Pomažu li mediji na Balkanu u lovu na vještice?

Početak godine obično donosi nadu u bolje sutra, brojne liste želja i planova, te poneki mamurluk, no početak ove godine obilježio je malo drugačiji scenarij. Medijski prostor bio je preplavljen serijom tekstova, fotografija i videozapisa o poznatom scenaristi i učitelju glume Miroslavu Miki Aleksiću i djevojkama koje su ga optužile da ih je seksualno zlostavljao dugi niz godina.

Iako je ova tematika sumorna, siva i nikako prijatna, a još manje potrebna patrijarhatu u kojem živimo, ponadale smo se da je konačno došlo vrijeme kada će mediji pisati o svakodnevnom nasilju koje proživljavaju žene širom Bosne i Hercegovine, Balkana i svijeta. Suosjećajući s Milenom Radulović, Ivom Ilinčić i drugim djevojkama, heroinama ove priče, ponadale smo se da će taj medijski prostor ovoga puta biti iskorišten onako kako treba – osuđujući nasilnike i pružajući podršku osobama nad kojima je nasilje izvršeno.

No, ne lezi vraže…

Već u prvih nekoliko tekstova prekršene su sve smjernice „Priručnika za izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju“ (koji možete preuzeti na stranici UN WOMEN) kao i svakog novinarskog i etičkog kodeksa. Gotovo svaki tekst o Mileninoj prijavi silovanja završavao je hvalospjevima o Miroslavu Miki Aleksiću, naglašavajući kako ovaj cijenjeni predator već godinama vodi uspješnu školu glume i kako je baš on rasadnik talenata glumačke scene u Srbiji. Članci su uglavnom završavali imenovanjem uspješnih glumaca i glumica koji su ovu školu završili. Skoro ni jedan od tekstova iz ovog perioda nije imao zabranu pisanja komentara, kako na samim web portalima, tako i na društvenim mrežama. Ovo je dalo idealnu priliku lokalnim ženomrscima da pišu sve grozote koje stanuju u njihovom umu, te stvorilo veoma neprijateljsku i nesigurnu atmosferu za ove mlade žene.

Da bi stvar bila gora, paralelno sa sudskim postupkom protiv gore imenovanog i saslušanjima osoba nad kojima je izvršio nasilje, u emisiji televizije Hype pojavio se „poznati“ srpski youtuber Nikola Jovanović govoreći da muškarci žene posmatraju kao seksualne objekte i da su žene same krive ako u 10 uvečer hodaju, kako on kaže, same i polugole ulicom. Umjesto prekida programa i javnog izvinjenja, voditeljice ove emisije su s Nikolom ušle u raspravu pokušavajući mu objasniti da osoba nad kojom se vrši nasilje nikada nije kriva. No ni to ga nije spriječilo da iznese svoje poremećene stavove.

Emisija nikada nije uklonjena iz arhive televizije te istu i danas možete pogledati na YouTubeu. Sramotno, zar ne?

Nakon što su žene uvidjele da u medijima i nemaju baš iskrenih prijatelja koji će stati uz njih i pružiti im podršku kakvu zaslužuju, pokrenule su nekoliko inicijativa koje će predvoditi u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja. Jedna takva inicijativa je i platforma „Nisam tražila“ koja trenutno broji više od 37.000 članica iz regiona, a koje su nakon hrabrog Mileninog koraka i same podijelile iskustva o kojima su godinama šutjele, no ipak većina njih anonimno ili koristeći pseudonime.

Još jedna inicijativa vrijedna spomena je „Novinarke protiv nasilja nad ženama“ koja se već dugi niz godina bori protiv nasilnika i nasilja. Njihov rad se najbolje može vidjeti kroz dokument „Smjernice za medijsko izvještavanje o nasilju prema ženama“ koji do najsitnijih detalja opisuje kako se novinarke i novinari, urednice i urednici trebaju ponašati kada izvještavaju o ovoj tematici.

No njihov angažman ovdje tek počinje. Da li ste znali da se članica ove grupe Ivana Mastilović Jasnić već drugi put nosi s tužbom za narušavanje ugleda? Tužbom podnesenom od strane Miroslava Mike Aleksića. Ukoliko ovo niste znali, nisam ni najmanje iznenađena, jer se na prste jedne ruke mogu nabrojati mediji koji su ovu informaciju prenijeli (ovdje ću biti precizna, niti jedan od vodećih portala u našoj zemlji, a u Srbiji tek 3 od kojih je jedan i sam portal za koji ova urednica radi).

Jeste li znali da su ovakve tužbe nastavak nasilja nad ženama?

Naime, tužbe ovog tipa predstavljaju specifičan vid pritiska, ali i mehanizam zastrašivanja – kako žena koje su preživjele nasilje, tako i novinarki koje obrađuju ovu temu.

Nakon što su ove informacije početkom godine ugledale svjetlo dana, gotovo su se svi mediji utrkivali da dovedu psihologinju ili psihologa koja će objasniti šta je to victim blaming, šta je to kultura silovanja, zašto žrtvama trebaju godine da progovore, koliko se situacija žena koje žive s nasilnicima pogoršala tokom pandemije korona virusa i zloglasnog lockdowna, i najednom je sve utihnulo. Tišina koja ledi krv u žilama, gotovo kao kad jaganjci utihnu.

Pomislili biste čak da je nasilje prestalo, da seksualnog uznemiravanja nema, da je femicid stvar prošlosti i da mi živimo u Utopiji, ali ipak, na nekoliko koraka od naših pragova, dešavaju se sve ove stvari – u Bugojnu, koje se nalazi u Srednjoj Bosni, pronađeno je beživotno tijelo tek rođene ženske bebe, prije puna dva mjeseca, a za počiniocima se još traga. Prije nešto više od mjesec dana ubijena je prelijepa devetnaestogodišnja djevojka u susjednoj nam Crnoj Gori, a njen otac teško je ranjen u pokušaju da je zaštiti.

I dok na društvenim mrežama i u medijima često možemo naići na natpise koji poručuju da naučimo naše kćerke da se zaštite, ovo je potpuno pogrešan pristup. Mi – vi koji ovo čitate pa i ja koja ovo pišem – trebamo naučiti da NE znači NE, da žensko tijelo nije njihovo vlasništvo, da kratka suknja ne predstavlja poziv na seks, da se djevojčicama u školi naklonost ne pokazuje čupanjem kike.

U svijetu, kampanje sve više uključuju podizanje svijesti kod muškog dijela populacije jer, vjerujte mi na riječ, mi žene smo svjesne u kakvom svijetu živimo – kod nas se nasilnici još uvijek opravdavaju i glorifikuju.

Za kraj ću uputiti nekoliko pitanja koja će biti teška za progutati pojedinim kolegama i kolegicama, urednicima i urednicama.

Je li zaista toliko teško odustati od senzacionalizama? Je li vam klikabilnost zaista važnija od zaštite nečijeg života? Znate li da sami/e birate ostati neinformisani/e i da su sve informacije od vas udaljene samo jedan klik? Da li ste svjesni/e da ovakvim senzacionalističkim izvještavanjem vi zapravo postajete direktni sudionici/e lova na vještice? Da li biste ovako izvještavali i pisali da se radi o vašim majkama, sestrama i kćerkama?

Ni za vas koji se krijete iza tastatura i monitora nemam ni trunku razumijevanja, jer znam baš kao što i vi znate, da ne biste na lomaču stavljali svoje majke, sestre, kćerke, nego biste dali sve što je u vašoj moći da istjerate istinu na vidjelo i natjerate državni aparat da radi svoj posao.

Pozivam vas sve da ne budete licemjerni i da se ne zatvarate u svoje male imaginarne balone sreće u kojima je sve pod kontrolom. Pozivam vas sve da zajedno pričamo o nasilju i podižemo svijest, da naredni put kad komšija slomi stolicu o komšiničina leđa budete dovoljno hrabri da okrenete broj policije, ili ako već ne možete to uraditi, onda se barem nemojte ni hraniti tuđim bolom.

I prije nego što me budete pitali šta sam to ja uradila da podržim borbu protiv nasilja, reći ću vam samo da je moja emisija siguran prostor u kojem često ugostim žene nad kojima je izvršen neki oblik nasilja i da potpisom na ovaj tekst i ja na sebe stavljam pokretnu metu za sve ženomrsce.

Tekst je nastao u okviru projekta „Sveobuhvatna strategija prilagođena situaciji sa COVID-19 za Sarajevo bez nasilja na osnovu spola“. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne odražava nužno mišljenje ACCD.

 

 

Najčitaniji tekstovi

Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Biti dijelom istorije i dio Bh. povorke ponosa jedno je od mojih najvažnijih iskustava
Kviz o ljudskim pravima (1)
Vraćaju se „Bruca, Braca, Bruda, Brada“ – Bit će veliki izazov preživjeti još jednu „apokalipsu papaka“
Šta morate znati pri kupovini računara/laptopa?
More Stories
Manuela Mandić: Sve započinje i završava crtežom