„Od sutra stvarno prestajem pušiti“, pomislio je svaki pušač bar jednom dok je iskašljavao svoju plućnu maramicu. Zbog toga, naša današnja gošća je dugogodišnja ovisnica o nikotinskim proizvodima, te prepoznatljivo lice postmoderne – Nataša Bekvalac.
Društvo u kojem živimo nas je naučilo da su „muško“ i „žensko“ odrednice naših identiteta. Ako se rodimo s muškim ili ženskim spolom, od nas se očekuje i rodna, društveno pripisana odredba koja čini da se ponašamo kao muškarci ili žene. Kada upoznamo nekoga ko se ne drži strogih definicija, ko misli i osjeća drugačije nego mi, zbog stereotipa u kojima smo odrasli, takve osobe na prvi pogled osuđujemo, ismijavamo i ponižavamo. Odrasli smo s mišljenjem da se spol i rod trebaju podudarati, da su muškarci snažni, a da su žene onaj po svemu „nježniji spol“. No, ima li u toj priči nešto više od onoga što vidimo na površini?
Jedan od osnovnih problema s online humanitarnim akcijama jeste da veliki broj njih postoji samo kako bi fantomski portali bez impresuma ostvarili bolji promet i veću ličnu zaradu.
Ne moraš biti savršen, ili imati dvadeset godina muzičkog iskustva da bi stvorio nešto. Mi našom muzikom želimo pričati naše životne priče. Teško je znati šta nas čeka na duge staze, ali šta god da se desi vjerujem da kad pogledamo na ono ispričano kroz naše pjesme, uvijek ćemo se rado sjećati.
#Blogdan poručuje čitateljkama i čitateljima Karika:
„Ne morate ni protiv koga da se borite. Ne morate ni protiv koga da vodite ikakve bitke. Ne morate da budete čak ni u pravu, ne morate ni s kim da delite svoju viziju sveta. Samo ne treba u dubini sebe da od nje odustajete. I sve će biti fenomenalno.“
Šta je prvo što učinite prilikom buđenja? Nekima je to popiti čašu vode, nekima umivanje, nekima pogled kroz prozor, a nekima pogled u ekran smartphonea. Koju naslovnicu prvu pregledate? Iako se često spominje sintagma „bijeg u društvene mreže“ ipak, još češće, nismo svjesni da možda i mi sami pribjegavamo bježanju. Od koga bježimo, zašto, kuda? Bile to svakodnevne sitnice, više ili manje ozbiljne situacije činjenica je da nam je vrijeme ograničeno i da njime moramo pametno raspolagati. Od nekadašnjeg bijega u virtualni svijet, možda smo došli u period kada nam je važnije pobjeći nazad u stvarnost.
Memovi kao rastući fenomeni kraja 20. i početka 21. stoljeća su označili postepenu promjenu načina na koji se šalimo i razumijevamo humor. Memovanje je postalo način izražavanja pojedinaca s čijim porukama su se poistovjećivale mase. Danas se u kontekstu mema govori o spektru manje ili više dobrih šala, društveno-političkih poruka i evolucije (ili degradacije) općeg smisla za humor.
U našem društvu žena je i dalje samo objekt nekog čina, te svoju vrijednost dobiva samo ako je povezana s nekim muškarcem (ocem, bratom, mužem, sinom). Pored toga, jak je pritisak na žene da uvijek imaju besprijekoran fizički izgled ('žene na Balkanu su najljepše'), te je normalizirano ponašanje koje bi se inače smatralo neprimjerenim: dobacivanje, komentiranje (čak i na poslu, u školi). Žena, koju god ulogu ili funkciju izabrala u našem društvu, na ovaj ili onaj način će postati objekt ili instrument. Nažalost, većina ih to prihvaća, nekada i kao kompliment.
Kroz uši nam se svakodnevno provlači muzika koja služi prije svega za zabavu i lomljenje čaša u kafani. I to je sasvim legitimno. Muzike za te bezbrižne i lude momente je, složićete se, previše, dok nam nedostaje ona koja bi nas potakla na razmišljanje u fazama kada ostanemo sami sa sobom i različitim neodgovorenim pitanjima ( i koja by the way može imati i ovu ranije navedenu funkciju). Zato vam danas predstavljamo pet muzičara i bendova alternativne scene regiona.
Wandelism je ime izložbe koja se odvija u Berlinu od 17 do 31 marta ove godine. Kako je jedan od organizatora izložbe Sarajlija Denis Hegić te kako jedan od zidova velike street art galeriji je ukrasio rad osamnaestogodišnjeg Sarajevskog umjetnika Jerona odlučili smo prenijeti na Karikama djelić atmosfere ovog fantastičnog događaja.
"Ovo je srednji prst za sve što me ubilo i sad moram otići da se napunim, uzmem novu kreativnu energiju i naravno ponovno imam viziju da se vratim u Bosnu jer se osjećam odgovorno i vezano za državu u kojoj sam rođena."
Moj je život bio premalo sretan, a previše tragičan, ali sam imao i privilegiju da sve to proživim. Ne znam koje sam sve nesreće, posebice tijekom rata izbjegao, teško ih je i pojmiti, gotovo da ni sam ne povjerujem što mi se događalo i s kim sam se sve susretao.






















