Kratka priča Hanadi Smajić pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.
Opet sam je sanjala sinoć i više nisam sigurna da li me progoni ona ili moja sjećanja na nju, ostavljena negdje u međuprostoru mog bića, pa tako odlučim skočiti ovo jutro iz kreveta i, još bunovna i neumivena, posložiti to u seharu i ovaj put tu seharu zaključati.
Priznati sebi, a onda okolini, da si žrtva je opasno. Ne samo zbog reakcije nasilnika, nego i zbog reakcija porodice, prijatelja, poznanika, a i drugih ljudi do kojih će se priča pronijeti raznim sredstvima komunikacije. Njihove reakcije, ako su lišene saosjećajnosti i razumijevanja, mogu izazvati suicidalne misli, napade panike ili otpor izlasku napolje i komunikaciji s ljudima. A žrtve, koje o tome šute zbog ovih reakcija, odabrat će da ostanu u krugu nasilja koje može završiti i smrću.
Društvo gurača pod tepih naše je društvo. Guramo svaku traumu, nijemi da progovorimo, uplašeni da otkrijemo ožiljke. Naši tepisi su dugi koliko i podovi, da negdje ne proviri go parket. Jer goli smo samo u tami naših soba. Kada neke žene liježu s nasilnicima, jer je sramota otići. Kada neka djeca plaču, jer je mama htjela da budu najbolji. A oni su samo htjeli da budu djeca.
Koliko puta smo puzali najbolje govore naše modrice na koljenima. „Tepih se samo malo zgužvao“, reći će domaćini. Nekada ćemo to biti i mi sami. Dok nasmiješeni dočekujemo goste željni novih pohvala. A onda dok budemo zatvarali vrata na ispraćaju cijenjenih nam gostiju, skliznut će suze iz naših očiju. Ipak, oni to neće vidjeti, jer smo učinili sve da večera bude u savršenom redu.
Kada spomenete mentalno zdravlje, većina našeg društva će, ma kako to rogobatno i čudno zvučalo, pomisliti na žene i njihovu borbu s užasnim problemima koji im od života prave pakao. Bez želje da na bilo koji način upadnem u istu zamku i braneći jedno podcijenim drugo, nego upravo da bih istakao potrebu za jednakošću u svim pravima, obavezama i potrebama, mislim da to nije u redu i da je riječ, iako ponekad posve nenamjerno, o sistemskoj diskriminaciji muškaraca koji se bore s mentalnim poremećajima i duševnim oboljenjima. Depresija, anksioznost, veliki spektar fobija i ostalih mentalnih poremećaja nemaju rod. Oni su, kako bi se to reklo u nekim drugim sferama života, unisex. Vrijede za sve, muče nas sve i ne biraju rasu, rod, religiju ili seksualnost. Tim pijavicama koje sisaju život iz svakog od onih koji se nose s njima, potpuno je svejedno kako se zovete, odakle dolazite i kojem rodu pripadate. A to se, u 21. vijeku, prečesto zaboravlja.
Ne, nisam gay, ja sam straight, ali to nema veze s mojim nastojanjem da doprinesem ravnopravnom društvu u Bosni i Hercegovini. Sve dok moj gay prijatelj ne može proći gradom za ruku sa svojim partnerom, bez da ga neko verbalno ili čak fizički napadne, sve dotad moj angažman ne prestaje. I tu i leži smisao. U tome da prepoznate da su sve bitke zajedničke i da će se sutra možda već neko boriti za vaša prava. A zašto se vi već danas ne biste borili za nečija?
Španski premijer Pedro Sanchez najavio je kako će 2022. godine pola miliona tinejdžera kao poklon za 18. rođendan dobiti posebne kulturne propusnice od 400 eura, kako bi ih mogli trošiti na knjige, predstave, kino ili koncerte. Zašto ovakva ideja još uvijek u BiH nije moguća?
Željela bih s vama podijeliti priču o Maji, neznanoj junakinji čije porijeklo, prezime i godine nisu važni. Ona je žena, diplomirana ekonomistica i supruga. Maja trenutno nije zaposlena, jer njezin suprug smatra kako je njezino mjesto u kući. Njihov život je dobar i Maja ga ne bi mijenjala. Sve dok je njezin suprug trijezan, ona nema razloga za brigu. U istoj ulici, samo nekoliko kuća dalje, živi Jelena, pedesetogodišnja samohrana majka koja već dvadeset godina radi za istog poslodavca. Njezine muške kolege već godinama za isti posao dobivaju veću plaću, ali Jelena se ne smije žaliti. Njezina kćerka je dobila otkaz onda kada je ostala trudna, a Jelenin minimalac ne može pokriti sve njihove troškove.
Masovno iseljavanje mladih društveni je fenomen u BiH. Želja da odemo prisutna je zbog nedostatka osjećaja opće stabilnosti i perspektive u ekonomskom, političkom i socijalnom smislu. U društvu u kojem živimo okolnosti su takve da nemamo osjećaj sigurnosti, nismo uvjereni da će život koji ćemo u budućnosti živjeti biti ispunjen i svrhovit. Ukupna atmosfera našeg društva, bez obzira na naše nade, snagu i volju, odvodi u razočarenje. Odlazak mnogim mladim ljudima nije izbor, nego jedina opcija za opstanak.
Naime, službe za zapošljavanje redovno vrše provjeru evidencije nezaposlenih osoba koje putem biroa ostvaruju pravo na zdravstveno osiguranje i druge beneficije, pa ako vide da vaš honorar slučajno pređe više od 208 KM mjesečno, u skladu s propisanim zakonom, skidaju vas s evidencije nezaposlenih osoba, te tako vi gubite pravo i na zdravstveno osiguranje i druge povlastice.
Zbog ove vijesti već su prije nekoliko godina nezaposleni s biroa paničili, na društvenim mrežama doduše, ali uzalud. Ništa se nije promijenilo.
Prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica, te Pravilniku o evidencijama u oblasti zapošljavanja, osobe koje ostvaruju prihode po bilo kom osnovu veće od 25 posto od prosječne plate u Federaciji BiH brišu se s evidencije nezaposlenih jer se smatra da sami sebi mogu priuštiti uplatu zdravstvenog osiguranja.
Mogu, ali ne mogu ništa drugo...
Depresija po klasifikaciji spada u poremećaje afekta ili raspoloženja. Glavni simptom je promjena raspoloženja, a sekundarna obilježja poremećaji nagona i kognicije. Simptomi poremećaja raspoloženja dijele se na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Depresija, osim sniženog raspoloženja, uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Najčešći je psihijatrijski poremećaj ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego i poremećaja općenito. Njena ekspresija može široko varirati, ali prateće karakteristike depresije mogu se smatrati osnovnim i univerzalnim. Na afektivnom nivou, depresivna osoba se osjeća tužno i manjka joj motivacije za poduzimanje akcija, a na kognitivnom nivou vrlo je pesimistična u procjeni uspjeha utjecaja na okolinu. Na ponašajnom nivou, depresivna osoba je manje aktivna, najčešće s gubitkom apetita i seksualnog nagona. Simptomi se najčešće pojačavaju vremenom i mogu dovesti do suicidalnosti... Ovo je objašnjenje mog svakodnevnog stanja i načina života otkako pamtim sebe.
Početak godine obično donosi nadu u bolje sutra, brojne liste želja i planova, te poneki mamurluk, no početak ove godine obilježio je malo drugačiji scenarij. Medijski prostor bio je preplavljen serijom tekstova, fotografija i videozapisa o poznatom scenaristi i učitelju glume Miroslavu Miki Aleksiću i djevojkama koje je on seksualno zlostavljao dugi niz godina.
„Brak je loš izbor! Brak boli! Osjećam se kao sluga. Traži da mu alkohol donosim dok ne popije dovoljno da me napastvuje da ne mogu da sjedim tri dana. I taman kada prođe, ide ispočetka sve. A trpim. Moram. Imam djevojčicu koju još školujem. A i trebaju mi pare za život. Umrijet će on pa ću valjda i ja malo proživjeti. A zarast će sve što on napravi. Ljudsko je tijelo to. Zacijeli. A sramota je da se pročuje to.“






















