Latest

Sve ovo ja

Soba koja ukazuje na mnoštvo Tvojih i tuđih identiteta. Uči Te kako da živiš sa svim dijelovima sebe i svoje ličnosti.

Nadam se da se ono što sam ja proživjela neće ponoviti niti jednoj drugoj ženi

Imam tek dvadeset i četiri godine. Nadam se da se ono što sam ja proživjela neće ponoviti niti jednoj drugoj ženi. Poštovanje drugoga, bilo ono ženskog ili muškog spola, nije onakvo kakvo bi trebalo biti, bar ja to tako doživljavam. Trebamo zapamtiti da ništa, ali ništa, ne može vratiti izgubljeno dostojanstvo. Načini putem kojih se dostojanstvo gubi, a strah rađa, raznoliki su. Najgora opklada u koju, u ovom slučaju, smijem povjerovati jeste da je svaka djevojka u ovom gradu prošla kroz neku vrstu degradiranja na osnovu spola.

Sve ovo ja

Zapošljavanje mladih robova

Ovoga puta nisam upao u zamku ovakvih organizacija jer sam imao posao i neko iskustvo. Međutim, kršenje ljudskih prava rijetko se dešava direktno. Poslodavci najčešće krše prava radnika na mjestima gdje se to može prikriti u okviru nekakvih procedura. Takvo je i pozivanje nekoga na intervju, a skrivanje činjenica o plati i uslovima, držanje kandidata u „magli“, nuđenje poslova kao „probni rad“ i sl. Sve je više ovakvih i sličnih koji iskorištavaju nezaposlene mlade da rade bez prestanka za neke minimalne honorare. Obaveze se samo povećavaju, a svjestan da nema drugog posla, ti nastavljaš raditi za minimalac.

Ne karikiramo Sve ovo ja

Čija si kad si tako ničija?

Kad si tako ničija, prepuštena si sebi. Ali i porodici koja te nauči neke nenadane lekcije vrlo rano. Jer, odjednom bez muškarca u kući i bez sistemske zaštite i podrške u vidu alimentacije, naučiš da moraš zarađivati novac za sebe još od ranih dana. Mama prihvatiti gomilu dodatnih poslova a baka podučavati djecu pod stare dane honorarno. Sve zato što jedan muškarac nije dovoljno muško da bude otac. A sistem ti postane loš očuh.

Ne karikiramo Sve ovo ja

U kandžama nježnijeg pola: Diskriminacija iz ugla muškarca

Diskriminacija je diskriminacija, ona nema rod, vrijeme, ni mjesto. Dešava se svuda. Nekada baš tamo gdje biste najmanje očekivali pusti svoje korijenje duboko u tlo. I teško se otklanja. Zato se svi moramo potruditi da u nečijem životu ne budemo to sjeme.

Ima veze...Sve ovo ja

Za šta sam se ja školovala?!

Zašto da mi na kraju svakog radnog vremena uputi tri rečenice koje govore da oni meni čine uslugu što sam zaposlena tu. Jer, da ne radim tu, ne bih nigdje drugo mogla. Tako malo vrijedim. Tako malo mogu. Iako mi se ljudi dive. Iako mi je znanje toliko široko, toliko duboko, a srce toliko oglabano riječima koje te učine manjim od makovog zrna. A ko da me štiti? Zakon? Koji? Čiji? Napravili su ga za sebe, zbog sebe i u ime sebe. Ovi privatnici. Ovi koji sebe nazivaju privrednicima.

Ima veze...Sve ovo ja

Homofobija u mektebu

Ignorisao sam uvrede, psovke, govor mržnje i mnogo sličnih stvari očekujući da će proći, ali vremenom je postajalo gore. Nisam znao šta je tačno uzrok takvog njihovog ponašanja, nisam mogao vjerovati da to rade samo zato jer dođem u drukčijoj odjeći. Nisam se imao kome obratiti, par puta kada bih roditelje ili nastavnika pokušao asocirati da se nešto događa, pobijali su i nisu reagovali. Krio sam od svih šta se dešava.

Ne karikiramo Sve ovo ja

Ne daj da te sistem slomi

„Ne daj da te sistem slomi!“, šapnu mi otac dok mu se suza od ponosa skriva u oku. Njegovo najmlađe dijete je upravo položilo zadnji ispit. Tog 2. jula 2018. godine mi nije bilo jasno zašto mi to govori, dok su mi ruke pune cvijeća i snage jer sam završila fakultet. Pa oče, cijeli svijet je sada moj, o kakvom sistemu pričaš?

Ne karikiramo Sve ovo ja

Od rođenja osuđen da pamtim sitnice

Kao osoba s invaliditetom, vrlo rano osjetite da ste drugačiji, da u pristupu drugih prema vama postoji neka „kočnica“ i da mnogi oko vas jednostavno izbjegavaju da se ponašaju prema vama potpuno prirodno, onako kako bi se ponašali da niste drugačiji. Nešto slično se dešavalo i meni.

Ima veze...Sve ovo ja

Od kolijevke pa do groba najtraumatičnije je đačko doba

Idući na autobusku stanicu poslije škole, ugledao sam iza sebe petoricu meni poznatih lica. Jedan je držao letvu u ruci. Mislim da je rekao nešto poput: Drži ga. Lica kojih ću se zauvijek sjećati, ne zbog njihove zlobe, njihovog bijesa niti nedostatka njihove samokontrole. Pamtit ću ih uvijek samo po bolu, mome, njihovom i međusobno isprepletenom kao neko klupko kojem nema početka niti kraja. Sjećam se svojih uzdaha dok su mi se pluća praznila kisikom i, nošena adrenalinom, zahtijevala od mog tijela veću dozu ATP-a (adenozintrifosfata) i veću količinu energije. Trčao sam koliko me noge nose. Možda da sam pojeo onaj Snikers imao bih dovoljno šećera za glikolizu, ali ovako sam jedva imao dovoljno snage da ne završim na ortopediji i generalnoj hirurgiji. Vika djece, strka i zvuk dva tupa udarca.

Sve ovo ja Vidiš da smiješ

Čemu me je naučila moja srednja škola?

Kada je riječ o stvarima koje sam naučila tokom svog srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji „Mustafa Novalić“ u Gradačcu, uvijek se prije osvrnem na neke praktične stvari koje sam naučila, poput borbe za pravo glasa te uspješno nošenje sa zastrašivanjima i ucjenama. Mnogi su me pitali čemu ovaj blog sada kada sam završila srednju školu, upisala fakultet i pobjegla od srednje škole, direktorice, direktora i profesora/ica. Smatram da ljudi nažalost misle da nepravda ne postoji ukoliko se o njoj ne priča, a mnogi ne pričaju jer ne smiju, i to je savršen trenutak da se zapitamo zašto kada imamo pravo na slobodu govora (ili... imamo li fakat?). Da krenemo od početka.

Ne karikiramo Sve ovo ja

Dan kada sam se slomila, uprkos riječima doktora: „Nije ti ništa“

„Ma samo se ti smiri. Nije ti ništa. Mlada si ti. Pa vidi ovih ljudi i njihovih problema“, bile su to najčešće riječi doktora na rutinskim pregledima, sve dok nije počelo drhtanje nogu i ruku u kasne noćne sate. Tada je prvi put u životu vozilo hitne pomoći došlo po mene. Napolju je padala kiša, a mama i baka krenule su sa mnom u strahu za moj život. Nisam mogla disati, tresla sam se i vjerovala da ću pasti u nesvijest. Ležala sam na bolničkom ležaju u vozilu hitne pomoći dok su me baka i mama držale za ruke i smirivale. Pred vratima hitne pomoći zatražile su pomoć jednog od medicinara jer me nisu mogle samu izvesti iz vozila. Dotični je tada odgovorio: „Pomozi joj ti, ti si joj mama.“

Sve ovo ja

Ono kada želiš biti majka i novinarka – istovremeno

Prije pet-šest godina, ugledna urednica jednog portala mi je rekla: „Slušaj, ne možeš biti i majka i novinarka. Prije ili kasnije moraš postaviti prioritet, ili dijete ili novinarstvo, jer oboje ne može. Biti novinar nije samo pisati, već stalni kontakti i sastančenje s ljudima mimo radnog vremena i po kafanama. Zato, ako nisi spremna da žrtvuješ dijete, mani se novinarstva.“ Ove riječi mi često odzvanjaju u glavi i često poželim reći mojoj kolegici da nije u pravu, ali je činjenica da biti novinarka u našem društvu znači žrtvovanje porodice i privatnog života. Nisam je poslušala da odustanem od novinarstva, ali isto tako nisam trenutno zaposlena kao novinarka.