Bijeg u smir(n)aj

Smirnu Kulenović upoznao sam prije nekoliko godina na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ono što mi je na prvu bilo zanimljivo kod Smirne je nevjerojatna pozitivna energija kojom zrači. Kasnije sam, razgovarajući s nekim zajedničkim prijateljima, saznao da je naprosto svi koji je poznaju upravo tako doživljavaju, kao osobu zaljubljenu u život. Njenu filozofiju življenja, ubrzo nakon toga, imao sam priliku da vidim kroz njen umjetnički i aktivistički rad. Kada bi mi netko rekao da nabrojim 5 najperspektivnijih mladih ljudi iz Sarajeva, Smirna bi se bez problema našla na tom spisku.

Ono što je mene iznenadilo, ipak, jeste činjenica da je dan nakon izlaganja svog rada „Bosnian Girl 2“ na zgradi Historijskog muzeja, Smirna otišla u Portugal. Prije nego sam joj se javio da vidim otkuda u Portugalu, malo sam prešao preko komentara na portalima koji su prenijeli novost o njenom radu. Inspiriran nepresušnim izvorom ljudske sujete, odlučio sam uraditi intervju s pitanjima u stilu prosječnog komentatora web portala. Uživajte!

Mislim da je najbitnije da sami sebe gradimo, jer je fakultet ograničen nastavnim planom i programom, političkim strujama, ličnim utiscima profesora. Ako se oslonimo samo na profesora, bez rada na sebi, ostat ćemo ljudi koji će cijeli život neuspješno kopirati njegov ili njen stil. A poenta je valjda da prvo pronađemo sebe, da bismo imali snage da reproduciramo taj svoj autentični stil i izraz.

Draga Smirna, ti si pokazala svima srednjak i pobjegla u Portugal! Zašto to?

Sve je počelo u septembru kada sam dobila upalu pluća nakon „Zvrka“. Slomila sam se na svakom nivou za vrijeme festivala, radila sam organizaciju, onda su još financije krenule po zlu, klasično bosanski. I ja bolesna, umirem već deset dana bolesna, ružno vrijeme, sve nekako užas, i nađem taj oglas za Erasmus + Internship u Portugalu.

Kako sam prije dvije godine živjela četiri mjeseca na jugu Portugala, preko jednog drugog projekta, Portugal mi je ostao u sjećanju kao zemlja jako bliska nama na neki puno bolji način, jer su ljudi i opušteni i divni i imaju smisao za humor, ali nisu negativni, već samo vide sve ono najpozitivnije u životu bez obzira na sve. Situacija iz opštine ono, čekaš u redu, ona na šalteru je još gora nego kod nas, pravi pauzu od dva sata, pije kafu i zeza se, a unutra ljudi svi najnormalnije sjede na podu, upoznali se, nitko se ne nervira ni najmanje, nema nikakve žurbe, nikakvog deadlinea…

Erasmus Internship nudio je prva radna iskustva za historičare umjetnosti u Muzeju savremene umjetnosti Lisabon. I pazi sad, tražili su kandidate različitih profila, i između ostalog tražili su ženu iz istočne Europe, da je mlada kustosica i da zna malo portugalski jezik.

Bruku umjetničkih stvari si napravila, a nije ti ni dvadesetpeta godina. Ne zna čovjek više gdje ti je početak, a gdje kraj?!

Moj prvi, nazovimo ga ozbiljniji rad, je dokumentarac „Ispit Zrelosti“ koji sam napravila sa 17 godina. Iz ove perspektive ne mogu više da ga pogledam jer bih ga premontirala 8000 puta, ali tad sam bila sretna i ponosna na film. Film je nastao u sklopu škole dokumentarnog filma Beogradskog festivala „Slobodna Zona“. Škola je trajala pola godine, svako malo smo išli u Srbiju da učimo od lokalnih redatelja dokumentarnog filma. Meni je najupečatljiviji ostao Srđan Keča koji mi je otvorio vrata i za dokumentarni film i za umjetnost.

Ovo je srednji prst za sve što me ubilo i sad moram otići da se napunim, uzmem novu kreativnu energiju i naravno ponovno imam viziju da se vratim u Bosnu jer se osjećam odgovorno i vezano za državu u kojoj sam rođena.

Film i umjetnost sam voljela već od 13-14 godina kad sam počela kao tinejdžerka da pronalazim sebe u fazonu – ne slušam ja turbofolk, ja nosim Vansice – i od tog momenta obične, tinejdžerske klasifikacije polazi ta ljubav prema umjetnosti. Počela sam od 15-te godine da gledam dva filma dnevno. Roditelji su mi iz svijeta novinarstva i TV-a i odgajali su me u kulturi filma i umjetnosti. I htjela sam da studiram režiju.

A na kraju studirala historiju umjetnosti i filozofiju?

Nakon što sam četiri godine gledala po dva filma dnevno i upijala sve moguće vrste umjetnosti nisam prošla prvi prijemni. Na njemu su svi oboreni. Sjećam se na drugom roku da je bilo pet ujutro, mi kandidati umiremo više, neće da nam daju rezultate, nego svakih sat vremena izlaze i govore da se morate navići na ovaj život ako hoćete da se bavite umjetnošću. Nakon što su nas sve opet oborili, izašli su i rekli ustvari, primit ćemo ovu dvojicu, jer moramo popuniti kod Harisa Pašovića, kao uzeti će dvojicu koji su već završili fakultet (književnost). Mi smo svi drugi tražili obrazloženje, njihov odgovor je bio vi ste premladi. Kao posljednja osoba koja je primljena na Akademiju direktno poslije srednje škole bila je Jasmila Žbanić. Dobro hvala, ubili ste nam sve snove i želje.

Tu ja nazovem prijateljicu u Makedoniji, te odem kod nje na mjesec dana, da se smirim, skrenem misli s onog što se desilo i skontam šta dalje. Dolazim ja na kraju oktobra na Filozofski, na studentsku kod tete Ljilje i raspitujem se šta ima studirati ovdje. Tako upišem historiju umjetnosti, i mislila sam kroz dvije godine predati opet na režiju, međutim tek nakon prve godine studiranja, skontala sam koliko su bili u pravu da sam premlada za Akademiju.

Tu krećem shvatati koliko je bitno da svaki umjetnik/ca dozrije intelektualno, životno i umjetnički prije nego počne stvarati. Tek percipiranjem hiljada godina historije i filozofije umjetnosti, shvatila sam koliko sam ja tad bila, i koliko jesam i dalje, nezrela i nespremna da se na pravi način bavim kreacijom.

Prvih pedeset maraka sam zaradila dizajnirajući u Photoshopu cover nekog CD-a ilahija jednom hodži, a radila sam sve od prijedloga projekta za farmu magaraca do ne znam kakvih prevođenja. Uvijek radim apsolutno sve, ne pravim se važna. Takvo je vrijeme u kojem, ako želiš da se baviš umjetnošću, moraš raditi još pet poslova sa strane.

Ne valjaju ništa ovi kod nas Fakulteti/Akademije, a?

Tad nekad sam počela i analizirati pristup koji ljudi imaju na Akademijama i razloge iz kojih ljudi izlaze s Akademija. Misle da su sišli s neba, žive još uvijek u romantičarskom idealu umjetnika, ono kao ja imam svoj talenat i ne moram nikad više pročitati knjigu i ne moram se educirati…

Mislim da je najbitnije da sami sebe gradimo, jer je fakultet ograničen nastavnim planom i programom, političkim strujama, ličnim utiscima profesora. Ako se oslonimo samo na profesora, bez rada na sebi, ostat ćemo ljudi koji će cijeli život neuspješno kopirati njegov ili njen stil. A poenta je valjda da prvo pronađemo sebe, da bismo imali snage da reproduciramo taj svoj autentični stil i izraz.

Što si, ba, idealista? Đe je tu materijalno?

Ako ja izgaram od želje da nešto stvorim, ako osjećam da ću umrijeti ako nešto ne uradim, onda znam da to dolazi iz iskrenog mjesta u meni koje mora da progovori o nekoj temi. A svako progovaranje o nekoj temi može se umjetnički oblikovati. Za mene je umjetnost neobjašnjivi impuls koji dolazi iz duboke unutrašnjosti čovjeka.

Umjetnost možda dolazi iz duhovnog, ali postaje na kraju upravo materijalni predmet. E, sad baš zato što je materijalan, postaje samo još jedan obični objekat koji se prodaje danas u kapitalističkom sistemu, i onda se dešava da i sami umjetnici zaboravljaju onu najvažniju unutrašnju stranu kreacije, te produciraju sve više objekata samo da bi ih mogli prodati. Mislim da je to najgora stvar koja se desila.

Ovo što ja govorim sigurno mnogima zvuči idealistički, ali ovo ja nisam birala. Nakon određenog vremena i percipiranja stvari oko sebe, naprosto se krene događati osjećaj izgaranja zbog kojeg moram da stvaram. A kada to ne osjećam, ne stvaram.

Što ne pronađeš pravi posao? Šta ti tvoji kažu?

Kad god nešto uspijem u životu, u polju umjetnosti, onda onako obavezno cijeloj porodici kažem evo vidite da se može.

Mama mi je završila književnost, tata filozofiju, oboje iz branši gdje nema para, i napatili su se baš cijeli život pokušavajući da rade za neke svoje ideale o slobodnom novinarstvu, slobodi govora i tako dalje. Dok sam bila mlađa podržavali su me u tom umjetničkom smislu, dok su nekako i oni bili pod vodstvom ideala. Kad su im se ideali srušili, onda su krenuli i meni govoriti pa nemoj sada i ti, vidiš šta se nama dogodilo, gdje ćeš, nećeš imati šta da jedeš, mi nećemo moći mirno umrijeti zato što ćemo se u grobu bojati da ćeš ti biti gladna…



U suštini, nikad me nisu pokušali zaustaviti, jer vide da ja ako zacrtam da ću nešto uraditi to je tako. U nekom trenutku svog života su prihvatili da ću ja vazda praviti neke gluposti i da se oni moraju suočiti s tim da će im netko na poslu doći i reći šta ti je ono Smirna plesala u burki ispred historijskog muzeja. Moj tata nije ni znao da sam napravila ovaj rad s prstom dok nije otvorio Oslobođenje i vidio preko dvije stranice intervju.

Kao roditelji, oni podržavaju ovo sve, ali realno samo mole Boga za dan kad ću ja prestati da se bavim egzibicijama. S druge strane, imam nanu koja mi je apsolutna podrška, nana koja je muslimanka i velika vjernica, pomogla mi je oko priprema za „vješticu“ i ostala je da gleda performans, te je skontala šta je poenta. Vidjela je i u Oslobođenju ovaj srednji prst i kaže neka si im sine pokazala, mora se.

Kontal’ te ko na ulici od raje?

Za društvo ne znam kako me percipira. Ima jedan sloj ljudi koji sigurno misle da sam ja iz neke hiperbogate porodice, da mogu da se zezam okolo po cijeli dan, razmišljam šta ću sljedeće napraviti i kako ću se glupirati u javnosti. Meni je to smiješno jer se od šesnaeste godine  trudim da zarađujem sama. Prvih pedeset maraka sam zaradila dizajnirajući u Photoshopu cover nekog CD-a ilahija jednom hodži, a radila sam sve od prijedloga projekta za farmu magaraca do ne znam kakvih prevođenja. Uvijek radim apsolutno sve, ne pravim se važna. Takvo je vrijeme u kojem, ako želiš da se baviš umjetnošću, moraš raditi još pet poslova sa strane.

Rad po sebi nema nikakvu umjetničku dubinu i upravo zato je umjetnički jer svodi sve na dno dna svega, na to primitivno pokazivanje srednjeg prsta, zato što znam da će svi bar razumjeti poruku.

Mislim da je problem što se krećem u tom nekom malom, zatvorenom krugu ljudi jer nemamo pojma. Meni se desi da zaboravim da pola ljudi u BiH nikada u životu ne ode na izložbu. Na izložbe manje-više dolazi uvijek istih dvadeset ljudi čak i kad je nešto u javnom prostoru, to ponovno nije dovoljno da se probudi društvo. Ja sam stajala pored rada „Bosnian Girl 2”, ispred historijskog sat vremena i gledala koliko ljudi prođe, a da ne pogleda uopšte u zid i da ne percipiraju da tu nešto ima. Svi manje-više gledaju u mobitel ili negdje žure.

A čitaš li komentare na portalima?

Naravno, čitala sam komentare na portalima koji su uglavnom jao ni ovi umjetnici ne znaju više šta će sa sebe, sve je pošlo po zlu kad je onaj debil izložio wc šolju u Muzeju...

Smirna, što je to tvoja slika, majke ti, bolja od nekog mog selfija?

Pa nije. Ja podržavam sve ljude, pozivam ih da se uslikaju, isprintaju na četiri metra papira i postave se negdje. Samo je pitanje tko će ih prepoznati i hoće li  se željeti baviti njihovim radom.

Previše sam subjektivna po pitanju svog rada, ali mislim da je nastao u pravo vrijeme, na pravom mjestu, s pravom emocijom. Sve te stvari sa jedne strane, datost meni, ja sam bila dovoljno izazvana da banalizujem sve ono i za presude i ratne zločine i odnos sa Europom i naše međuodnose na Balkanu i namjerno sam to svela na nivo jezika kojim se ovdje govori.

Rad po sebi nema nikakvu umjetničku dubinu i upravo zato je umjetnički jer svodi sve na dno dna svega, na to primitivno pokazivanje srednjeg prsta, zato što znam da će svi bar razumjeti poruku.

Haj’ priznaj da si pobjegla u Portugal jer su te pritisli političari? Kako te nije stid napustiti svoj rad?

Politika kod nas ne doživljava umjetnost, kao ni društvo, bez obzira šta god uradili. Mislim da je zadnji put politika doživljavala društvo na onim protestima prije par godina kad se palilo.

Htjela sam namjerno da ovaj rad sa srednjim prstom bude posljednje što ću uraditi, sa stilom da odem, ono jebite se svi. Ostavila sam sebe da visim na zgradi preko puta Američke ambasade. Na radu pokazujem srednji prst EU, a rad je direktno usmjeren i svim lokalnim građanima, a vala i onima u Američkoj ambasadi.

Čekaj! Ali napustila si i svoj projekt Dobre Kote… Ustvari, to su svakako građani sve uništili?

Inspirirana radom skvotova i slobodnih zona diljem Europe, željela sam pokušati nešto i ovdje kod nas. Ali, narod nije jednostavno zreo za toga. Ja sam znala provesti svoje vikende cementirajući stepenice. U početku su komšije i svi ljudi koji su sudjelovali imali prvih godinu dana želju da pomognu. I sve je to trajalo dok je postojalo entuzijazma. Kad je prestao taj prvi zanos, ljudi skontaju koliko je njima mrsko da održavaju taj prostor. Moje prvo suočavanje sa stvarnošću je bilo kada me nazvala komšinica s Kote 2 i rekla mi ej neko je bacio smeće u bašticu kad ćete vi to pokupiti.

Mene ubija ako ostanem predugo u Bosni, jer onda gubim moć da imam ideju, da se borim za svoju ideju, mori me svakodnevica i realnost.

Problem je što su ti prostori uglavnom dostupni ljudima koji ne cijene to mjesto. Tako da naprimjer, trideset ljudi se trudi da stvori nešto i onda slučajni prolaznici ne cijene taj trud i onda i ovih trideset osjeti da ne želi čistiti za drugim. U pitanju je taj naš destruktivni mentalitet, svih deset kota koje smo uradili su na neki način uništene. Jedna idealistička ideja ne može zaživjeti u mjestu u kojem mentalitet ne dozvoljava nikakav akt kreacije nego konstantno teži ka destrukciji. Mislim da je to na nekom psihološkom nivou duboko utkano.

U narednom periodu Kote će pokušati da pronađu neki model kako da se ove dosadašnje lokacije malo bolje održavaju i da napravimo neki dogovor sa stanarima ili možda čak da se opštine malo uključe u ta dešavanja, što nismo do sada razmatrali. U suštini mi radimo posao koji treba da radi država.

Ispričasmo se mi. Maloprije spomenu da si nakon prijemnog s Akademije otišla iz zemlje malo da se smiriš. Jel’ i ovo sad čisto da se smiriš na par mjeseci ili je ono baš baš da se smiriš?

Ljudi me uvijek pitaju kako ti možeš putovati, a ja svaku noć, od septembra do decembra, sjedim i popunjavam aplikacije, šaljem, držim samoj sebi fige da mi nešto uspije da negdje odem. Mene ubija ako ostanem predugo u Bosni, jer onda gubim moć da imam ideju, da se borim za svoju ideju, mori me svakodnevica i realnost. Onda dođem do tog momenta da ništa više ne želim davati ovom društvu. Mislim, evo sad smo pričali o Kotama. Toliko se trošim na aktivizam i dovedem se do tog momenta gdje imam nula posto energije i onda moram da se napunim jer inače ću otići zaposliti se negdje, raditi od 9 do 5 i bolit će me briga za sve ostalo; a ne mogu da zamislim sebe u toj situaciji.

Svaki odlazak mi pruža novi način da se inspirišem i da učim nešto novo. To je ključno, sistem obrazovanja u Bosni nas ubi, a danas svi imamo priliku da se prijavljujemo na raznorazne stipendije, ERASMUS-e i tako dalje, jer ih toliko stiže u Bosnu da ima dovoljno za sve. Samo je pitanje upornosti i strpljenja u slanju aplikacija.

Sad sam u Lisabonu, došla sam da naučim nešto jer mislim da trenutno ne postoji institucija u BiH koja bi me mogla naučiti vođenju savremene umjetnosti odnosno bivanja kustosa za jednu savremenu kolekciju. To mi je ipak profesija.

Evo da završimo gdje smo i počeli, zadnji rad je dno dna koje sam ja dostigla u Bosni, ovo je srednji prst za sve što me ubilo i sad moram otići da se napunim, uzmem novu kreativnu energiju i naravno ponovno imam viziju da se vratim u Bosnu jer se osjećam odgovorno i vezano za državu u kojoj sam rođena. Naravno da bi najlakše bilo da odemo svi, ali evo ovdje u Lisabonu ima 5000 ljudi koji se bave ovim, a netko bi ipak ovo trebao donijeti i nazad u Bosnu.

arman.fatic

arman.fatic

Sarajevski bloger/kolumnista, zagrebački filmski kritičar, mariborski student filozofije. Emigrant koji živi svoj sevdah i svakog dana bježi od sebe kako bi svake noći bio malo bolja osoba.

Volimo pročitati vaše mišljenje...