Zašto sam lagala

Vjerovatno ste se mali milion puta našli u situaciji gdje je se laž činila tako slatkom, primamljivom i golom. Privlačila vas je kao magnet i niste se mogli oduprijeti njenom izgovaranju. Izgovorili biste je, i u istom trenutku bi vas učinila jako sretnima, moćnima i bitnima. Međutim, poslije nekog vremena osjećali biste se loše zbog te iste laži. Ono što nas tjera da se osjećamo loše poslije svake izgovorene laži je savjest. Savjest nas peče, grize, boli i tuče najtanjim kaiševima.

„Zašto imam potrebu lagati?“ pitala sam sebe, dok su mi u isto vrijeme kroz glavu prolazile sve laži koje sam ikada izgovorila.

Lažemo da bismo stvari, koje obično nemamo, doveli u svoju svakodnevicu, no nismo svjesni da ih dovodimo samo riječima. Takve laži ja nazivam lažima „zavjese“. To su laži kojima predstavljamo nešto onakvim kakvo ono zapravo nije. Ono, on, ona ili oni, nije ni bitno, bitno je da govorimo da su onakvi kakvi zapravo nisu. Ove laži najčešće uvodimo u svoj život, osjećajući barem na trenutak da je on onakav kakav mi želimo da on bude. Lažemo o svojoj ličnosti, hobijima, količini pročitanih knjiga, broju osoba s kojima smo spavali.

Ja sam lagala da bih se osjećala više dopadljivom društvu. (A ti, ti to kao nikad ne radiš?) Najviše sam lagala o banalnim stvarima, kao što su to da mi nije hladno, da nisam gladna, ili da mi ne smeta kada mi se učini nešto što mi, očigledno, smeta.

Hoćeš reći da sam ja jedina lažljivica na svijetu? Svuda oko nas su laži koje su se ukorijenile u naš genetski materijal, ali nije ni čudo. Ljudi danas posežu za mnogim prljavim načinima s kojima dolaze do pobjede u igrama života. Postale su kao vitamini, koje sami ne možemo proizvesti, i koji su nam potrebni za normalnu funkciju organizma.

Laži koje prekrivaju istinu

Druga vrsta laži jesu laži kojima prekrivam istinu ili, popularno rečeno, guram je prljavim đonovima pod tepih. Koji je još prljaviji. U ove laži mogu spadati i one koje izgovorimo zbog dobrobiti drugih ljudi.

Dugo sam vremena „pucala“ jer sam skrivala od prijateljice da je momak vara; znala sam da se svaku drugu noć viđa s drugom djevojkom. To su laži koje štete drugima, iako im je primarni cilj da pomognu i sačuvaju ih. Pa ja, s lampicom svog lažnog moralizma koja se pali, nisam željela reći svojoj prjateljici da je momak vara jer ga ona tako silno i strastveno voli.

Skrivala sam i od ljudi da me ne boli to što mi oni rade, ne želeći da se osjećaju loše zbog toga. Pravila bih se glupa i glumila sreću jer sam njihov mir stavila ispred svoga, dok sam svoj pretvarala u rat. Sa samom sobom.

Laži čiste stvarnost od prljavštine, prašine i dima. Laži nas čine boljim ljudima. Laži nam pomažu da budemo ono što smo uvijek željeli biti. Laži nas spašavaju i pružaju ruku kada tonemo u duboku vodu dok nam je za zglobove vezano kamenje. U stvari, bila sam ubijeđena da to laži rade. Ali, istina je potpuno suprotna.

Foto: Unsplash.com

Slatka opijenost lažima

Laži nas dižu u nebo pa se osjećamo bitnima u očima društva. Laži mame. Slatke su poput najljepše čokolade. Ali, kada završi njihovo djelovanje i rok trajanja, kao i svaka droga, spuštaju nas na najblatnjavije dno. Bacaju nas u realnost i stavljaju u centar zla. Kao centar pikada, i sve strelice idu prema nama.

U laži spadaju i sva lažna obećanja. Sva obećanja na koja smo se zakleli sebi, i drugima. Svaki put kada smo sklopili dogovor sa sobom koji smo slijepo poništili ne mareći za posljedice.

Laži su smeće, i čine da se osjećamo kao najgore đubre od svih. Bacaju nas u depru i pljuju nas. Smiju nam se u lice, dok se mi svjesno uvaljujemo u tok iz kojeg nema izlaza.

Laži su najveće kučke našeg života

Kada uđemo u put laži, teško je izaći. Izlaza nema, niti prečice. Ostaje nam samo da pređemo put do kraja i shvatimo lekciju koja nam govori da su laži najveće kučke našeg života. Ako ne opstanemo u igrici do kraja, progutaju nas, i pretvore u prah.

Dosta puta sam lagala, bivajući svjesna toga da ću morati proći putem koji je popločan iglama zbog toga. Dosta puta sam skrila istinu, govoreći da ne znam, svjesno se uništavajući i gadeći se sama sebi. Laži su me naučile da nemamo ništa osim onoga što je pred nama. Na našem stolu. I da je istina jedini put kojim trebamo kročiti. Koliko god nam to teško bilo.

Danas kada mi se usta otvore kako bih nešto rekla, a jezik zatitra kako bi nešto slagao, ugrizem se za njega kao da nije moj. Boli. Ali ne boli više nego što bi me boljela izgovorena laž. Znam da nas bole i laži koje su izgovorene nama, ali vjerujem u to da nas mnogo više bole laži koje smo sami izgovorili i, prije svega, kreirali u svojim glavama.

Na kraju, kao osoba koja se mali milion puta našla u situaciji u kojoj sam slagala, ne sramim se priznati svoje propuste. Platila sam ih jako visokom cijenom, troduplo više.

Koliko god neka istina bila prljava i uništavala nam život, čišća je od svake laži.

Zato, grizimo se, trčimo najbrže što možemo od laži, makar padali na koljena derajući svu kožu s njih, gubeći dah, jer nas ništa neće boljeti kao život koji stvore laži.

Najčitaniji tekstovi

Bojan Jokanović – Sizif oštra i neumoljiva oka
Biciklizam kao stil života: Biciklom na posao, ali i na planinu
Call centri: ZA ili PROTIV?
Tata, izvini, ali ne mogu da ti oprostim
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Poziv mladim blogerima, aktivistima i kritičarima
Kako zaraditi na internetu?
More Stories
Latinica i Ћирилица: Ni moja ni tvoja