoškolce. Brzina nam je vrlina, pogotovo u situacijama u kojima nam je život u opasnosti.

U moru tekstova o virusu i izolaciji, naišla sam na priču o Njutnovoj izolaciji 1665. kada se nastava na Cambridgeu obustavila zbog velike kuge u Londonu. U ovom periodu, došao je do prvih saznanja i teorija u oblasti optike i kalkulusa, te se na Cambridge vratio 1667. godine gdje je za kratko vrijeme postao profesor. Iskreno se nadam da naša izolacija neće potrajati toliko dugo koliko Njutnova. Pitam se šta bi nam Isak Njutn rekao o sveprisutnoj paranoji kojoj svjedočimo. Da li bi nam rekao da bespotrebno pančimo? Da li bi nam rekao da ne izlazimo vani? Naravno, teško je dovesti tadašnju kugu u vezu s današnjom koronom, ali ljudski strah je isti. I mjere protiv virusa su, izgleda, iste.

Nisam sigurna kada je svijet doživio kolaps

Moguće da je to bilo onog dana kada je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila COVID-19 globalnom pandemijom, ali je vrlo vjerovatno da je to bilo prije. Obustava škole nas nije iznenadila, iako sam ja do zadnjeg dana bila poprilično skeptična da će se išta usvojiti kod nas na vrijeme jer se opcija o prekidu nastave do tada nije razmatrala, ili barem mediji nisu izvještavali o tome. Javnost je apelirala, redovno. Mi smo samo čekali da nam jave da sutra ostajemo u kući. Nestvarnim su mi se činile slike iz Mekke, gdje je prostor oko Kabe potpuno prazan. Jeza me prolazila dok sam gledala fotografiju mjesta na kojem vjernici danonoćno hodočaste, neovisno od toga da li je vrijeme hadža ili ne. Mjesto koje je uvijek bilo najsigurnije utočište postalo je… prazno.

Nezapamćen prizor sada je ostavljen u vječnosti. Nestvarnim su mi se činile slike ljudi iz Italije, Španije, praznih ulica i trgova Rima i Londona na kojima sam bila prije nekoliko mjeseci. I svaka od tih slika mi se činila tako daleko jer su moje drage Sarajlije još uvijek hodale gradom bez panike i straha od onoga pred čime je čitav svijet kleknuo.

Sve dok medicinski radnici kod nas nisu ostali bez maski, što je moju mamu inspiriralo da počne šiti maske za nas i naš najuži krug. Sve mi se više čini da nekolicina još uvijek nije osvijestila opasnost koja je pred nama, jer da jesu, danas ne bismo imali slučaj izvjesnog momka koji se netom po povratku iz Njemačke slikao na ćevapima i napisao da „ide u izolaciju, ali nakon što pojede ćevape“. Ili jučerašnjeg pacijenta iz Mostara koji je prešutio to da se vratio iz Italije, iako je imao simptome i bilo je sigurno da je zaražen (ispostavilo se da jeste). U bolnicu je pušten vezom, preko reda, i tako je čitavo osoblje mostarske bolnice dovedeno u opasnost.

Dok mi strahujemo od virusa, Zemlja se odmara

Od vitalnih nacionalnih interesa, politika, ekonomija… Sve je zamijenjeno i podređeno spašavanju života. Više ne postoji većeg problema za bilo koju državu na svijetu od korona virusa. Ni migrantska kriza, ni nezaposlenost, ni odlasci mladih, trenutno je jedini i osnovni problem COVID-19. Do prije mjesec dana, svi su pričali o tome kako će najveći problem za BiH biti to što će Njemačka prvog marta otvoriti granice za radnike koji žele da se zaposle u Njemačkoj, i ekonomski analitičari su predviđali da će Bosna i Hercegovina najviše patiti od odlaska radne snage. Izgleda da su se prevarili (you know who you are).

Foto: Lamija Gutić

U izolaciji, knjige pomažu

Sada konačno imam vremena da čitam one koje sam ostavila negdje za ljeto, ali izgleda da će i ljeto biti odgođeno za neki drugi put. Kao i svaki drugi introvert, dane bih mogla provesti samo među knjigama, tako da mi ova izolacija nije teško pala. Knjiga o Uni Faruka Šehića, Kamijev Stranac, priča Hillary Clinton o gubitku izbora 2016. – What Happened, Moji roditelji: uvod Saše Hemona… Sve su ove knjige čekale da budu pročitane. Sada su sve konačno došle na red. Nisam pobornik elektronskih knjiga, ali u ovo vrijeme sam otkrila njihovu prednost, i sve više sam im naklonjena. Iz nekog razloga, efikasnije čitam znajući da moram ostvariti dnevni cilj. Tako da sada uporedo imam knjigu koju čitam na telefonu i onu koju čitam s papira. Čitajući priču Hillary Clinton, prisjetila sam se te prestupne 2016., kao i ove, 2020. Srednju školu sam počela i završila američkim predsjedničkim izborima.

Kao i u bilo koje drugo doba krize, Twitter je najmjerodavniji u pogledu skupljanja informacija o tome kako ljudi vide COVID-19. Neki vole da šire paniku, neki smišljaju šale na račun onih koji su kupili sav postojeći toalet papir i brašno, poručujući im da bez germe nemaju ništa od tolikog brašna. Predsjednik Trump se prvi put javio iz svog ureda u ozbiljnom tonu i obratio se Amerikancima, gdje je sve više ličio na državnika (iako je daleko od toga), a sve manje na ono što radi ove tri godine svoga mandata, ali je i dalje svemu pristupio poprilično neozbiljno i kasno, u svom maniru. Novinari izvještavaju, pišu tweetove, kolumnisti redovno pišu… Sve se odvija u okvirima normalnih okolnosti, dalo bi se reći, ali jedino o čemu čitav svijet priča je COVID-19, zaboravljajući na sve što se dešava u međuvremenu. A evo šta se desilo u međuvremenu, prema jednom Instagram postu:

  • Turska je otvorila granice migrantima, stvarajući novu migrantsku krizu;
  • Migrantska kriza je dovela do velikog požara u izbjegličkom kampu na Lezbosu, gdje je sedmogodišnja djevojčica izgubila život;
  • Ujguri i ostale manjine u Kini i dalje imaju mnogo problema i provodi se kampanja o njihovom nadzoru i kontroli;
  • U Jemenu su ljudi još uvijek gladni i, dok ostatak svijeta trči da kupi posljednje pakovanje toalet papira, ovi ljudi trče da uzmu vodu;
  • Indijski nacionalisti napadaju muslimane u ovoj zemlji nakon što je vlada odobrila zakon o tome da državljanstvo ove zemlje ne mogu imati muslimani.

Dok ostatak svijeta gleda da ima dovoljno tjestenine i toalet papira, jedan dio svijeta se i dalje suočava s istim problemima koje smo ignorirali, kao i prije korone, a najvjerovatnije, i poslije. Sve više sumnjam da nam i korona može pomoći u promjeni našeg odnosa prema onima koje ne čujemo i ne vidimo. Samo čekamo dan kada ćemo dijeliti vrijeme na vrijeme prije korone i vrijeme poslije korone. Ako je generaciju prije nas obilježio taj nesretni rat, možda nas obilježi ovaj virus.

Do kraja prekida ostalo je još osam dana, prema zvaničnim informacijama. Sve su veći izgledi da će ovo potrajati, jer se i u Sarajevu sve zatvara. Od ugostiteljskih objekata do otkazivanja polaganja vozačkih ispita i obavljanja zajedničkih molitvi. Ispiti nas čekaju, matura nigdje neće pobjeći. Ovo je prvi put u životu da mogu uraditi nešto za druge bez da išta radim, bez da išta moram istrenirati, osim strpljenja, gledajući svaki dan vedro nebo i proljetno sunce. Izgleda da nas samo globalna pandemija može resetovati na fabričke postavke. Kao da nam je globalna pandemija bila potrebna da pronađemo svoje koordinate i vratimo sve na svoje mjesto. Da osjetimo solidarnost i podijelimo saosjećanje.

Ali, zar smo u tom stanju?

U treptaju oka čitav svijet je stao pred jednom od najvećih kriza savremenog doba, iako posljedice još uvijek ne možemo znati. I oni koji su se šalili na račun COVID-19 su pred kamerama plakali misleći o posljedicama ovakve krizne situacije. Virus nam je bio potreban da se ujedinimo u namjeri da jedni druge spasimo od daljnje katastrofe. Niko od nas nije bio svjestan opasnosti dok se mjere prevencije nisu usvojile ovdje. Za svakoga od nas, COVID-19 se činila dovoljno daleko (kao da je Italija preko okeana), ali u jednom trenutku su svi strahovi postali stvarnost. Iako je puno lakše pričati samo o strahovima, samo o opasnosti, u ovome postoji itekako onoga što je dobro. Možda nas ovo nauči da ćemo jednom morati povući ručnu i stati, taman to bilo i na najvećem usponu. Jer… svijet i poslovi očito mogu čekati.

Dodatak:

Knjige za čitanje u izolaciji – klasici i ostale savremene priče kojima ćete se vraćati – nastavak u sljedećem blogu:

Darko Cvijetić – Schindlerov lift

Aleksandar Hemon – Nije ovo tvoje

Khaled Hosseini – Lovac na zmajeve

Harper Lee – To Kill A Mockingbird

Margaret Atwood – The Handmaid’s Tale

Najčitaniji tekstovi

Glasaj za najbolji blog konkursa "Skidamo maske"
Skidamo maske: Došao bih da ostanem
Skidamo maske: Kako izvući što više novca, a biti što manje od koristi građanima?
Skidamo maske: Pišem ovo, a ruka mi drhti od bijesa
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Skidamo maske: Ne prodaje se budućnost unuka radi zaposlenja sina
Zašto upisati mašinstvo u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Skidamo maske: Viva la Resistance!
More Stories
1000 dana proljeća i 1000 dana ljeta u 7 godina na cesti