Czesław Miłosz – Pjesnik bez doma

Czesław Miłosz, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1980, obilježio je poljsku književnost 20. stoljeća te slovi kao jedan od najcjenjenijih suvremenih pjesnika svijeta. Živio je za vrijeme dva velika totalitarna režima te bio jedan od onih koji su se usprotivili zarobljavanju uma od strane totalitarizma 20. stoljeća – radije je izabrao izgnanstvo.

Počeci književnog djelovanja

Czesław Miłosz rođen je 30. lipnja 1911. u Seteniaiu, u Litvi, koja je tada bila pod dominacijom ruske vlade. Njegovi roditelji su se preselili u Litvu kako bi izbjegli politički ustanak u rodnoj Poljskoj. Kako otac Aleksander radi u Rusiji kao inženjer, tako je Miłosz, putujući s njim i majkom Weronikom, odlično naučio ruski. Kasnije će naučiti i engleski, francuski, grčki, latinski i hebrejski.

Kao dijete je bio svjedok polonizacije litvanskog plemstva, što je razlog da je na tom prostoru pisani jezik prvenstveno poljski – to je i opisao u svojoj autobiografskoj knjizi „Rodbinska Europa“ (1959).

Godine 1918. se vraćaju u Litvu, smjestivši se u Vilnius gdje Miłosz završava gimnaziju 1929. te počinje studirati pravo. Već 1930. su mu objavljene prve pjesme u fakultetskom magazinu. Suosnivač je i poljske književne grupe avangarde „Žagari“ (1931), koja predstavlja poljsku međuratnu poeziju.

U književnosti se javlja pjesničkom zbirkom „Poema o ukočenom vremenu“. Živeći u vrijeme dva velika totalitarna sistema moderne povijesti, nacional-socijalizma i komunizma, Miłosz kroz poeziju isprepliće vlastita iskustva s velikim događajima njegovog društva čiji je bio svjedok. Sam on kaže da je njegove pjesme teško razumjeti onima koji ne poznaju povijest poljske poezije, pa i same Poljske. „Moje su pjesme pune povijesnih konotacija i aluzija na poeziju od osamnaestog do dvadesetog stoljeća.“

Njegove najpoznatije pjesničke zbirke su „Spas“ (1945), „Grad bez imena“ (1969) i „Gdje sunce izlazi i gdje zalazi“ (1974), a od ostalih djela mogu se izdvojiti „Dolina rijeke Isse“ (1953-1957), „Priviđenja nad zaljevom San Francisco“ (1969) i „Usputni psić“ (1997).

Ilegalni izdavački krugovi

Miłosz magistrira 1934. nakon čega odlazi u Pariz kao stipendist gdje boravi dvije godine. Zatim se vraća u Vilnius gdje radi na radiostanici. Međutim, biva otpušten zbog svojih političkih (antifašističkih) gledišta, pa 1937. seli u Varšavu gdje se već osjeća predratna atmosfera.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pod lažnim imenom i s lažnim dokumentima živi u Varšavi radeći kao službenik u knjižnici Varšavskog sveučilišta, gdje ima neograničen pristup svim knjižničnim zbirkama. U ilegalnim kulturnim krugovima objavljuje svoje tekstove, kao i svoje prijevode tekstova drugih autora. Miłosz 1942. priređuje i objavljuje antologiju poljske antinacističke poezije „Nezavisna pjesma“ – prva ilegalna objavljena pjesnička zbirka u okupiranoj zemlji. Bio je najpopularniji autor u ilegalnim izdavačkim i kulturnim krugovima.

Godine 1944. sa ženom Janinom seli u tada slobodni Krakow, a od 1946. do 1949. kao diplomat poljske ambasade boravi u SAD-u. Međutim, 1949. se bez žene vraća u Poljsku gdje mu poljske vlasti oduzimaju putovnicu, nazivajući ga izdajicom. Nekako uspijeva dobiti svoju putovnicu nazad te odlazi u Pariz gdje dobiva politički azil i piše „Zasužnjeni um“ (1953) – svoje najpoznatije djelo. „Zasužnjeni um“ mu donosi svjetsku slavu, a ujedno i posljedicu da su njegovi tekstovi u Poljskoj bili zabranjeni punih trideset godina. Knjiga je kritika poslijeratne Poljske, a u njoj Miłosz obrazlaže pojam „ketmana“ na primjeru staljinističkog režima, u kojem su pojedinci prividno prihvaćali totalitarizam, dok su se intimno držali svojih uvjerenja kako bi se zaštitili i spasili od progona i logora. Za ovo djelo, koje već 60-ih godina postaje obveznom lektirom za intelektualnu elitu, 1980. dobiva Nobelovu nagradu za književnost.

Miłoszevo obimno stvaralaštvo nudi nam nove poglede na složeno razdoblje poljske, srednjoeuropske, međuratne i poratne literature i povijesti, sve ono kroza što je prošao i debelo osjetio na svojoj koži ovaj poljski nobelovac – ratove, revolucije, nacifašističke i staljinističke totalitarizme, progone, emigracije, štrajkove, demonstracije, pobune… Jedno zlo je išlo za drugim – od njegovih dječačkih dana pa sve do njegove smrti. „Moj je život bio premalo sretan, a previše tragičan, ali sam imao i privilegiju da sve to proživim. Ne znam koje sam sve nesreće, posebice tijekom rata izbjegao, teško ih je i pojmiti, gotovo da ni sam ne povjerujem što mi se događalo i s kim sam se sve susretao.“

Zasluženo priznanje

U Parizu živi sve do 1960. kada dobiva posao predavača slavenskih jezika i književnosti na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu. Godine 1970. postaje američkim državljaninom. Kada, nakon trideset godina izbivanja, Miłosz 1981. dolazi u svoju Poljsku, tajne službe ga prate kao „neprijateljsko lice“, dodijelivši mu kodno ime Pjesnik. 

Komunistički režim u Poljskoj odbijao je objaviti njegove knjige; mnogo godina su samo kružila izdanja koja su potajno printana i kružila po Poljskoj. No, 1980. kada je dobio Nobela, komunistička je vlada morala popustiti i dopustiti objavu njegovih pjesama – odmah je prodano nevjerojatnih 200.000 kopija.

Njegovu popularnost pokazuje i čin poljskih radnika u Gdanjsku, koji su otkrili spomenik svojim kolegama koje je ubila komunistička policija (a odakle je i krenuo masovni val prosvjeda protiv komunističkog režima koji će na koncu i dovesti do rušenja Berlinskog zida); na njemu su bila 2 natpisa – jedan iz Biblije, a drugi iz jedne Miłoszeve pjesme.

Nobelova nagrada mu je također donijela širu publiku u SAD-u pa su mu i neka ranija izdanja prevedena na engleski. Uz Nobelovu, dobitnik je niza uglednih nagrada poput Guggenheima 1976. i nagrade za poeziju Neustadt 1978.

Miłosz je imao dar govoriti u svom vlastitom licu koje je ujedno nosilo i odjek povijesti njegovog naroda. Godine 1993. se vraća u Poljsku, točnije u Krakow, gdje umire 14. kolovoza 2004. godine. Josif Brodski za njega kaže: „Apsolutno se ne kolebam izjaviti kako je on jedan od najvećih pjesnika našeg vremena, možda najveći.“ Međutim, uvijek i nakon svih svjetskih priznanja i nagrada, Miłosz je ostao skroman čovjek koji je bio iskreno uvjeren da ništa posebno i veliko nije stvorio.

 

SUSRET

Vozili smo se u cik zore po smrznutim poljima,

Crveno se krilo dizalo, još je noć.

I zec je pretrčao naglo, tik ispred nas,

A jedan od nas rukom pokazao je na nj.

To je bilo davno. Danas već nisu živi

Ni zec, niti onaj koji je na nj pokazivao.

Ljubavi moja, gdje su, kamo odlaze

Sjaj ruke, pravac vožnje, škripa snijega –

Ne pitam to u tuzi već u zamišljenosti.

Czesław Miłosz


Naslovna fotografija preuzeta s http://www.nancyellison.com/_images/Writers/full/03.jpg

ivana.krstanovic

ivana.krstanovic

Magistrica engleskog jezika i književnosti, novinarka, PR, lektorica, prevoditeljica i pjesnikinja iz Tomislavgrada. Živi i radi u Sarajevu.

Volimo pročitati vaše mišljenje...