Pismo iz 2020. godine

Dragi prijatelji,

Da sam negdje u okruženju ljudi koji govore slovenski, njemački, engleski ili neki četvrti jezik, na kojem se ja mogu sporazumijeti (na jako upitan način), ali još uvijek ne poznavati ga dovoljno dobro da bi na njemu bio u stanju razmišljati, vjerujem da bi mi mnogo lakše išlo ovo pisanje. Razlog je veoma jednostavan. Val inspiracije/deblokada uma u meni nastupaju kad pod nogama osjetim podrhtavanje motora Centrotransovog autobusa dok napušta glavni kolodvor Sarajevo. To se za mene odvija već po ustaljenom rasporedu. Tačno je osam sati ujutro, sjedim sa desne strane autobusa, treći red sa kraja, uz prozor,a ispred mene je barem četrnaest sati kotrljanja po asfaltu. Za mene je to jedina istinska manifestacija slobode, to doslovno, svjesno i savjesno ostavljanje svega iza sebe.

Na moju žalost, pišem ovo ovdje, u Sarajevu, u rano jutro, u stanu opet nema vode, pa se ne mogu časno abdestit i klanjati sabah. Gradske vlasti posljednjih pet godina ponavljaju da su to posljednje redukcije i da se bliži završetak radova na vodovodnoj mreži. Navikao sam na ovo, navikli smo svi na ovo, stoga mojom glavom kolaju neke druge misli. Posljednjih dva mjeseca imao sam priliku nanovo vam se približiti, ponovno provesti vrijeme s vama.

Moje misli je okupiralo upravo to što ste mi se svi otvorili i govorili iskreno o svojim problemima. Želim sebe lagati da je u pitanju prirodan proces godina poznanstva i druženja… Glas u dubini moje glave, govori mi nešto drugačije. Uradili ste to sa znanjem da se ne planiram dugo zadržati ovdje. Ispričati meni, koji sam u prolazu ili prošaputati u šupljinu debla nekog stotinu godina starog drveta, možda vama na kraju dana dođe na isto. Svjestan sam da nisam nužno uvijek pred vama pokazivao emocije, imao valjanu reakciju ili ponudio blagu fizičku utjehu, mada bio sam tu, upijao sam i pasivno proživljavao vaše živote.

Svaka vaša priča ostavljala je na meni traga, iz mene je izvlačila enormnu količinu onoga što sam mislio da je beskrajna požrtvovanost za sebe, po svaku cijenu. Sada sam svjestan da je tu u pitanju bila narcisoidnost, koju sam negdje usputno pokupio na svojim putovanjima. Ona je postala moja dominantna osobina i ja je se više ne stidim. S druge strane, priznajem da ste me vi podsjetili kako je to “imati dušu”, te kako briga za druge i iskreno dijeljenje svega, ma koliko malo to znalo biti, je mnogo vrijednije od uspijeha po svaku cijenu.

Vidite, po tome i jeste specifičan ovaj naš narod. To što smo beskompromisno otvoreni, što iskreno nazivamo stvari kakve jesu i objeručke se radujemo ljudima sa svih strana svijeta, spremni za njih dati koliko i za naše rođene. To je ono što čini našu dušu jedinstvenom. Vjerojatno se svi redom možemo složiti da smo na to ponosni i da je to ono što nas veže za ovo sve ovdje, ta duša, taj “ah” za iskrenim i radosnim življenjem. Tu svi redom pravimo grdnu grešku. Upravo taj mentalitet je naše društvo doveo tu gdje jeste.
Spremni smo biti iskreni, govoriti o našoj surovoj stvarnosti, a ipak nismo spremni da je mijenjamo. Osjećamo se uspješnim time što istićemo naše mane i mane naše okoline, smatramo da smo učinili nešto pozitivno, da smo obavili svoju ljudsku, također i građansku dužnost, jer smo istaknuli problem koji svi vide. Ako svi ističemo što ne valja, a nitko od nas nije spreman da ustane i uradi nešto po tom pitanju, kako mislimo napredovati? Zašto imamo i biramo da nas vode ljudi koji su za to nesposobni? Prosto, jer i oni (baš kao i mi) su uspješni u isticanju mana, prvenstveno svojih oponenata, a onda ako zatreba – osvrnu se i na svoje manjkavosti te nam obećaju da će se stvari promijeniti. Zanimljivo je, oni ne govore više da će oni promijeniti stvari, oni kažu da se stvari moraju promijenit na bolje ili da će se stvari promijeniti na bolje, usputno sebe izostavljajući iz tog proračuna.

Naše beskrajno veliko i slavno gostoprimstvo ipak je veći problem od naše iskrenosti. Koliko još naroda s ljubavlju uči historiju svojih nekadašnjih okupatora, te smatra je svojom. Koliko naroda naziva nekadašnje okupatore svojom braćom? Sa druge strane, oni gosti koji su nas jednom iznevjerili postali su nam vječni dušmani. Koliko krvi i kosti još planiramo rasuti na sukobe koji su varijacija onih od prije nekoliko stoljeća? Zar nam zaista ništa ne znači to što imamo isti jezik, gastronomiju, pa djelomično i kulturu s tim narodima? Dobro, hajde da to zanemarimo, ali kako ostati slijep na to da nas ista zla kob nije ujedinila. Kao što ja sada ne mogu uzeti abdest, tako netko drugi nije u stanju očistiti se nakon nužde ili istuširati prije odlaska na posao. Nažalost, voda je najmanji problem u cijeloj priči…
To gostoprimstvo nas razara i na drugi način. Previše često poželimo ono od drugog, gostujućeg, bez i da pogledamo šta mi imamo. Nismo savršeni, daleko od toga, ipak svoju iskrenost pokušavamo pretvoriti u skromnost pred gostima, pa na kraju izvitoperimo stvarnost te počnemo omalovažavati sebe i svoje. Neću biti isprazni patriota pa reći kako je naša priroda ljepša od tuđe, ali neminovno je da posjedujemo enormne potencijale koji ostaju neiskorišteni jer smo uvjerili sebe da nisu vrijedni ili da naš čovjek nije sposoban iskoristiti što imamo, bar ne u pozitivne svrhe.

Zbog toga ja ne planiram više živjeti ovdje.

Jedina stvar koja će me tjerati da se vratim je beskrajna papirologija, jebena birokratija koju su političari uspješno izgradili u pokušaju da otežaju svaki pokušaj slobodnog i aktivnog djelovanja građana. Ne želim ovdje živjeti, a zaustaviti mene ili nekog drugog, bilo kakvom silnom papirologijom, više nije moguće. U srži naše duše Bosanske, u onom “ahu” i radosti za življenjem, nalazi se sjeme samouništenja. Andrić je prije stotinu godina u svom pismu govorio o toj istoj destruktivnosti, a od tad do danas, osim silnih vladara, ne znam da se mnogo šta mijenjalo.

Ono što znam i što mogu razumjeti te opisati je ovaj turobni osjećaj kovitlanja i klanja u želucu, buktanje i prženje u mom grudnom košu, disanje koje je otežano, svedeno na minimum fizičkih kapaciteta te pulsirajući pritisak u glavi koji mi oduzima moć da pravo razmišljam, stvaram ili volim. Znam da i vi, dragi prijatelji, ovo isto osjećate. Neki od vas ubijate ovo stanje gutajući šake medicinski odobrenih narkotika, drugi pokušavate saprati osjećaj enormnim količinama alkohola i manje konvencionalnim metodama…

Kako smo svi postali ovisni o vlastitoj nesreći? Zašto je sami pokušavamo produbiti? Upravo ta ovisnost o nesreći nas oblikuje u narod koji ne uči ili ne želi da uči iz svoje okoline, prošlosti ili iz vlastite sudbine. Nas jednostavno u nekom momentu nešto okrene ili ne okrene u životu i to je to. Nisam siguran kad je mene okrenulo, ali tačno pamtim trenutak kada sam postao svjestan da sam okrenut od svega ovdje.

Na godišnjicu Sarajevskog atentata, svježe sam se vratio u grad nakon devet mjeseci odsustva, dovodeći sa sobom moju prijateljicu Yanxi. Kako smo nas dvoje živjeli u istom apartmanu duži period mog boravka u Sloveniji, u nekom trenutku smo razgovarali o rodnim krajevima. Razgovor s njom nikada nije skrenuo na ratnu tematiku, upletenu doboko u historiji i svijesti našeg naroda, sve dok se nismo zaustavili u dolini Miljacke. Od jednom, u meni zakletom pacifisti, krenule su se odmotavati niti domovinske prošlosti koju sam šutio. Krenuo sam joj govoriti o destrukciji kojom je moj rodni grad odisao. U 48 sati njenog boravka u Sarajevu, naše razgovore o životu, putovanjima i umjetnosti zamjenila je gomila diskusija o palim imperijama, njihovim uništenjima te autodestrukciji društva…

Tek ovdje u kotlini gdje gotovo svi vjeruju u jednog Boga na četiri različita načina, pod pritiskom konstantnog govora o smrti i zlu koje ljudi čine, ona, rođena i zakleta ateiskinja, se zapitala da li nešto postoji van okvira naših smrtnih tijela. Dok je crkve i sinagoge diljem Europe doživljavala kao centre kulture i neke daleke nepoznate joj historije, ovdje u Sarajevu, nakon što je po prvi put u životu kročila u džamiju, uvidjela je na koji način nešto tako apstraktno, nesigurno i nepoznato, kao što je religija, može formirati identitete kolektiva. Vidite dragi prijatelji, ona je u svega dva dana ovdje krenula raspoznavati te razlikovati ljude, prepoznavat konflikte te suditi tko misli dobro a tko loše. Zamislite što bi sa njom tek bilo da je kojim slučajem pokupila dio naše duše Bosanske, ili još gore, da je spoznala našu autodestrukciju. Šta je tek sa nama koji smo ovdje proveli sedam hiljada dana života… Ili sa onima koji dožive dvadeset hiljaditi dan u Bosni.

Ja ne želim pristati da budem autodestruktivna žrtva bosanskog duha.

Ne želim živjeti u mržnji ili biti okružen konstantnom mržnjom.

Ne želim više osjećati bolove koji su uzrokovani mentalnim zatvorom, a ne nekom fizičkom bolesti.

U zemlji kao što je bila Bosna, prije stotinu godina, ili kao što je Bosna danas, ja ću se uvijek osjećati strancem. Moje Ja mnogo je kompleksnije od seta okvira u koje se ljudi ovdje svrstavaju. Moj vjerski, nacionalni, seksualni ili bilo koji identitet, imenično bi se mogao poklopiti sa identitetom većine koja živi ovdje, ali moje djelovanje pod imenima tih identifikacijskih jedinica odavno se udaljilo od djelovanja većine. Ja nisam toliko naivan da tražim u svijetu kasabu u kojoj je život idealan… Samo sam u potrazi za mjestom gdje ću moći živjeti bez straha da će mi netko suditi zbog mog naglaska, porijekla ili bilo koje odluke koja me izgradila u ovo što jesam. U potrazi sam za mjestom gdje me nitko neće na silu tjerati da izaberem nešto što ne želim, bilo to nešto suštinski dobro ili loše za mene. Ja mislim da za svog životnog vijeka, to ovdje u Bosni neću dočekati. Baš kao i prije stotinu godina No nest salus nisi in fuga (Samo u bježanju je spas). Vama koji ostajete, kao i mom rodnom kraju, u životu želim samo sreću!

arman.fatic

arman.fatic

Kolumnista, filmski kritičar i student filozofije. Emigrant koji živi svoj sevdah lutajući svojim mislima i svijetom.

Comments are closed here.