U potrazi sam za mjestom gdje me nitko neće na silu tjerati da izaberem nešto što ne želim, bilo to nešto suštinski dobro ili loše za mene. Ja mislim da za svog životnog vijeka, to ovdje u Bosni neću dočekati. Baš kao i prije stotinu godina No nest salus nisi in fuga (Samo u bježanju je spas). Vama koji ostajete, kao i mom rodnom kraju, u životu želim samo sreću!
A gdje su u svoj toj priči tvoji stanovnici, građani, tvoja srž? Oni se utapaju u virovima svog vlastitog paradoksa i zatucanosti. Te iste ljude u crnim odijelima i kravatama, na svojim ramenima, donijeli su oni, isti ljudi, koji svake noći jedva zaspu razmišljajući kako izvući kraj s krajem sa sve manjom platom, a sve skupljim životom, oni isti kojima su djeca, rodbina, prijatelji, hiljade kilometara daleko od njih, oni isti koji si ne mogu priuštiti lijekove, namirnice, školovanje, ono osnovno u životu.
Ako želimo da imamo knjige koje smatramo vrijednim, koje pišemo za neku ozbiljnu i dobru publiku, tu publiku treba nekako i odgajati. Da bismo imali dobru književnost nije dovoljno da samo imamo dobre pisce, nego da imamo i dobre čitaoce.
Na Karikama vam predstavljamo Divljaka, brutalno iskrenog profesora historije iz Hrvatske koji koristi fejsbuk kao ispovjedaonicu kada ima razmirice za ženom, kada mu se nabacuje gospođa iz školskog osoblja ili kada nam, jednostavno, svu zakržljalost modernog čovjeka istrese u lice kroz svoje kratke priče.
Ukoliko ste u onoj kategoriji osoba koje vječno staju na jednu stranu u bitci „iPhone protiv Androida“, te vas je privukao naslov koji implicira da je jedan bolji od drugoga, odmah da razjasnimo – nije. Niti to implicira autor naslovom članka, niti je to zapravo istina, a objasnit ću kasnije i zašto.
Riječ je o jako lošim uslovima. „Imate rad u jednoj smjeni gdje ste slobodni svaku nedelju, rad u dvije smjene i slobobodno svakih 15 dana te tri smjene gdje je svaki 3-4 dan slobodno. Ja sam radila u dvije smjene. Plata minimalna, radiš i svaki praznik.“
Zbirka poezije Lancunom preko glave tako je konstruisana i tempirana da ćete joj se vrlo rado vratiti i nekoliko puta. Duboko ukorijenjena u emocije, ali bez bespotrebnog odlaska u patetiku i trivijalno, Olja Runjić sa svojom poezijom predstavlja sebe, odnosno sve one stvari, ljude i mjesta koja su je kao takvom načinila ili je još uvijek čine
Kažu da je volontiranje jedan od temelja građanskog društva i najplemenitija ljudska aktivnost jer se volontiranjem zauzima za mir, slobodu, mogućnost izbora i pravičnost za sve ljude. U stvarnosti, to se zaista svodi na neplaćeni rad. Ono što se uglavnom zaboravlja i zapostavlja jesu dobrobiti koje može donijeti taj rad koji nije plaćen novcem.
Nisam nikome prič’o o tome jer sam mislio da je to nesto loše i nešto zbog čega treba da se stidim. Jedna je stvar kad imaš loše ocjene, oko toga te uvijek neko može razumijeti, ali kako reći nekome da imaš problema s druženjem sa drugim ljudima.
Put oko svijeta nije ništa drugo nego put u središte sebe, spoznavanje vlastitih granica, slabosti i sposobnosti. Stvari koje vidiš, koje doživiš, ljudi koje pustiš da ti uđu u život jednostavno ne mogu da te ne promijene.
Fer se ovdje ne koristi, nikada do sada i nije. Mislim da su plakatima samo zaprljali grad, ništa više. Korektno je takođe riječ koja nema upotrebu, pa ostaje mnogo nedoumica kako će se tačno ostvariti to što su obećali. Bojim se da iz dosadašnjeg iskustva vidimo da neće nikako.
Dugo mi je trebalo da se odlučim napisati tekst o postizbornim mišljenjima, reakcijama i rezultatima. Opet smo izabrali ISTE. Opet ćemo bježati iz države. Napuštati porodice, kuću, posao. Opet ćemo pričati sve i svašta na vlast.





















