Backpacking, couchsurfing i ostale obične stvari života Nermina Mameledžije

Piccola storia de grande amore

Čeznutljivog pogleda još od malih nogu nišanio je prema nebu. Prateći oblake i brojeći zvijede nije se puno razlikovao od svojih vršnjaka, ali već tada bi njegovo malo srce zalupalo kada bi kuću ispunila živa priča dvije sestre koje su se vraćale s dalekih putovanja. Fotografije koje su pokazivale duboko su se utiskivale pred nemirnim dječijim očima koje bi se caklile od uzbuđenja. Svaku noć kada bi legao, na visokom stropu igrale bi se pred njim slike velikih piramida, šarenog i nasmijanog lokalnog stanovništva i nezamislivih daljina koje su čekale na njega, a on je trebao samo da zakorači. Obećao je sebi da čim postane punoljetan ide da dotakne taj nepoznati svijet.

I tako počinje nevjerovatna priča Nermina Mameledžije, 23-godišnjeg studenta stomatologije, putoholičara, avanturiste, backpackera – kao što on sam za sebe kaže – a ja bih još i dodala velikog zaljubljenika u ljude. Nabacivši prvi put taj famozni ruksak od 12 kilograma na leđa, otisnuo se preko mora u romantičnu Italiju, i na svom putu je obišao Milano, Veneciju, Firencu, Pizu, Bolonju, te Rim. Kako kaže: „Backpacking je posebna vrsta ovisnosti i ti svaki put moraš da ideš dalje, da tvoja avantura traje još duže.“ Odmah iduće godine napravio je turu Evropom koja je trajala 20 dana, a uključivala je posjetu Belgiji, Holandiji, Njemačkoj, Češkoj i Hrvatskoj. Srce se ne može vezati, te je tako Nerko već iduće godine, predvođen svojim srcem koje je kucalo za novom pustolovinom, stigao do Indoazije. Skoro dva mjeseca je bio na putovanju i radoznalim korakom kročio je na Tajland, u Kambodžu, Vijetnam, Maleziju i Singapur. Njegovi pohodi su se nastavili i prošle godine u smjeru Azije, gdje je osvojio Indiju, Nepal, Kinu, Mongoliju i Rusiju.

Mongolija

U brojnim hostelima u kojima je noćio, ali i mnogim ljudima s kojima je sklapao prijateljstva, on je bio prvi Bosanac za kojeg su ikada čuli u svom životu. Zbunjenih izraza lica pitali su se gdje li je ta državica Bosna i Hercegovina, da nije možda blizu Rusije, i nisu je nikako ni uz velike napore mogli geografski smjestiti. Ali kada bi se naša država stavila u isti kontekst s Jugoslavijom, svi bi odmah odobravajuće klimali glavom. Čak u Phom Penhu, glavnom gradu Kambodže, ulica u kojoj se nalaze sve ambasade zove se Jugoslavija, Josip Broz TITO, kaže Nermin.

Sa zastavom Bosne i Hercegovine ne putuje, jer mu zauzima puno prostora, ali za reverom mu je uvijek zakačen cvijet Srebrenice.

Backpacking i šta staviti u taj famozni ranac?

Backpacking je kompleksna vrsta putovanja, koja isključuje agencije, plaćene fakultative, tačno planirane rute, turističke vodiče. Tu na test dolazi tvoj lični osjećaj za organizaciju, snalažljivost i kreativnost, ali i spremnost da izađeš iz zone komfora i kreneš linijom većeg otpora. Na leđima ranac i plitki džeparac je sve što imaš. Nalaziš se u apsolutno nezavidnom položaju i bitno je sada odigrati pametno. Šta ponijeti, a šta izbaciti iz ruksaka, s nama dijeli Nermin iz svog iskustva, pa krenimo redom:

  1. kao prvo, bitno je zapravo ponijeti dva ranca, gdje su u manjem vrijedne stvari, a u većem sve ostalo što ne bi bilo toliko strašno ni kada bi nekom zlom srećom nestalo;
  2. novac koji imaš najpametnije je rasporediti na tri dijela, dvije kreditne kartice i određeni dio u gotovini – na taj način se osjećaš daleko sigurnije;
  3. pored pasoša, treba imati i kopiju pasoša, nikad se ne zna;
  4. s odjećom nikako ne pretjerivati, majice računaj da svaku možeš obući barem dva puta, a između ostaloga postoji usluga pranja na svakom ćošku, u hostelima, na ulicama, operu ti bolje nego što bi ti sam sebi kući;
  5. obavezno pored šorceva ponijeti i hlače i košulju koja se ne pegla, iz razloga što u restoranima ili party platformama postoje kodeksi oblačenja gdje te u šorcu sigurno neće pustiti ni da proviriš. Meni je upravo ta košulja omogućila ulazak u skybar u Bangkoku gdje se snimao jedan od dijelova Hangovera;
  6. kabanica glavu spašava, kišobran znači nipošto, hem kapa po ruksaku, hem zauzima prostor;
  7. pribor za spavanje koji će ti osigurati miran san u bilo kojem trenutku i situaciji, a to bi uključivalo deku, jastuk na napuhivanje, čepiće za uši i masku za spavanje;
  8. postoji vreća koja je veličine šake kad se smota, s jedne strane je svilena i grije te, a funkcija joj je, ako ćeš leći gdje u prljavu posteljinu da ne budeš u direktnom kontaktu s tim, može se nabaviti preko eBaya, veoma funkcionalna stvar;
  9. nož, ali ne da se s nekim boriš, već za hljeb, za otvoriti nešto…;
  10. obavezno stvari za prvu pomoć, zavoje, dezinfekcijski alkohol, tablete protiv bolova, protiv dijareje…;
  11. mali notes u kojem vodiš evidenciju i kalkulaciju svojih troškova;
  12. aparat, stalak za aparat, ali manjih dimenzija, jer onim većim ranjavaš ljude po glavi u javnim prevozima;
  13. punjače, ali i obavezno power bang, tj. bežični punjač, jer ponekada neplanirano dugo nemaš pristup utičnici;
  14. lampu za glavu, nikad ne znaš za šta će ti trebati, naprimjer vratiš se kasno u hostel u sobu u kojoj si s još devet ljudi – lampu na glavu i traži stvari;
  15. bilo kuda, pašteta svuda, obavezno znači, neutralna pašteta glavu zna spasiti;
  16. konac i igla su me spasili kad mi je pukao ranac, tako da je i to u must have kategoriji;
  17. vlastiti katanac, i to ne onaj s ključićem jer njega možeš zijaniti na svakom ćošku, već onaj s kodom.

Couchsurfanje

Couchsurfing je društvena platforma koja omogućava turistima, backpackerima, da stupe u kontakt s lokalnim stanovništvom grada u koji dolaze i dogovore se za smještaj u njihovim privatnim kućama ili da im jednostavno pokažu grad. Najljepše je što je ovakav način smještaja apsolutno besplatan. Naravno, izbor adekvatne osobe vrši se na osnovu referenci, komentara i ocjena koje svaka osoba ima u sklopu svog profila, a koje dobija upravo od ljudi koje je prethodno ugostila. Bitno je stupiti u kontakt optimalno 7-10 dana prije samog dolaska na datu lokaciju i ostaviti sve potrebne informacije u vezi boravka.

Nermin je prvi put imao iskustvo couchsurfinga na svom putovanju u Italiju. U Firenci ga je ugostio čovjek koji je primanjem turista u svoj dom popunjavao prazninu koja je ostala iza smrti njegove voljene supruge. Tu se Nermin okušao i u kulinarskim sposobnostima, čime je ‘platio’ smještaj pripremavši bosanski lonac za večeru.

Palac gore

Čitava situacija s autostopiranjem nije baš uvijek predvidiva, postoji tu određena doza straha, opreza i rizika što cijelu stvar čini još uzbudljivijom i škakljivijom. Dva pravila koja Nermin koristi jeste osloniti se uvijek na vlastitu intuiciju i moć prosuđivanja i nikada ne stopirati noću.

U Aziji su svi načini javnog transporta pristupačni čak i za plitak džep, ali ipak se odlučivao za opciju stopiranja jer je na taj način sebi kreirao pustolovine u pustolovini. Stajali su mu ljudi s kojima je provodio i po 10 sati na točkovima, a koji nisu znali ni jedne jedine riječi engleskog jezika, te se čitav put i njihovo druženje svelo na neverbalnu komunikaciju, dijeljenje hrane, pokazivanje slika i pjevanje pjesama iz Evrope, ali i u jednom trenutku pomoć pri mijenjanju gume kamiona nasred autoputa. Na ovaj način, stajala su mu i kola hitne pomoći, policija u civilu, čak i nekolicina taksista koji bi ljutito zalupili vratima kada bi shvatili da podignuti palac znači da je ova vožnja besplatna.

Stopanje u Mongoliji

Prehrana

U Evropi se Nermin, vođen sloganom Bilo kuda, pašteta svuda, hranio uglavnom u supermarketima, a kada je došao na azijsko tlo gdje je hrana jeftinija, počeo je eksperimentisati s njihovom prezačinjenom tradicionalnom ishranom. Vani 40 stepeni, a u tebi 100. Znojio se, plakao, curio mu je nos dok je jeo, ali je ipak preživio – doduše, s malim incidentom u Indiji kada je umjesto u hostelu odsjeo par noći u lokalnoj bolnici zbog Lasija, jogurta u kojem je bio nasjeckan mango.

Prilikom odabira mjesta za objed, prati gdje najviše sjede lokalci, izbjegava mjesta ispunjena turistima, a bježi glavom bez obzira od mjesta gdje su izloženi cjenovnici na engleskom jeziku; tu su, kaže, specijalne cijene samo za turiste. U Kini je dvije sedmice bio vegetarijanac, jer oni, kako kaže, u sve živo ubacuju svinjetinu, što Nermin ne jede.

Prva i posljednja prepreka backpackera naše države: Viza

Backpackeri širom svijeta koje je Nermin upoznao na svojim putovanjima su spontani i opušteni do te mjere da ne znaju uopće gdje će ih put odvesti sutra, a kamoli za par dana.  Međutim, backpackeri iz Bosne i Hercegvine taj luksuz slobode kretanja ne mogu sebi priuštiti jer im je gdje god mrdnu potrebna viza. Ganjanje papira i čekanje na vizu su neizostavni dio Nerminovog života, koji je čak umalo ostao bez pasoša u tuđoj zemlji, te iz iskustva preporučuje svima da obavezno do tančine i na više različitih strana ispitaju da li je potrebna viza i koliko se na nju čeka za državu koju planiraju posjetiti.

Money, money, money, must be funny

Iz godine u godinu Nermin postaje sve kreativniji u načinu skupljanja novca i, kako kaže, ne postoji jedinstvena formula za uspjeh. Do sada su to bile uglavnom ušteđevine, stipendije, podrška porodice, ali i donacije u smislu foundraisinga Support Nerko, koje su više interaktivnog karaktera. U zavisnosti od visine donacije, od Nermina na vašu adresu dolazi razglednica, magnet ili majica. Pa, ko se ne bi obradovao kad poštar donese razglednicu iz Kambodže. Ove godine je čak radio studentski posao u Berlinu, pakovao i lijepio adrese na online naručenu kozmetiku i parfeme.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Bijeg iz komfort zone

U početku, kako kaže, Nermin je putovao kako bi vidio toranj u Pizi, kineski zid, Taj Mahal, ali sve te senzacije te kratko drže u stanju uzbuđenja – ono što vibrira dosta duže i snažnije su ljudi koje si upoznao. Skupa sa sestrom Eminom, Nermin vodi nadahnjujući personalni blog Escape Comfort gdje možemo da ih pratimo u stopu i osjetimo taj pustolovni duh koji i nas mami i poziva na pokret.

Put oko svijeta nije ništa drugo nego put u središte sebe, spoznavanje vlastitih granica, slabosti i sposobnosti. Stvari koje vidiš, koje doživiš, ljudi koje pustiš da ti uđu u život jednostavno ne mogu da te ne promijene. I svakim danom, svakom zgodom i prilikom ti rasteš i gradiš se u ono što ti zapravo i jesi – u oblik u kojem si slobodan, sam svoj i zadovoljan.

Comments are closed here.