Profesor Divljak: Uključi se! Nemoj biti govno koje samo pljuje po drugima!

Na Karikama vam predstavljamo Divljaka, brutalno iskrenog profesora historije iz Hrvatske koji koristi fejsbuk kao ispovjedaonicu kada ima razmirice za ženom, kada mu se nabacuje gospođa iz školskog osoblja ili kada nam, jednostavno, svu zakržljalost modernog čovjeka istrese u lice kroz svoje kratke priče.

Sa profesorom smo govorili o njegovom životu bez aktivizma, o udžbenicima, tehnologiji i mladima.

KARIKE: Za početak, ko je Divljak?

DIVLJAK: Divljak je profesor povijesti, 38 godina, oženjen. Živim i radim u Hrvatskoj, otac mi je rodom iz Apatina, a majka iz Travnika, tako da sam Balkanac kako bi rekli, ali nacionalna i etnička pripadnost mi nikada nije igrala ulogu. U petom mjesecu ove godine, otvorio sam ovaj svojevrsni blog, gdje zapisujem sve što želim. To su blagodati interneta danas.

KARIKE: Možemo li Vaš blog posmatrati kao mjesto gdje ljudi iz običnog života postaju junaci fickije?

DIVLJAK: Mislim da se svaka priča, odnosno post koji napišem, može gledati zasebno. Ono što pišem može se shvatiti kao subliminalna poruka, druga realnost što god, ali onda se opet postavlja pitanje što je fikcija danas – u književnosti kao jedan aspekt. Svi književnici “posuđuju” momente iz svog života i kreiraju priče po uzoru na događaje, ljude i sve ostalo. Književni teoretičari negiraju taj pozitivistički pristup djelu, pa ipak kada poslušate intervju bilo kojeg pisca vidjet ćete da njegov osobni život ima upliva u njegova djela. Neki idu toliko daleko da prenesu cijeli svoj život do najmanjeg detalja, sve svoje skrivene misli koje su u njima, sve to stave na papir. Pa kako onda razlikovati više fikciju i realnost. Kad slušam vijesti ponekad pomislim da ono što se događa nije moguće, a dovoljno se i okrenuti oko sebe pa da vidiš sve sfere ljudskog života gdje neke od njih ulaze u rubirku vjerovali ili ne. Što je onda moje pisanje, gdje sve izgovorim, oslobodim. Mislim da je fikcija toliko izblijedila danas da je postala bezazlena. Svi koji čitaju moj blog imaju pravo vjerovati što oni sami žele.

KARIKE: Šta radite „bez akcije po čitavi dan“?

DIVLJAK: Ne znam što je akcija drugima, ta “akcija” se u mom postu predstavlja kao koncept čovjeka zapadno europskog karaktera ili općenito zapadnih težnji. To je čovjek pokreta, i ako sve nije usredotočeno na taj pokret onda nisi aktivan. Po tom shvaćanju ja nisam aktivan, čak i na poslovnom planu, budući da ulazim u državni sektor, a ne u onaj privatni, grubo kapitalistički, kao profesor odmaram preko ljeta u dugim praznicima, a subote i nedjelje su uvijek slobodne, kao i svaki praznik. Nema štrajkova i ostalog, više manje svi profesori u Hrvatskoj su u dubokoj hibernaciji. Svi moji dani raspoređeni su za posao u školi, čitanje, vrijeme sa ženom. Aktivni ljudi neće raditi bilo što, traže uvijek nešto bolje dok ne nađu i općenito nikada nisu zadovoljni.

KARIKE: Ne možete da prihvatite prosječnost ali priznajete da ste prosječni, kako izlazite na kraj s tom oprečnošću?

DIVLJAK: Većina nas ne ulazi u korpus uspješnih ljudi po definicijama koje se predstavljaju kao u svim emisijama, portalima o uspješnim ljudima. Što bi značilo da je ostatak ljudi prosječan ili čak ispod prosječan. Jedan mali postotak je onih koji se ističu svojom genijalnošću, a ima i drugi ekstrem ljudi koji sa svojom glupošću dobiju priznanje. Bez obzira na to smatram da se prosječnosti ljudi ne trebaju stidjeti, a ja sam je godinama njegovao tako da se nekad grizem što sam takav. Prije sam se pokušao boriti protiv toga, ali onda sam jednostavno prihvatio.

KARIKE: Kažete da bi trebalo organizirati kolektivno liječenje za poluinteligentne. Kako biste vi to izveli?

DIVLJAK: Javne tribine, ne znam, treba ljude aktivirati. Vidim to i po sebi. Ništa me ne pitaj i ništa ne traži pa neću ni ja tebe. Onda se događa da političari manipuliraju i kradu, baš zbog takvih ljudi, a ja također pripadam u tu skupinu ljudi koji su polu inteligenti. Na izbore vam izlaze (većinski) stari ljudi, već isluženi, oni koji su ideološki toliko obojeni da ta boja ne blijedi s njih nikako, kao i oni drugi koji spadaju u elite. Tko to treba i može organizirati i kako, ne znam, za sada se toga nitko nije dosjetio. Najbolje to možete vidjeti po tome kolika je izlaznost na izborima bilo da je riječ o Hrvatskoj, BiH ili Srbiji. Većinski dio ljudi ostaje kod kuće nezainteresiran.

KARIKE: Da li  sistem obrazovanja pravi poluinteligentne?

DIVLJAK: To je pitanje koje se zna često postavljati, kako školstvo kreira mlade ljude, što im nudi. Možda ih ostavlja nedorečenima rekao bih. Nakon školovanja mladi ljudi ne znaju što trebaju raditi, kako? Sjećam se kada sam završio fakultet, nisam znao kako izgleda kvalitetna nastava, kako sve te metode i znanja zapravo prenijeti kada si pred učenicima. Prave prakse možda je bilo desetak sati. Budući da se generalno gubi konakt s humanističkim znanostima, tako je u današnjem svijetu bitno da možeš nešto stvoriti s rukama ili programirati. Po tom sustavu stvaraju se aktivni i produktivni. Mišljenja sam da su poluinteligenti ljudi koji su beskrvni, a koji vole da se njihovo mišljenje čuje, a osim tog mišljenja nemaju ništa drugo. To sam i ja.

KARIKE: A tehnologija?

DIVLJAK: Tehnologiju su stvorile generacije pedesetih godina prošlog stoljeća. I sada kada je ta tehnologija preuzela živote mladih ljudi, sada ti stari koji su to stvorili, jer to nije palo s neba, pitaju, gunđaju i prigovaraju na ponašanja mladih. Ne možeš stvoriti svijet kakav si stvorio i onda prigovarati zašto drugi, danas mladi, žive u tom svijetu kako već žive.

KARIKE: Kako vidite ulogu profesora danas u nastavi i van nastave?

DIVLJAK: Neaktivno. I sam sam takav. Totalna beznadnost, mislim da je to općenito simptom koji se javlja i na ovom području Balkana. Naša pedagodija i didaktika je iz 19. stoljeća, a to kao da podupire i moju, vlastitu beskrvnost pa se događa da nemam snage za terenskom nastavom, angažmanom oko učeničkih natjecanja i svim ostalim. Nije me sramota to priznati, 95 posto ostalih profesora je isto takvo, ali oni samo izigravaju žrtve spominjujući floskule; kako moraju ispravljati testove i sastavljati iste, i takve nenormalno, teške i zahtjevne stvari poslije radnog vremena. Potrebna je reakreditacija, ispitivanje kvalitete profesora na prvom mjestu, to bi i mene uozbiljilo, ovako sam siguran i boli me briga.

KARIKE: Imaju li učenici moć da mijenjaju svoj položaj kroz Vijeća učenika ili je to samo privid?

DIVLJAK: Nažalost, mislim da je to privid. Neki su, moram to isto reći, jako aktivni i trude se, ali onda se na njih gleda kao na čudake, i to ne samo od strane ostalih učenika već i od samih profesora. Kasnije kada se ti učenici, učenik, toliko okuraži da pokuša ići protiv svih, onda mu se zavežu ruke do kraja. Učenička vijeća moraju imati svoj financijski konstrukt; e onda bi se već mogle događati promjene, budući da bi učenici raspolagali s novcima, više njih bi se i uključilo.

KARIKE: Šta mislite o aktivizmu mladih u nevladinim organizacijama?

DIVLJAK: Mislim da je to najpotrebnije za mlade osobe. Ako ljudi kao što sam ja počnu kreirati politiku (a već je i kreiraju) događa se princip; kako ćemo, lako ćemo. Stigma da politika nije bitna mora se promijeniti pa tako mladi u nevladinim organizacijama moraju stalno upozoravati, makar bili i grubi, kako će se iseljavanje nastavljati ako se nitko ne želi uključiti.

KARIKE: Da li ste upoznati sa školskim lektirama, kako vam one djeluju?

DIVLJAK: Jako puno čitam, beletristika, književnost je moja ljubav. To je valjda zato što sam ne znam pisati, nemam taj umjetnički dar pa onda vrijeme provodim uživajući u onima koji su to imali. Mislim da lektira kao takvih, u jedno dogledno vrijeme više neće ni biti. Papir će biti isisan iz školske upotrebe, a onda će se i lektire povući. Možda to dovede do nekakvih parola i kratkih slikovnih prikaza koje će učenici usisavati. Već sada su se te lektire sasjekle dobrano.

KARIKE: A udžbenici povijesti/historije/istorije, čini se da nisu isti ni po nazivu ni po sadržaju. Često iste događaje prikazuju različito. Da li takav pluralizam zapravo za rezultat daje jednoumlje?

DIVLJAK: Ovisno koju historiografiju čitate. Mađar će pisati negativno o banu Jelačiću, Hrvat o Srbima, ovaj opet o nekom drugome. Povijest je emocija danas, može izazvati takve emocije da se narodi sukobe, u toj mjeri, a najviše služi za mazanje očiju. To joj je najbolja odlika. Udžbenici su samim time tako i prilagođeni, više manje isti, iako se mijenjaju svake druge godine. Evo, u Hrvatskoj je ministrica Divjak ukinula povijest, geografiju, biologiju u strukovnim školama, u određenim smjerovima. Poruka je da je cilj napraviti tehnološko – šljakersku populaciju koja će biti konkurenta na EU tržištu rada. Povijest je samo bitna kada je polemika iz prošlosti koju treba odraditi kada se stvari moraju sakriti. To bih onda mogao povezati i s ovom vašom konstatacijom o jednoumlju; u društvu se povijest shvaća kao sredstvo zavade, među povjesničarima ipak faktografski, sve ovisi koju strukturu društva pitate.

KARIKE: A je li historija učiteljica života?

DIVLJAK: Je, ako se primijeni znanje i činjenice iz povijesti, ponavljanje povijesti nikada nije dovoljno. Iz povijesti, prošlosti se može stvoriti preventiva koja može svašta otkriti, upozoriti, koje ipak nikada nema.

KARIKE: Šta ćemo s mladima? Da se ispale vani ili da rade nešto ovdje?

DIVLJAK: Nikada neću nikome reći, pogotovo mladima, da odu van. Ja sam čovjek koji je van svega, ne može se pomaknuti, ali zašto bi drugi trebali biti takvi. Zar nije bolje organizirati se, pokušati nešto, pokazati da hoćeš pa onda ako već ne ide, bježi. Ipak, baš ovo pitanje što ste ranije postavili, o nevladinim organizacijama.

Tu po meni leži ključ; uključi se, nemoj biti vječni cinik, nihilist, govno koje samo po drugima pljuje, a onda s druge strane plačeš što svi kradu, čudiš se još.

Vaš urednik je mlad čovjek, trudi se, pokušava, a sigurno postoje ljudi koji ga omalovažavaju; to je zajednička točka ovog prostora. Ako se ove generacije u ovo tehnološko doba kada se lako možeš povezati, ne povežu, onda nas zbilja očekuje prazan Balkan.

Elmin.Fehric

Elmin.Fehric

Student kulturologije. Azraš. Ljubitelj pisane riječi i dobre muzike. Zaljubljenik u kulturu zemlje bosanske.

Comments are closed here.