Godinama unazad, žene su se borile za ravnopravnost i emancipaciju kroz različite vidove borbe. Danas u 21. vijeku, položaj žene je povoljniji, u odnosu na prošlost. Mnogi će reći da je žena uključena u sve društvene sfere, no realnost je sasvim drugačija, naročito ako posmatramo ruralne sredine. Žena kao temelj porodice, nametnuta uvjerenja kroz stoljeća, patrijarhalno naslijeđe i modeli ponašanja su ti koji su nas zarobili u okove predrasuda, stereotipa i degradirajućih mišljenja. Žene u Bosni i Hercegovini se suočavaju svakodnevno sa različitim izazovima. Prilikom traženja posla ili na samom poslu, nerijetko su izložene mobingu, seksualnom nasilju, različitim vidovima prijetnji i strahu. Mnogi poslodavci izbjegavaju zaposliti ženu iz razloga što može koristiti pogodnosti trudničkog bolovanja. Muškarci su ti koji su u politici, na vrhovnim pozicijama i sa visokim platama. Zašto je od rođenja muškarac snažniji i superiorniji u odnosu na žene? Porodično nasilje je uvećano posljednjih nekoliko godina, a manifestira se kroz fizičko, seksualno, psihičko i ekonomsko nasilje. Ko može razumjeti žene koje trpe svakodnevno nasilje, osim žena koje su u istoj situaciji? Koliko puta vam se dogodilo, da ste izašli sa društvom van, a da vas je neko tek tako lupio po stražnjici? Nažalost, žene su podložne svakodnevnim različitim situacijama, o kojima šute, jer se srame govoriti. Možda misle da su one krive za sve ili da ionako ništa ne mogu promijeniti po tom pitanju. Ko nam nameće društvene norme/principe/modele ponašanja? Koliko je teško biti žena i nositi se sa svim mogućim pritiscima u društvu u kojem mi živimo? „Žena si, možeš sve“, dodala bih jednu jedinu riječ „istrpiti“.
Na ovu temu, svoje mišljenje odlučile su s nama podijeliti Renka Žunić, buduća magistrica sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, te Dženana Šaldić, bachelor historije umjetnosti i ruskog jezika i književnosti. Svoj glas odlučila je podići i Arnela Lovrić, socijalna radnica iz Sarajeva, a u Kiseljaku nas je dočekala Ana Buljan, diplomirana teologinja. Red je predstaviti i posljednju sagovornicu, koja je odlučila biti glasna, a riječ je o Emanueli Malić, magistri pomorstva iz Čapljine.
Kakva je uloga odnosno pozicija žena u Bosni i Hercegovini?
Pozicija žena u Bosni i Hercegovini je na nezavidnom nivou i dalje. Različite vrste sabotiranja su sveprisutne, premalo volje i podrške za promjenama, kao i generalno nepoštivanje ljudskih prava, a samim tim i jednakosti spolova. Gender equality nam je poznat pojam, no ne i dovoljno približen i spominjan kako bi imao svoju svrhu i ostvarenje – riječi su Renke.
Žena je na sebe preuzela tereta više no ikada, a to se naravno opet ne cijeni. Ne samo da je domaćica kao prije, nego radi i puno radno vrijeme kao muške kolege. Samo što je kod kolega plata veća – kaže Arnela.
Emanuela smatra da je uloga žene u BiH i regionu prije svega izazovna i stresna, sa problemima koji se prožimaju kroz sve društvene sfere. „To prvenstveno mislim na mlađe generacije žena koje bi se istovremeno željele obrazovati i stvarati vlastite obitelji. U startu nakon završenog školovanja slijedi borba za dobiti posao. Financijska neovisnost o muškarcu/mužu itd. Za većinu poslova, a posebice u privatnom sektoru, na rukovodećim mjestima su uglavnom muškarci. Nažalost i sama sam bila diskriminirana po tom pitanju jer čak i kad vam ne postavljaju privatna pitanja, poslodavac uvijek razmišlja na način: nakon par mjeseci posla žena će otići na porodiljni. I to su jadne stvari. Upravo iz tih razloga, da bi žena opstala u bh. društvu mora biti jaka i razborita.“
Pozicija žena u današnjem bosanskohercegovačkom društvu je jako specifična. No, ukratko mislim da ju je najlakše opisati kao tradicionalnu ulogu, koja je jednostavno prilagođena malo modernijim stavovima. Kada je riječ o ženama u politici i poslovnom svijetu, i dan-danas su one samo simbolično tu. Naravno, prate se kvote koje su određene, no većina toga ne znači mnogo u praksi. Kada je riječ o radnim mjestima, žene ispunjavaju mjesta koja su tradicionalno ‘određena’ za njih: medicina, umjetnost, prosvjeta. Pored toga, naravno, dolaze i poslovi njegovateljica, krojačica, čistačica, tajnica… Najbolje to možemo sažeti ovako: svaka riječ koja u našem jeziku, u uobičajenom govoru dolazi ‘prirodno’ u ženskom rodu, tradicionalno jeste ‘ženski posao’. Razbijanje predrasuda i stereotipa na ovom polju nije odmaklo jako daleko- navodi Ana.
Takozvana „profesionalna segregacija“ i podjela poslova na „muške“ i „ženske“ poslove je itekako prisutna u bh. društvu. Svakodnevno se susrećemo sa ženama frizerkama, voditeljicama, a rijetko sa rudarkama, zidarkama, programerkama, zaštitarkama…
I u medijima žene su voditeljice, najavljuju vremensku prognozu, eventualno uređuju emisije o lifestyleu i slično. Mislim da se može slobodno reći da pozicija žene nije pretjerano zavidna kada je usporedimo sa ženama u razvijenijim zemljama, no ipak je moguće osjetiti polagani pomak, koji nažalost često nailazi na veliki otpor. Uloga joj je i dalje dosta tradicionalna, u nekim slučajevima samo ‘prepakirana’ u ljepšu ambalažu. Svaki oblik drugačijeg ponašanja kod žena koje ne žele da žive u skladu sa nekim predodređenim šablonima često nailazi na osude. No, danas je ipak malo lakše biti ‘netradicionalna’ žena. Porazna je činjenica, međutim, da je seksizam jednak, odnosno čak i češći danas kada uz pomoć interneta svi posjeduju višestruku vidljivost i izloženost u javnom prostoru. Kada je riječ o zaštiti žena, zakonske odredbe se ne provode, niti se adekvatno kažnjavaju prijestupi. Mislim da je sigurnost žene u današnjem društvu veoma loša, te je vrlo vjerojatno najveći problem žena u Bosni i Hercegovini. U našem društvu žena je i dalje samo objekt nekog čina, te svoju vrijednost dobiva samo ako je povezana s nekim muškarcem (ocem, bratom, mužem, sinom). Pored toga, jak je pritisak na žene da uvijek imaju besprijekoran fizički izgled (‘žene na Balkanu su najljepše’), te je normalizirano ponašanje koje bi se inače smatralo neprimjerenim: dobacivanje, komentiranje (čak i na poslu, u školi…). Žena, koju god ulogu ili funkciju izabrala u našem društvu, na ovaj ili onaj način će postati objekt ili instrument. Nažalost, većina ih to prihvaća, nekada i kao kompliment – zaključuje Ana.
Dženana tvrdi kako je naročito sablasna činjenica da je skoro svaka žena koja radi u trafici doživjela neki vid nasilja, npr. često premlaćivanje od strane pljačkaša. Tvrdi kako upravo te žene svakodnevno rizikuju svoje živote uz bijedne plate. Nekoliko puta sam ušla u par kladionica i ono što sam tamo ugledala je prestrašno. Znači opet, naravno sve rade žene. Za bijednu lovu mora jadna sjediti u zapušenoj prostoriji, ograđena nekim šatro staklenim zidićem od „ljudi“ koji urlaju, psuju, lupaju, rukama i nogama od nervoze i stresa“- ističe naša sagovornica. Dodaje kako im „koncentracija mora biti na nivou, jer ne daj Bože ako pogriješe neki broj na listiću, doslovno rizikuju svoj život. Da ne govorim kako moraju da se osmjehuju i budu ljubazne prema bolidima koji im se na krajnje odvratan način nabacuju.
U odnosu na prošlost, da li se status žene značajno promijenio i na koji način se bore žene za svoja prava?
Ako govorimo o XIX stoljeću kada je opismenjavanje žena bilo tabu tema, onda se status itekako promijenio. Ako govorimo o bliskoj prošlosti, onda status stagnira. Pa čak i u XIX stoljeću žene su se borile mnogo žustrije, za to nam je jedan od primjera Staka Skenderova, koja je otvorila prvu školu za žene u Sarajevu onda kada je pismenost bila jedva 3%. Ona je bila prva, ali ne i posljednja. Pa čak i za vrijeme SFRJ, AFŽ je davao svoj izuzetan doprinos pravima žena. Danas, nažalost, 8. mart gledamo kroz karanfile i ruže. Klara Cetkin se prevrće u grobu – navodi Renka.
Dobile su više obaveza i nisu u poziciji da biraju, jer je tržište rada više naklonjeno muškarcu- govori Arnela Lovrić i dodaje kako su žene i dalje u nezavidnoj poziciji.
Emanuela smatra da se status žene, u odnosu na prošlost dosta promijenio. Gledajući iz primjera naših majki/baka, prije je bilo normalno biti dama, imati karakter, osobnost. I takve žene su bile primjećene. Dok danas žene čine kojekakve stvari da bi se nametnule u društvu i da bi “iskočile”, međutim nerijetko to bivaju loši potezi. Ili se nama uglavnom kroz raznorazne medije serviraju takvi primjeri. A opet u nekim stvari, u odnosu na prošlost, žene su dobile više prava na slobodu, prava na izbore, prava da ne moraju šutiti ako su fizički maltretirane itd. Po mom mišljenju u svakom sustavu ili vremenu čovjek općenito mora naći neku sredinu, iz svakog vremena uzeti dobre stvari i primijeniti ih u svom životu.
Žene danas imaju mogućnosti da donose životne odluke same, barem u teoriji. No, kada zaista treba donijeti odluku, pritisak društva, obitelji i usađenih vrijednosti i tradicija igra jako veliku ulogu u mirenju sa nekom najblažom opcijom i odlazak linijom manjeg otpora. Zakoni na papiru za žene danas izgledaju odlično, no u praksi se to ne osjeti. Što se toga tiče nije se puno odmaklo. Borba za prava žena je prisutna, postoji mnogo organizacija i aktivizam je na tom polju dosta uspješan. No, ovdje ponovno dolazi do problema: ove se stvari događaju i uspijevaju u nekoliko naših gradova, dok manje sredine imaju manji pristup organizacijama, neke ih nemaju uopće i taj aspekt je zanemaren. Potrebno je naći adekvatan način da se promjena svijesti o ženama i njihovim pravima uspješno proširi i na manje gradove te sela. Kao i ranije, žene se i danas najlakše i najefikasnije izbore za svoja prava kada djeluju udruženo i djeluju glasno. Većina inicijativa koje se tiču ženskih prava (na lokalnoj razini, a i državnoj) budu usvojene tek nakon malo brojnije javne inicijative, peticije, prosvjeda ili apeliranja nekoliko jačih organizacija. Trenutačna (a i svaka vlast kod nas) se i dalje ustručava, a i ne zanima ih posebno unapređenje ženskih prava i djelovanje na osnovu toga bez nekog jačeg pritiska izvana – zaključuje Ana.
Da li je još uvijek prisutno ustaljeno mišljenje da žene trebaju biti majke, domaćice i kućanice?
U ruralnim sredinama to mišljenje je itekako prisutno. Prema istraživanju koje sam radila na dodiplomskom studiju, tek 5% mladih djevojaka sa sela u FBiH odlazi na Univerzitete. Mnoge ostaju kući kako bi se ostvarile u ulozi majke i kućanice. Tu je uticaj okoline i dalje bitan faktor. Ne bih rekla da je u urbanim sredinama tako. Rekla bih da žene same biraju šta žele biti. Ne želimo sve karijeru, a sa druge strane ne želimo sve ni porodicu. Na kraju krajeva, baš ta ženska prava nam daju pravo na izbor, u tome je i poenta – ističe Renka.
Moje mišljenje je da žene prvenstveno trebaju biti financijski stabilne i neovisne. Nakon toga smatram da bi bilo dobro da se ostvare kao žene i majke. A uloga “domaćice”, mislim da bi tu ulogu žena trebala jednako dijeliti sa svojim partnerom/mužem. Sto se tiče mlađih muškaraca mislim da oni danas preuzimaju dosta kućanskih/obiteljskih poslova na sebe, jednako kao i njihove supruge. I to je jako pohvalno. Jer ako tražimo ravnopravnost onda trebamo biti ravnopravni u svim segmentima – zaključuje Emanuela.
Kao žena koja aktivno odbija ove ‘propisane’ uloge žene, često doživljavam osudu i podsmijeh, a najčešće slušam o tome kako će se to s vremenom promijeniti. Mislim da je ispravno reći DA. Ne da je prisutno, nego se kod nekih smatra i jedinim ispravnim. Žene su, kako se to lijepo kaže, stubovi kuće, te je nezamislivo da jedna žena ostane neudata ili bez djece. Tada postaje predmet žaljenja, nepotpuna je i neostvarena. Preovladava mišljenje da žena mora imati vezu s muškarcem, jer nema razloga da bude sama. Jer tada samo može biti luda, histerična ili nekakva raspuštenica. Žena koja ne želi imati djecu je sebična i opsjednuta sobom. Žena koja ne zna kuhati, vrlo jednostavno, nije žena. Pritom želim naglasiti da ne umanjujem rad i posao žena koje same aktivno biraju da budu domaćice i majke koje su posvećene obitelji. Danas je ova slika upotpunjena jednostavno još jednim elementom: žena koja ima posao, djecu, stigne kući da skuha ručak i uz to je dobra domaćica je uspješna žena. Veliki broj istraživanja pokazuje da žene, pogotovo u našoj regiji, pored svog radnog vremena na poslu (idealno 8h) rade još najmanje 5-6 sati kada se vrate kući. Mislim da je ovo porazno na više razina, jer i dalje nedostaje suradnja i pomoć muškarca u domaćinstvu, no ono što je još pogubnije je mišljenje da su si žene ‘samo napravile veći problem ganjajući emancipaciju’. Činjenica da postoji dio žena koje ne podržavaju borbu za ravnopravnost i jednake mogućnosti, te žena koje su i same patrijarhalne i prenose dalje ovaj sistem vrijednosti i mišljenja je najporazniji faktor prisutan u našem društvu. No, nadam se nekoj malo boljoj budućnosti – kaže Ana Buljan.
Možete li opisati bh. ženu u tri riječi?
Ne mogu, vrijede više od tri riječi – mišljenja je Renka Žunić, dok Arnela ipak navodi sljedeće: Kada bih opisivala bh. ženu u tri riječi, to bi glasilo: vrijedna, požrtvovana i djetinjasta.
Emanuela Malić, ističe kako je sarkastična, ali kako je to nažalost u našem društvu istina: U 90% slučajeva: vrijedna, poslušna, majka.
Drugotna, bezglasna, instrumentalizirana – zaključuje Ana.
U okviru kampanje #budimoglasne uradile smo anketu sa sugrađankama i sugrađanima Sarajeva. Mnogi su mišljenja da se žene trebaju što više obrazovati, opismenjavati i ulagati u intelektualnu osobnost.
Zaključak našeg razgovora bio bi da žene trebaju biti glasne, govoriti o problemima naglas, bez straha od posljedica. Ne posustajati pred teškoćama, niti prihvatati ulogu žrtve bez borbe. Promjene dolaze iznutra. Zato, žene mijenjajmo se! Pokupimo hrabrost koju itekako imamo, zauzmimo čvrst stav i ne dozvolimo nikome da nas gazi, samo zato jer smo žene. #budimoglasne
Ukoliko želite saznati više informacija o kampanji, onda klik na Facebook stranicu Oxfam in South East Europe.
