Melanholična aroma življenja („Lancunom preko glave“, O. Runjić)

„ni maslina ni ulja/ da me bar netko zagrli/ s pletenicama i roza šalom/ tamo nasred ceste katkad i ulice/ svi su u međuvremenu pomrli/ između dvije pjesme između dva stiha“ – ovo je samo nekoliko stihova izdvojenih iz pjesme Zima spisateljice i pjesnikinje Olje Runjić.

Upravo ovi stihovi govore puno, a istovremeno ne otkrivaju ništa, o onome što vas očekuje u njenoj novoj zbirci poezije Lancunom preko glave. Zbirku čini 55 pjesama podijeljenih u četiri poglavlja, ali svako od njih se kreće istim drumom. Drumom sjećanja, ljubavi, melanholije; drumom života koji se tamo negdje spaja sa smrću. Od prvog pa do posljednjeg stiha, Olja čitatelja vozi tim drumom kroz gradove, kroz jezike, upoznaje s njenim životom, ali i samim njezinim ljudskim duhom.

Olja Runjić je rođena početkom 70-ih godina u Šibeniku, ali su je životni putevi vodili širom Balkanskog poluostrva i drugih evropskih gradova kao što su Venecija, Zagreb, Beč, Sarajevo. Na tim je relacijama upoznavala ljude, prihvatala tradicije i jezike, vezivala se i opraštala, ali iznad svega pisala o njima. Njena prva zbirka poezije Ako ova usta potrošim tematizirala je Šibenik i Veneciju; roman prvijenac Auf Wiedersehen, Mustafa prostorno je išao kroz Sarajevo, Zagreb i Beč. Svi su ovi gradovi glavni motivi i njene nove zbirke poezije Lancunom preko glave. Kroz njih, ali i preko njih, ona putuje metafizičkim prostranstvima u kojima se nalaze natrpane kutije susreta i sjećanja koja će poput bujice poletjeti preko stranica ove knjige.

Uvid u privatno

Poezija je, kao što znamo, oduvijek iznosila neki lični doživljaj nečega. Doživljaj je ovisio od epohe do epohe, od pokreta do pokreta, no, u svakom slučaju, poezija je bila spoj jezika, stila, ritma, slika položenih u jedno osjećanje, odnosno u jedan trenutak. Samim tim, opisani trenutak ili osjećanje bivali su izdvajani iz prostorno-vremenskog kontinuuma i prenošeni u svijet vječnosti. Ova transfuzija iz jednog svijeta u drugi istom omogućuje trajanje bez kraja koje ranije neminovno bijaše završilo. Motivi u pjesmama nerijetko su predmeti sjete ili žudnje, izgubljeni ili nikada dobiveni, zaboravljeni i tako dalje. Poezija Olje Runjić u ovoj zbirci upravo je poezija melanholije nenadanih susreta i rastanaka, vremena prije neprežaljenih gubitaka, kao i samog življenja u svijetu koji se kreće brzinom od 30 km/s.

Zbirka Lancunom preko glave čitatelju donosi uvid u privatni život njene pjesnikinje. Pjesme kao što su „Dobro jutro, groblje“, „Oproštaj“, „Mater“, „Zima“, „Pokrivam se preko glave“, „Duji, umjesto utjehe“ i mnoge druge, donose Oljino suočavanje s gubicima bližnjih i prijatelja, odnosno egzistencijalno nošenje s prisutnošću smrti u njenom životu. No, iako te pjesme imaju duboko ličnu notu, vrsnim redanjem pjesničkih slika i uvlačenjem svakodnevnice, Olja čitateljima ne samo da omogućuje suosjećanje, nego i empatijsko povezivanje, bez nelagode i stida.

„dok guli naranče i gleda/ nedjeljni derbi/ ja rukama kršim korijen/ nahrupljujuće čežnje/ nije nam puno vremena ostalo/ za nijeme prigovore i bacanje na glavu/ u snijeg s njegovih razjarenih ramena/“.

Šalša od mora stihova

Onog trenutka kada ovu knjigu uzmete u ruke nećete je ispustiti do onog trenutka kada zadnji stih i zadnju riječ očima i usnama ne ispratite. I to ne govorim samo zbog toga što poezija u ovoj zbirci opčinjava i uzima pod svoje otkrilje, nego i zbog samog načina kako je napisana. Svaka je pjesma stilski napisana slobodnim stihom različite metrike i ritmike. No, ono što se posebno primijeti već nakon prvih nekoliko pjesama jeste nedostatak interpunkcijskih znakova, sem u nekim rijetkom slučajevima. Ovi znaci u poeziji služe upravo ritmu i stilu pisanja, odnosno čitanja. U ovom slučaju, njihov nedostatak donosi sasvim drugačiji način čitanja. Od početka do kraja zbirka Lancunom preko glave se može čitati kao jedan dugački kontinuirani niz pjesničkih slika začetih u mislima pjesnikinje.

Samo ubacivanje jezičkih termina iz italijanskog jezika, imena muzičara, glumaca, pisaca i filmova, kao i hrane, gradova, scena i situacija doprinose kvaliteti tog niza. Sjećanja se nikada ne odvijaju linearno, pa taj slučaj nemamo ni ovdje. Prelazeći preko jedne pjesničke slike na drugu osjećaj je kao da se čitav Oljin život, bljeskovi prošlosti, razvijaju tu pred nama, poput dokumentarističkog eksperimentalnog filma koji prati ritam njenog tipkanja po tastaturi. Ovaj će tempo čitanja nekada od čitatelja zahtijevati i ponovno čitanje pjesme, što je u slučaju poezije i poželjno, jer svakim sljedećim čitanjem temeljni ambijent zbirke dobija na značaju.

„sezonsko voće i povrće konfekcijski broj/ indeks tjelesne mase/ variraju od dijagnoze do dijagnoze/ tablice na autu ploče na mezarju/ oči usred noći, sedam puta!/ četkice za zube pasoši putovnice/ jeftine maskare krsni list domovnice/ permesso di soggiorno savez pionira/ prva sveta pričest prva menstruacija/ prvo sve!“

Zbirka poezije Lancunom preko glave tako je konstruisana i tempirana da ćete joj se vrlo rado vratiti i nekoliko puta. Duboko ukorijenjena u emocije, ali bez bespotrebnog odlaska u patetiku i trivijalno, Olja Runjić sa svojom poezijom predstavlja sebe, odnosno sve one stvari, ljude i mjesta koja su je kao takvom načinila ili je još uvijek čine.

To je ambijentalna pozadina jedne kompozicije-testamenta o melanholičnoj ljubavi i razračunavanju s egzistencijalnom panikom koja transcendira ovosvjetske granice i u njoj ćete se drage volje izgubiti.

Comments are closed here.