Hodam neki dan gradom, ganjam neke papire za vizu, kad naletim na Vanju. Uhvatimo se ona i ja u neku priču, kako se nismo odavno vidjeli, i nakon nekih 15 minuta izlizavanja trotoara skontamo da nam je najbolje da se negdje maknemo. Da se ne lažemo, stajali bismo mi tu još tko zna koliko da nije krenulo grmjeti. Kako smo bili na Skenderiji, ja naginjao da idemo u Historijski pogledati instalaciju Bryan Ena, ona naginjala da ko normalan svijet odemo u neku kafanu. Na kraju, kompromisno, završim u Zvonu, njoj piće, meni radovi Miomira Kovačevića – Strašnog.
Naravno i sam razgovor je odmah skočio na Strašnog jer ono Strašni. Krenem ja njoj pričati kako se jedna prijateljica, pjesnikinja, na pravo smiješan način upoznala s njim. Pričam ja njoj kako jaranica nije znala tko je on, pa onako digla nos i podjebavala ga jer nije vjerovala da u ovom gradu postoji netko cijenjen, blage naravi i pozitivne kreativne energije koju želi podijeliti sa svijetom.
Onda krene meni Vanja pričati o svom susretu s velikim fotografom: „Kontam ja neki dan šta bi’ mogla za ručak, ono sama u stanu, imam vremena, pravi mi se nešto, ali ne znam šta bi’? Inspiracije ni na mapi. Nakačim se tako na Coolinariku, gledam one recepte, ma sve već probala pravit… Izađem iz stana, krenem prema pijaci, kontam kad budem prolazila kraj voća, povrća, mesa i mliječnih proizvoda, već će mi nešto sinuti. Hodam prema pijaci, prolazim kraj Buybooka kad tamo u izlogu „Sarajevski Gastronauti“. Kontam, e super, vidi nova kuharica, ima neke super alternativne korice, uđem, bez razmišljanja zgrabim knjigu, ni otvorila je nisam. Odem za pult, platim, vratim se u stan.“
Sjedim, slušam i ne kontam. Čuo sam ja već za Gastronaute, ali bio sam uvjeren da je u pitanju zbirka kolumni Nenada Veličkovića za magazin „Dani“ iz kasnih 90-ih. Baš mi je nedavno netko spominjao, (ne mogu se sjetiti više tko, ko kad me svi guše knjigama u zadnje vrijeme, odnosno od kako sam krenuo pisati ovu „Kafansku književnost“), da je u pitanju reizdanje, i da je promocija knjige bila u toku ovogodišnjeg Bookstana. Na neki čudan način, iz te usputne konverzacije, dobio sam dojam da je u pitanju prilog Veličkovićom romanu prvijencu „Konačari“. Moj nekadašnji profesor, stvarno piše svašta, od romana preko kolumni, teatarskih komada do kritike školstva, ali da piše kuharice, i da neki književni festival ponosno promovira njihova reizdanja, malo mi je to ipak nepojmljivo.
„U tom i jeste fazon“, objašnjava Vanja. „Vratim se ja kući, otvorim zadnju stranu, vidim 24 recepta, kontam nije to puno, ali već će se nešto naći što bi moglo postati ručak. Krenem čitati kad ono tamo svaki recept počinje kraljem Tvrtkom i njegovim dogodovštinama s Bobovca, odjednom priča o Tvrtku pređe u neku fun facts mitologiju ili književnost ili biologiju, hemiju, fiziku, istoriju… Pa onda iz tih fikcija i enciklopedijskih apstrakcija autor se strmopizdi u dolinu Miljacke, u ratno Sarajevo i krene pisati recepte za jaja bez jaja, kutljačnjak, putohljeb. Elem, složio Vela jednu čitavu književnu čorbu, kao da mu je konačarka Fata Flinstone šta u rodu.“
Tako mene Vanja podsjeti da je prošlo već tri godine od kako sam čitao romane u formi dnevnika „Konačari“ i „Sahib“ kao i neka druga Veličkovićeve djela, kao što su „Đavo u Sarajevu“, „Otac moje kćeri“… Mislim, malo redovnije čitam što moj profesor sada redovno piše o ulozi književnosti u procesima indoktrinacije naše domovine u Školegijumu.
Taman dok sam stavljao šećer u kafu i krenuo je miješati, kroz glavu mi prođe misao da moram pročitati ovu knjigu i da mi je čudno zašto profesor više ne piše književnost. Kako sam to izgovorio šoljica sa kafom ispred mene krenu vrtložit brže i brže, te progovori Veličkovićevim glasom: Ja zaista vjerujem da je ovo kao neka epizoda, da ću se ja zaista na kraju vratiti u književnost. Kako Vanja nije reagovala na šoljicu, pokušao sam je i ja iskulirati, ali glas je nastavljao govoriti.
Ako želimo da imamo knjige koje smatramo vrijednim, koje pišemo za neku ozbiljnu i dobru publiku, tu publiku treba nekako i odgajati. Da bismo imali dobru književnost nije dovoljno da samo imamo dobre pisce, nego da imamo i dobre čitaoce.
U naletu nervoze i panike, u želji da prikrijem da su mi se stvari krenule pričinjavati, odnosno da su se Veline vremenske petlje i tuneli krenuli otvarati ispred mene, sjetih se da je ovaj razgovor s prijateljicom počeo kao pojašnjenje prvog njenog susreta s Milomirom Kovačevićem, ovo sve nema nikakve veze sa Strašnim. „Pa ima…“, s dozom srama i blagim osmijehom mi odgovori Vanja: „Strašni je radio onaj hipsterski cover, i ustupio fotografije sarajevskih ratnih delicija za potrebe knjige zbog kojih sam ostala gladna neki dan. Tako mi i treba kad kupujem knjigu sudeći po koricama.“
