Disperzija je širenje ili raspršavanje. Čuo sam ovaj pojam od profesora te ga po navici povezao sa svakodnevnim životom. Prve su mi na pamet pale humanitarne akcije. Ništa u posljednje vrijeme nije tako raspršeno i rašireno kao pozivi za pomoć na društvenim mrežama.
Uspješna akcija koja je omogućila liječenje dječaka Arslana Kulačića u Turskoj pokrenula je trend online human apela. Velik broj bh. medija objavio je apel za pomoć malom Arslanu te su tako za četiri dana sakupljena sredstva za dječakovo liječenje. U ovom slučaju, društvene mreže i masovni mediji pokazali su se kao društveno koristan instrument. Nakon ove humanitarne akcije, društvene mreže – prvenstveno Facebook – preplavili su razni apeli za pomoć. Na prvi pogled, pozitivan trend; međutim, ako malo dublje zagrebemo ispod površine, pojavljuju se brojni upitnici iznad glave.
Reach je bitch
Facebook je početkom ove godine odlučio povećati interakciju između stvarnih osoba, pa se u skladu s tim na našoj početnoj stranici nalazi više objava naših prijatelja nego stranica. Ovakva odluka vodeće društvene mreže drastično je smanjila doseg objava stranica. Većina portala sadržaje objavljuje preko svojih stranica na Facebooku, a od dosega objave ovisi koliko će korisnika vidjeti sadržaj i eventualno kliknuti na poveznicu koja će ih odvesti na portal. Spas za portale je u shareovima jer ih Facebook prepoznaje kao objave stvarnog korisnika, a ne stranica. Za portale matematika je prosta, veći broj shareova znači veći doseg objave, a veći broj klikova na poveznicu donosi brojniju posjetu portalima što sve rezultira većom zaradom. Pored posjeta, shareovi donose vidljivost Facebook stranice koja na taj način dobija više fanova što je jedna od ključnih stvari za funkcioniranje portala.
You are fake apel!
Jedan od osnovnih problema s online humanitarnim akcijama jeste da veliki broj njih postoji samo kako bi fantomski portali bez impresuma ostvarili bolji promet i veću ličnu zaradu.
Što se tiče zakonskih odrednica, prema Zakonu o humanitarnim akcijama, iste mogu pokretati pojedinci, grupe te udruženja. Zakonski propust je taj što se jedino kontroliraju udruženja i organizacije, a nikako pojedinci koji nad tuđom nesrećom profitiraju.
Početkom ove godine, u javnosti se pojavio apel za djevojčicu Anu iz okoline Banja Luke. Apel je preko svog Facebook profila objavio njezin otac Mirsad Stajić. Naveo je da je Ana oboljela od tumora mozga te da joj je hitno potreban novac za operaciju. Objavio je i fotografije djevojčice u bolničkom krevetu. Apel je na društvenim mrežama proširen velikom brzinom te su otvarani žiro-računi. Međutim, ispostavilo se da je apel lažan. Pojavila se fotografija djevojčice iz Amerike identična onoj za koju je otac Mirsad tvrdio da je na njoj Ana. Na kraju se ispostavilo da je osoba koja se predstavila kao Mirsad Stajić iskoristila naivnost korisnika društvenih mreža radi lične koristi.
O negativnim pojavama u online humanitarnom aktivizmu svjedoči i E. K. iz Zavidovića koji je godinama nastojao, između ostaloga i preko online medija, riješiti stambeno pitanje petočlane porodice. Njegova porodica ostala je bez bez krova nad glavom kada se urušila kuća u kojoj je živio sa suprugom i troje malodobne djece. Obratio se za pomoć lokalnom portalu koji – kako navodi – nije reagirao, a potom i humanitarnom udruženju u Zavidovićima koje je pružilo minimalnu pomoć. S druge strane, pokretani su lažni apeli u njegovo ime.
„Poslao sam snimak, fotografije i dao kompletnu informaciju. Međutim, portal ovdje u Zavidovićima nije reagirao. Također, kada je na drugim portalima objavljen apel bilo je brojnih negativnih komentara u smislu da izmišljam probleme, da lažem. Pored toga, jedna osoba iz Zenice pokrenula je apel u moje ime, postavila je lažne fotografije na Facebook te pozivala ljude da pomognu. Nakon nekoliko upozorenja s moje strane apel je uklonjen. No, nepoznata osoba mi je provalila Facebook profil i koristila ga kako bi prikupljala lažnu pomoć u moje ime“ – ispričao je E. K. iz Zavidovića za Karike.
Njegova porodica riješila je višegodišnji problem, ali ne zahvaljujući društvenim mrežama.
Nedavno se oglasila i Amira Kulačić-Burajić, majka dječaka Arslana. Upozorila je javnost da određene osobe i dalje sakupljaju pomoć za dječaka, iako je humanitarna akcija završena. Za Karike je ispričala kako su joj se ljudi više puta javljali da neke osobe s akreditacijom dolaze na vrata i skupljaju pomoć, iako je Arslan na liječenju a roditelji prekinuli skupljanje pomoći. „Mi smo se potom oglasili i kazali da su to lažni skupljači“, kaže Kulačić-Burajić te dodaje za Karike da je Arslan na liječenju i da su obezbjeđena sve neophodna sredstva za nastavak kemoterapije.
Ratio versus movere
Studentica na Filozofskom fakultetu u Zenici, Lejla Ahmetspahić neko je ko dijeli online humanitarne apele na svojim profilima na društvenim mrežama. Smatra Internet dobrim instrumentom za humanitarne akcije jer se informacije brzo kreću, a također poznaje osobe kojima je takva praksa riješila probleme.
„Lično poznajem nekoliko osoba koje su riješile problem humanitarnim akcijama na društvenim mrežama. Iz tog razloga, kad vidim neki apel podijelim ga. Mislim da svi trebamo dijeliti takve stvari kako bi se ubrzalo skupljanje pomoći nekoj osobi. Svjesna sam da postoje i lažni apeli, ali smatram da je suludo svaki apel provjeravati. Važno je da korisnici društvenih mreža urade koliko mogu da bi pomogli nekome.“, kazala je Lejla.
Nedovoljno uređen zakonom, internet prostor u Bosni i Hercegovini plodno je tlo za brojne zloupotrebe. Pokretanje humanitarnih akcija na društvenim mrežama s lažnih naloga, sumnjive web stranice, portali bez impresuma predstavljaju problem s kojim se institucije moraju pozabaviti.
Brojni su pozitivni primjeri u kojima su društvene mreže poslužile kao koristan alat, ali kako smo pokazali ovim tekstom, postoje i slučajevi gdje su iskorištene u negativne svrhe. Dok čekamo na zakonske okvire, korisnici društvenih mreža moraju kritički propitivati sadržaj, naročito ako je osjetljive prirode poput humanitarnih apela. Kao sudionici društva čija se zbilja dobrim dijelom prenijela na društvene mreže ne smijemo po automatizmu kao istinu prihvatati sadržaj koji se nalazi na Internetu. Iako nam se čini da radimo humanu stvar, često možemo biti saučesnici protuzakonitih, nehumanih radnji.