Pismo domovini

U Sarajevu sam, glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Napuštam tramvaj. Nakon što pokupi nove putnike i ode, otkrije se četvrtasta zgrada iz austrougarskog perioda. 

Posmatram je malo bolje. S nje, vijori se, ona četvrtasta plava pozadina, sa žutim trouglom i bijelim zvjezdicama, sinonimima svega onog, čega nažalost nema. Stao sam na trenutak, uspravno. U sebi, salutiram ti, uz dubok i turoban izdisaj.

Ne želim ti iskazati lažni patriotizam, uobličen i lijepo upakovan hvalospjevima, romantičnim izljevima ili Bog zna kojim još, ovoj situaciji neprikladnim načinom. Ovo je moj patriotizam, ovo što ti sad pišem.

Danas je tvoj rođendan, 25.11. Onog trenutka kada sam pošao svojim rukama napisati ti čestitku, zaustavila ih je crna bujica činjenica, statistika, slika svakodnevnice, kao neke noćne more, a opet realne i istinite. Tu su ruke stale.

Potom sam se, par trenutaka poslije, sjetio svog izlaganja na seminaru u Berlinu, pred dosta njih iz Italije, Češke, Slovačke, Armenije, Bjelorusije, Njemačke, govoreći o tebi, svim tvojim problemima, te koji sam završio rečenicom: ,,Ponosim se svojom zemljom!”. Uvijek ću to reći, niti ću ikada oboriti pogled, koliko god da se bude blatilo tvoje ime.

No, moramo se suočiti sa realnošću.

Draga moja, mi smo sjecište suludosti, nelogičnosti i odsutnosti pameti. Dokazao je to datum, onaj 7.10.2018. Danas brojimo 54. dan, od kada nam je ovaj događaj još jednom oduzeo živce, spokoj i mirne dane. I evo, počela je još jedna u nizu šarada formiranja vlasti. Već vidim, naziranje još jedne krize. A zarad čega? Zarad njihovih za moći i novcem halapljivih ambicija?

Nije ti lako, opet ponavljam, pogotovo onda kada postajemo svjesni da si sada prepuštena sama sebi, dok nosiš na svojim ramenima sumnjive ljude. Tu u predsjedništvu, tamo u parlamentu, tamo u još mnogim institucijama, na tvojim prvim bedemima, stoje razne ljudske figure. Jedni ti otvoreno prijete, pljujući te, dok im u širokim džepovima leže, tvojim novcem puni novčanici. Drugi se kunu u tebe, opravdavajući tobom svoje sumnjive postupke, i još je tu mnogo vrsta njih.

Ali svi oni imaju nešto zajedničko, a to je: svima njima, ti si predmet, razlog, sredstvo, svrha, put za ostvarivanje svog vlastitog interesa, jedna etapa do njihovog cilja i bićeš, nažalost, ako Bog da, još četiri godine. Pretpostavljam, tvrdi, široki temelji njihovih vila, hotela, vikendica, ili Bog dragi zna čega, ubadaju kao najoštrije trnje.

A gdje su u svoj toj priči tvoji stanovnici, građani, tvoja srž?

Oni se utapaju u virovima svog vlastitog paradoksa i zatucanosti. Te iste ljude u crnim odijelima i kravatama, na svojim ramenima, donijeli su oni, isti ljudi, koji svake noći jedva zaspu razmišljajući kako izvući kraj s krajem sa sve manjom platom, a sve skupljim životom, oni isti kojima su djeca, rodbina, prijatelji, hiljade kilometara daleko od njih, oni isti koji si ne mogu priuštiti lijekove, namirnice, školovanje, ono osnovno u životu.  Zbog ljudi na njihovim ramenima, postala si, u njihovim glavama, razlog za psovanje i proklinjanje, izvor sekiracije, sinonim za nakaradnu tvorevinu od koje žele pobjeći. I pobjeći će, dosta njih, tvojih stanovnika, onih koji su rođeni na tvom tlu, stasali na njemu, pogotovo mladih, temelja tvoje budućnosti, a njih je, nažalost, najviše s diplomama u rukama, radno sposobnih, intelektualaca, svih mogućih vagona za put u budućnost.

Ti si neviđena fabrika i izvoznik pameti. Širom svijeta, tvoji proizvodi cvjetaju, stvaraju mnogo toga novog. Čitav im se svijet divi i hvali ih. U svemu tome, fali jedna stvar-etiketa proizvođača.

Negdje je možda pri dnu ili na blijedoj pozadini. Ko zna, možda je i pokidana namjerno. Svaki put, kada ti jedno od njih okrene leđa, pokida se dio tebe. Šta li će se desiti s tobom, ako i posljednji od njih učini istu stvar.

Ko će ovdje graditi zgrade, popravljati, pjevati, plesati, predavati u školama, glumiti, stvarati inovacije, raditi, osnivati porodicu, živjeti?

Odgovoriću na ovo pitanje i poreći sam sebe.

Dosta njih! Nevidljivih, smještenih širom tvog trougla, ljudi, radi kojih nisi prepuštena sama i koji ti pomažu. Nevidljivi su, zbog tog kobnog vela tame koji se obavio nad tobom. I ne, oni nisu iluzija i proizvod moje želje da te utješim. Postoje i tu su.

Vrijeme će donijeti svoje, a ti si izdržala mnogo toga, od samog tvog postanka do danas, izdržaćeš i ovo. I već sada mi ruke prilaze slovima i ispisujem: Sretan ti Dan državnosti!

faris.begovic

faris.begovic

Mješavina svega i svačega, žestoki protivnik zgubidanjenja, lijenosti i kapitulantskog duha.

Comments are closed here.