Ukoliko ste u onoj kategoriji osoba koje vječno staju na jednu stranu u bitci „iPhone protiv Androida“, te vas je privukao naslov koji implicira da je jedan bolji od drugoga, odmah da razjasnimo – nije. Niti to implicira autor naslovom članka, niti je to zapravo istina, a objasnit ću kasnije i zašto.
Kažu da je volontiranje jedan od temelja građanskog društva i najplemenitija ljudska aktivnost jer se volontiranjem zauzima za mir, slobodu, mogućnost izbora i pravičnost za sve ljude. U stvarnosti, to se zaista svodi na neplaćeni rad. Ono što se uglavnom zaboravlja i zapostavlja jesu dobrobiti koje može donijeti taj rad koji nije plaćen novcem.
Fer se ovdje ne koristi, nikada do sada i nije. Mislim da su plakatima samo zaprljali grad, ništa više. Korektno je takođe riječ koja nema upotrebu, pa ostaje mnogo nedoumica kako će se tačno ostvariti to što su obećali. Bojim se da iz dosadašnjeg iskustva vidimo da neće nikako.
Privatnost na internetu postaje luksuz za koji mislimo da si možemo priuštiti, no u realnosti je mnogo manje prisutna nego što mislimo da jeste. Pojedinci koji su makar do određene mjere svjesni laži koju korisnicima plasiraju multimilionske kompanije sakrivenu pod pojam „privatnost na internetu“, te cijene svoju privatnost na internetu, pokušavaju na bilo koji način zaštititi svoje podatke prilikom surfanja iako to nije uvijek lako.
Antikvarijat je prevashodno mjesto gdje se mogu naći polovne i antikvarne knjige koje više nisu dostupne na tržištu. Ono što antikvarijate izdvaja iz mase, pa i Miroslavovu Ramajanu, jeste starost, istrošenost, ali i velika vrijednost knjiga koje čuvaju svoj sadržaj tiho putujući kroz vrijeme iz jedne ruke u drugu, šireći svoju priču. „Imamo knjige iz 17. i 18. vijeka koje se više nigdje ne mogu naći, a najstarija među njima je enciklopedija koja je izdata u Osijeku 1780. godine, a ujedno je i najstarija izdata knjiga na ovim prostorima.“ Svoje mjesto zauzele su i one štampane prije Prvog svjetskog rata, a jedna takva krije se iza naslova – Ribanje i ribarsko prigovaranje (Beograd – 1934.)
Sedmi vikend aktivizma održan je od 17. do 19. avgusta u banjalučkom parku “Dr Mladen Stojanović”. Ove godine na Vikendu aktivizma učestvovalo je trideset mladih iz Banjaluke, Bosanske Krupe, Bugojna, Dervente, Fojnice, Goražda, Gradačca, Novog Grada, Sarajeva, Sokoca, Travnika, Tuzle, Vareša i Zenice.
Vožnja bicikla svakako postaje sve atraktivnija, a tome svjedoči i sve veći broj biciklističkih staza u gradovima i mogućnost da iznajmite bicikl.
Gdje si jedan život začeo, tu ćeš se prije ili poslije vratiti još jednom, da k'o levat prekopaš uspomene. Neki dan zateknem se u FIS-u, nostalgija za prodangubljenim tinejdžerskim noćima.
A ako se većina ne pobuni dobijemo trenutnu gimnaziju u Kaknju gdje trećerazredni ćato na poziciji direktora maltretira ostale profesore dijeleći suspenzije nebošnjacima. No, doći će i Bošnjaci na red po nekom drugom kriteriju nepodobnosti. To je ta karma, krene od ignorisanja crnih fasada zapaljenih kuća na obroncima Kaknja, pa završi ponovo u 1942. godini.
Mnogo mladih u BiH želi da konačno prekorači prag zone komfora i uđe u jedan zanimljiviji i bogatiji svijet, stekne nova iskustva ili uradi nešto dobro za zajednicu u kojoj živi. Upravo je to misija različitih omladinskih organizacija, tako da ćeš u narednom tekstu imati priliku za virtuelno upoznavanje s nekima od najpoznatijih i najuticajnijih.
Za mnoge čitatelje koji nisu navikli na ovakav oblik proze, Lisica bi mogla biti relativno zamorna sa svim svojim fusnotama, referencama, intertekstualnostima i suhoparnim esejiziranjima. Za druge, one koji su čitali Dubravku, studente književnosti, fanove postmodernističke proze i autora kao što su Tvrtko Kulenović ili Umberto Eco u Lisici će pronaći i više od samog romana i puke zabave. Kojoj god grupi pripadali, Lisica Dubravke Ugrešić je ne samo preporuka za čitanje, nego i (t-portal nagrada za najbolji roman će potvrditi) obavezna lektira tokom ovih ljetnih dana.
Proza u knjizi „Priče sa satnim mehanizmom“ nije ona koja će se rado čitati kao lako štivo pred spavanje, ali je dakako posrijedi književnost koja će ostati da svjedoči, kao monument jednog vremena. Riječ je, na koncu, o knjizi čiji će opisi i narativni tokovi ostati urezani u našem sjećanju i iznova nas provocirati i opominjati da se više nikada nikome ne ponovi. Da više niti jedna generacija ne zapne u predapokaliptični sevdah, čiji će predvodnici biti junaci pregažene generacije.





















