Društvo u kojem živimo nas je naučilo da su „muško“ i „žensko“ odrednice naših identiteta. Ako se rodimo s muškim ili ženskim spolom, od nas se očekuje i rodna, društveno pripisana odredba koja čini da se ponašamo kao muškarci ili žene. Kada upoznamo nekoga ko se ne drži strogih definicija, ko misli i osjeća drugačije nego mi, zbog stereotipa u kojima smo odrasli, takve osobe na prvi pogled osuđujemo, ismijavamo i ponižavamo. Odrasli smo s mišljenjem da se spol i rod trebaju podudarati, da su muškarci snažni, a da su žene onaj po svemu „nježniji spol“. No, ima li u toj priči nešto više od onoga što vidimo na površini?
Nekada davno bili su rod i spol
Iako u različitim medijima i svakodnevnom govoru često čujemo kako se govori o rodu i spolu, često je nejasno zašto upotrebljavati dvije riječi za jednu te istu stvar i činiti sve zbunjujućim. Odgovor na to je vrlo jednostavan: rod i spol ne označavaju isto, oni nisu sinonimi. Kada govorimo o rodu, mislimo na društveno konstruiranu definiciju muškarca i žene koja je oblikovana prema biološkom spolu. Dakle, spol je biološka, a rod je društvena odrednica. Možda se pitate zašto postoji ta razlika? Zar nije dovoljno samo da znamo da smo rođeni kao jedno ili drugo i da se tako definiramo? Ne, to nije dovoljno iz prostog razloga što su ljudi vrlo složena i slojevita bića, i što njihov identitet nije određen samo njihovim rođenjem u ovakvim ili onakvim okolnostima, s ovim ili onim spolom. Osobito zato što se uz odredbu roda vežu društveno određeni „zadaci“, djelovanje i uloga muškaraca i žena u javnom i privatnom životu. Kako je rod društveno uvjetovan, a društvo se mijenja, tako se mijenja i definicija muškog i ženskog zavisno od kulture, ekonomije, pa čak i političkog konteksta. Tako da u različitim kulturama postoje različite rodne uloge.
Čak i na našim balkanskim prostorima (osobito u Crnoj Gori, Albaniji i na Kosovu) postoji samo jedan općeprihvaćeni slučaj kada se na kršenje rodnih uloga gleda s poštovanjem. To je tako u slučaju Virdžina. Virdžine su djevojke i žene, koje su se (bilo zbog raskidanja zaruka, krvne osvete ili nedostatka muškarca u obitelji) zavjetovale na celibat i preuzele mušku ulogu u domaćinstvu. One se odijevaju i ponašaju kao muškarci, rade muške poslove što se od njih i očekuje, i na taj način održavaju status „glave kuće“ koji kao žene ne bi mogle imati.
Muškarci i žene su od samog djetinjstva razdvojeni rodnim odrednicama. Od podjele odjeće, rada, kućanskih poslova, boja (plava i roza), dječjih igračaka, šampona, losiona i, u zadnje vrijeme, lotos maramica i čokoladnih jaja, svi naši izbori se dijele na muške i ženske. Različito obojenim i prilagođenim igračkama djecu od rođenja učimo kako su dječaci snažni i ne plaču, a djevojčicama dajemo ružičaste lutkice i pazimo da se ne uprljaju. Mi učimo kako percipirati i sebe i druge. Uz to se vežu očekivanja da će curice uvijek biti slatke i pristojne, a dječaci blatnjavi i puni modrica od igre. Sramota je ako bi dječak radije lutkice ili djevojčica kamione. Društvo je zakazalo (u učenju rodnih uloga) onda kada smo djeci ograničili slobodu u igranju.
Kako odrastamo, pazimo na to koje ćemo interese imati, kako ne bismo sramotili naše roditelje. Biramo poslove koji odgovaraju tako naučenim ulogama, što muškarcima daje mogućnost za napredak u poslovnom svijetu, a ženama u domaćinstvu. Jer takva su očekivanja.
Od filmova do krema za lice, sve što je muško je agresivno, tamno i odaje snagom, a sve što je žensko je nježno, osjetljivo i mirišljavo. Tako se podupiru vječiti stereotipi muškog i ženskog, te se guši sloboda izbora smatrajući da je sve što ne spada u postojeće definicije čudno i neprirodno. Muškarce koji ispoljavaju svoju „femininu“ stranu i žene koje ispoljavaju svoju „maskulinu“ stranu se naziva pogrdnim imenima, nipodaštava, a u najgorim slučajevima i zlostavlja – bilo to verbalno, emocionalno ili čak tjelesno. Tome nas društvo uči.
Rod je, kao i seksualnost, nešto fluidno, nešto što se kod nekih mijenja i prilagođava i što neki ne smatraju striktno određenim i definatornim. Osnovna društvena podjela roda je vrlo dualna (dvoznačna). Većina današnjih društava su rodno binarni – rod se djeci pridaje rođenjem na osnovi spola, sukladno čemu se dijeli na muški i ženski. U trenutku kada se osoba prestane ravnati prema binarno pridatom rodu, biva svrstavan/a u kategoriju ne-binarnog ili genderqueer. Genderqueer ili ne-binarno je krovni termin za sve moguće oblike rodnog identiteta koje danas neko može prisvojti a koji se nalaze izvan binarnog ili cis-normativnog identiteta (rodni identitet koji odgovara binarnom, po rođenju pridatom). Transrodnost, jedan od medijski najpopularnijih pojmova 2017. godine (zahvaljujući pričama o unisex WC-ima i ličnim zamjenicama), označava osobe čiji rodni identitet u svim ili nekim aspektima prevazilazi onaj identitet koji im je pridat po rođenju, a transseksulane osobe su osobe koje prolaze ili su prošle fazu tranzicije/prelaska iz jednog spola u drugi. Dakle, transrodnost i transseksualnost nije isto.
Androgene su one osobe koje u svom izgledu i ponašanju zadržavaju kombinaciju maskulinih i femininih karakteristika, pri čemu se na prvi pogled ne mogu svrstati ni u jednu binarnu grupu. Androgenost se izražava putem rodnog identiteta, mode, seksualnog identiteta ili načina života. Među neke od najpoznatijih androgenih ličnosti spadaju: Tilda Swinton, Annie Lenox, David Bowie, Prince, Michael Jackson, Andreja Pejić, Jared Leto i Catherine Moenning.
Bitno je spomenuti da nisu sve transrodne osobe transseksualne, niti da su sve androgene osobe transseksualne. Rod se također razlikuje od seksualne i romantične orijentacije. Neko može biti androgen/a, a da zadrži svoj rođenjem pridati spol, rod i bude heteroseksualne orijentacije. Pitanje identiteta osoba je mnogo obuhvatnije i obojenije nego što se može obuhvatiti s nekoliko definicija roda, spola i seksualne orijentacije.
Jedna od najuspješnijih androgenih žena svjetske modne industrije, Rain Dove, je za Teen Vogue izjavila: „Odrasla sam radeći teže fizičke poslove jer su mi ljudi uvijek govorili da sam bila ružna djevojčica. Nikada mi nije bilo dozvoljeno da ja budem ja osim kada sam radila. Zato što je u fizičkim poslovima bitno samo to možete li nešto negdje pomjeriti, a ja sam mogla. Ima nešto vrlo osnažujuće u tome što znate da možete podići sjekiru i rascijepati komad drveta.“
Informacije nam nikada nisu bile dostupnije. Živimo u dobu kada nam je sve što o nečemu želimo znati dostupno jednom klikom. Sva vrata su nam otvorena da učimo, da se poboljšavamo i usavršavamo, jednom rječju da se: obrazujemo. Svima bi bilo lakše kada bismo jedni druge mogli posmatrati kao individue, bez pretpostavki i predrasuda o onome što nam je ispod odjeće. Ono što određuje ljude jesu njihova osobna iskustva i način na koji se ophode s drugima, i to bi nam trebalo biti jedino mjerilo na osnovu kojega možemo druge prosuđivati.
