Introvert i ekstravert na putu za rejv

Sastaju se dva najbolja druga, a potom praćeni dimom cigare i mirisom najjeftinije kolonjske vode, kreću se u pravcu ozbiljne rejverske žurke.

Kosta: Gdje si do sad brate? Čekam te pola sata.

Miroslav: Izvini. Znaš kakvi su naši moćni busevi, svako malo se pokvare.

Kosta: Vidim brij’o si se, zar ne znaš da brada ima dobru prođu kod cura? Daj upaljač!

Miroslav: Kako sam prolazio kod cura, mogao sam ’ladno preći na muškarce. Haha. Zar nisi rek′o da ne pušiš više? Ili i cigare ostavljaš onoliko dugo koliko si ostavljao one dvije ribe s kojima si bio u isto vrijeme?

Kosta: Ribe su bezopasne sve dok ne saznaju jedna za drugu. Nego, sjećaš se one iz treće klupe što ste se gledali, a niko nikom da priđe?

Miroslav: Tad nisam smio ni sebe u ogledalo da pogledam, a kamoli curu. Stidio sam se svega. Još kao dijete bio sam tako stidljiv, trebalo mi je baš dugo vremena da se opustim sa novim ljudima, a poslije u pubertetu su na to došle i nesigurnosti zbog fizičkog izgleda, te moje nedruštvenosti i sličnih sranja. Ali zato si ti bio glavni zavodnik u školi. Boli tebe kur**. Dok sam ja stajao po strani, ti si bio u centru pažnje.

Kosta: A jebiga brate, imam i ja svojih bubica, nije ni meni uvijek veselo. Nekad sam neraspoložen, pa mi tako nadođe, sjedim i gledam u plafon. Samo mi nešto često ne nadolazi. Sjećam se sad da nisi htio ići sa nama, ovi govorili da si čudan. Meni nešto tu nije štimalo. Evo sad si drugačiji, idemo na žurku, biće riba pa se aktiviraj. Čega si se prije plašio?

Miroslav: Zamarale su me te situacije sa novim, nepoznatim ljudima, pa sam ih zato izbjegavao. Bilo mi je teško da upadnem u priču sa nekim, pogotovo sa nekom curom i onda bi’ se osjećao sjebano jer bi’ većinu vremena prećutao. Krenule bi i misli da sam glup, smotan, da me svi gledaju kao čudaka jer tako ćutim. Jednostavno bi’ osjećao neku veliku neprijatnost i ne bi se mogao natjerati da pričam onoliko koliko mislim da bi trebalo ili bi’ nekako i govorio, ali ne osjećajući se prijatno za to vrijeme. Nisam mogao izdržati taj vaš tempo, izlasci, izlasci i izlasci non stop. Ali eto, skont’o sam da sam dosta stvari propustio zbog te svoje pasivnosti, pa sam se baš potrudio da se promijenim.

Kosta: Vidim ja nešto se dešava, ali na bolje. Više se smiješ, pozitivniji si, opušteniji, lakše je komunicirati sa tobom. Jednostavno si pristupačniji ljudima i već se vidi pomak.

Miroslav: Nisam ja sada neki parti manijak jer mi često više prija da lagano u stanu ispušim neki džoint, pogledam film, čitam, popravljam stvari… Uvijek nađem nešto, nikad mi nije dosadno. Volim svoju samoću jer tad mogu da razmišljam, da budem u nekom svom svijetu. Između ostalog, tad smišljam nove epizode za one moje stripove koje crtam. Ali, kad izađem, kad se vidim sa nekim bude mi baš gotivno. Volim i ja k’o i ti da se družim, samo ne toliko često i dugo.

Kosta: To je fino čuti, da voliš biti u društvu i da ti to više ne predstavlja toliki problem. Jesmo i mi bili malo napadni pa te stalno zivkali, smarali. Ono standardno, ajd’ što si smoren, ajd’ pokreni se bla, bla bla. Sve što je najlakše reći, a kada ne pije vode jednostavno ne pije. Nismo svi isti.

Miroslav: Jooj, koliko ste me smarali. Pili ste mi krv na slamčicu zbog toga hiljadu puta. Jebiga, takav sam. Bude mi stvarno gotivno taj neki period, al’ poslije me previše priče i gužve počne zamarati. Al’ zato je moj brat pravi partijaner, uvijek ostaje do jutra.

Miroslav grli Kostu.

Miroslav: Uvijek me zanimalo otkud tebi tolika energija? Stalno se kotrljaš.

Kosta: Ma šta znam, takav sam. Volim biti među ljudima, nekako dopire pozitivna energija i osjećam potrebu za akcijom, upoznavanjem novih ljudi, novih mjesta. Nije svaki dan isti, i nekada se i sam smorim, ne da mi se ništa raditi, ali opet me nekako obuzme ta potreba za kretanjem, da se nešto dešava. Nekada mi je znalo biti glupo što sam tako energičan, kažu ljudi preaktivan, bavim se s previše stvari u isto vrijeme, pa sam mislio kako se trebam prilagoditi drugima, ali onda sam shvatio da ne mogu niti želim biti drugačiji. Zašto mi nikada nisi rekao kako se osjećaš? Možda sam ti mogao pomoći.

Miroslav: Nisam nikome prič’o o tome jer sam mislio da je to nesto loše i nešto zbog čega treba da se stidim. Jedna je stvar kad imaš loše ocjene, oko toga te uvijek neko može razumjeti, ali kako reći da imaš problema s druženjem sa drugim ljudima. Mada, kasnije sam sve više shvatao da mogu pričati i o tim stvarima i da je to sasvim normalno, kao i da mnogi ljudi imaju iste probleme. Zato mislim da bi ljudi više trebalo da pričaju o stvarima poput ovih. Na taj način bi oni koji su kao što sam ja bio shvatili da nije strašno nositi se s tim i da je moguće takve stvari prevazići. Je li tebe ičega blam? Uvijek sam mislio kako bi’ volio da sam kao ti, da se ničega ne stidim.

Kosta: Kod nas je recimo zastupljeno, ako si muško, blam je reći da imaš neke strahove, probleme ili se jednostavno ne uklapaš, jer nam je nametnuto da smo pi**e ako nismo po difoltu junačine kao naši očevi i djedovi. Pa uglavnom me boli uvo, ali meni recimo ne pašu javni govori, a uvijek su me svi gurali pred cijeli razred ili vođenje bilo kog programa samo jer sam komunikativan i dobro raspoložen. Inače se dobro snalazim u tim situacijama, ali mi nabijaju  tenziju. Nije to neki strah, ali me bilo blam da kažem da mi je nelagodno jer bi se ljudi uglavnom smijali i mislili da je sve dio neke šale, jer eto takvo nešto ne ide uz mene.  Sad jednostavno kažem neću i briga me šta će ko da misli. Kako si ti uspio da savladaš to što te kočilo?

Miroslav: Toliko me je to mučilo da sam znao da moram nešto da uradim. Prije svega sam taj moj problem zamislio kao neko čudovište s kojim se borim. Počeo sam dosta čitati o tome, razmišljati i sve više upuštati u situacije gdje bi’ morao biti sa nepoznatim ljudima. Kroz šalu ili onako uvijeno bi’ pomenuo nešto članovima porodice ili drugovima. Sjećaš se da sam i tebi znao nešto spomenuti?

Kosta: Ajoj, da, sjećam se da si nešto govorio, ali bilo je tako stidljivo i neodređeno, da ni sam nisam znao šta da mislim niti kako bih ti pomogao. Ali nastavi, baš me zanima dalje.

Miroslav: Nisam baš pričao o svim detaljima, ali bih onako kroz razgovor priznavao da mi je neprijatno u društvu ili da se glupo osjećam jer ne mogu tako lako da pričam sa nekom curom u klubu. Jednostavno sam pustio da to izlazi iz mene. Radio sam na svom samopouzdanju trudeći se da zavolim sebe i izgradim pozitivnu sliku o sebi. Jedna od najtežih stvari mi je bilo kako da tek tako stanem pred nekoga ko me zna već neko vrijeme kao totalno drugačija osoba. Ali, onda sam shvatio da je u redu raditi na sebi i mijenjati se i da ljudi treba da nauče da prihvate to stalno mijenjanje čovjeka kao normalnu stvar. A i skont’o sam da trebam samo da mislim kako ću se ja osjećati, a ne da nastavim da patim zbog straha od toga kako će na mene drugi gledati. Vremenom, postao sam dosta opušteniji u društvu, čudovište je bilo iz dana u dan sve slabije, dok na kraju nije skroz umrlo, a ja nastavio da živim sa osjećajem takve slobode i sreće da ti ne mogu opisati. To je nešto kao kad popušiš džoint. Haha!

Kosta: Teško je svakako. Kontaš djevojke su drugačije, pričaju među sobom, lakše je doprijeti do njih, međutim nije tako. Generalno je teško govoriti o problemu, a prije svega prihvatiti da ga imaš. Znaš onu Marinu što smo se kao muvali, e ona je bila tako kao ti baš zatvorena osoba, ćutljiva i vidjelo se da joj to smeta, da nije srećna. Govorio sam joj ajd’ kod psihologa, kaže ona – ti hoćeš reći da sam luda. Mislim se –  neću ja ništa reći, to em žena pa ne razumiješ, em još ćutljiva, pa ajd’ ti pogodi šta misli. I tako, uspio sam je ubijediti da ode i bilo joj bolje. Ali ima ljudi kojima ne trebaju promjene. Recimo Boki, moj rođak, on je u svom svijetu, ali srećan i zadovoljan i njemu je sve okej. Promjene su važne i dobrodošle ako čovjek osjeti da su potrebne, u svakom drugom slučaju se treba prihvatiti takav kakav jesi.

Miroslav: Sjećam se kad sam bio u tim mojim sranjima da sam htio otići i ja. Ali, znao sam da su mi starci u fazonu ,,samo budale idu kod psihologa, pa nisi nesposoban da ne možeš sam sebi pomoći, sve je to u glavi, ljudi sami sebi umišljaju probleme, kako smo mi živjeli prije nego su se pojavili svi ovi silni psiholozi”. Mislio sam da odem bez njihovog znanja, al’ nisam imao dovoljno para. Zato mi je drago što sad ima ono savjetovalište za studente gdje možeš da odeš i razgovaraš sa psihologom besplatno. Jebote, sad sam skont’o da brbljam više nego ti.

Kosta: Ajd’ neka se i to desilo, ili će vandredno stanje ili što su uskoro izbori pa si od muke proprič′o.

Nakon ovog sasvim običnog razgovora Miroslav i Kosta upadaju na rejv i sabijaju se najstrašnije. Nije im smetalo to što su dva totalno različita svijeta. Jednostavno su naučili da prihvate sebe takve kakvi jesu, baš kao i jedan drugog. Šta je bilo ujutru do dana današnjeg ostalo je misterija jer niko nije smio da pita.

 

Autorke: Nikolina Deletić i Aleksandra Gligorević

*Naslovna fotografija preuzeta sa redbull.com

Najčitaniji tekstovi

Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Riječ urednika: Septembar i vrijeme odučavanja
Zlatna Karika Ana Šego: Mladima je često potrebna čvrsta odskočna daska
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Ne paničite! Evo šta treba da uradite ako izgubite ili vam ukradu telefon!
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
More Stories
Premotaj: Dokle li si s knjigom?