Gurni pod tepih da se ne vidi

„Ma nije to ništa, samo djeluje kao izbočina nasred sobe. Sve je u savršenom redu. Tepih se samo malo zgužvao“, rekoše domaćini dok smo bili na pragu njihovog „savršenog života“. Nakon nekoliko progutanih knedli, postade sasvim jasno, u ovoj naoko savršenoj porodici mnoštvo je stvari gurnuto pod tepih da se ne vide. Ali ono što se ne vidi, toga i nema, zar ne?

Kada je prošle godine umjetnica Jelena Topić izvela performans „Guranje pod tepih“ na Malom gradskom trgu u Prijedoru, mnogi prolaznici, a time i direktni učesnici, mogli su gurnuti pod tepih svoje probleme. Bez obzira na to kakve prirode oni bili, mogli ste napisati na papirić šta vas muči i staviti pod tepih, a kasnije je performans zaživio i online. U drugom dijelu performansa, autorica je putem društvenih mreža predstavljala svaki navedeni problem online. A svako od nas bi se mogao poistovijetiti s problemima ljudi, koji su jednako kao i mi, ranjivi, osjetljivi, ali uplašeni da provire ispod tepiha, šta je to tamo gurnuto.

Šta kada je ono što krijemo preveliko da se sakrije?

Guramo daleko i duboko sve što nije u kodeksu današnjice. Guramo od sebe nesavršene fotografije, objavljujemo najbolje. Guramo anksioznost, depresiju, pod krinkom „neraspoloženja“ tamo negdje uz rubove tepiha, dok navlačimo lažne osmijehe, odobrene od strane društva. Ali šta kada je ono što guramo preveliko da se sakrije? Zar nasilje može biti gurnuto pod tepih, ako ga trpimo zarad iluzije?

Portreti savršenih porodica, svuda oko nas, uramljeni, objavljeni, isfiltrirani. Porcije ručkova, večera, na egzotičnim destinacijama, gdje je jedina porodična aktivnost bila zapravo ta fotografija. Ta poza da se vidi i svijetu pokaže da je „nama sasvim dobro, tačnije odlično“.

Sve dok je „titula influenserice“ održana, u redu je i da muž vara. Da ponižava i pravi od supruge titulu ili, pak, kućno pomoćno osoblje. Jer je ona njegovo prezime, jer je sad priznata, poznata i nečija. A sve svoje prikriva svake noći, dok uplakana guta još jednu od njegovih laži.

Uspješna djeca, sa svim peticama i na tri dodatne aktivnosti. Plešu, pjevaju, sviraju, ponos roditelja. Kući dobijaju samo probrane namirnice i najbolje tablete i mobitele, jer su tata i mama zauzeti. Ljudi im se dive, dok je nasred sobe slon ispod tepiha, ali oni su srećni, uspješni, oni žive da bi se dokazali. A dijete od očekivanja puca.

Ono što se ne vidi, toga i nema?

Trpi, ćuti, ne kvari sliku koju gradimo godinama. Pa takvo je vrijeme došlo. Danas je svako srećan. Svako nasmijan. Svi su bezbrižni i uspješni. Uspjeh se mjeri lažima izrečenim u jednoj minuti. Ali hej, sve dok se ne vidi, toga i nema, zar ne?

Društvo gurača pod tepih naše je društvo. Guramo svaku traumu, nijemi da progovorimo, uplašeni da otkrijemo ožiljke. Naši tepisi su dugi koliko i podovi, da negdje ne proviri go parket. Jer goli smo samo u tami naših soba. Kada neke žene liježu s nasilnicima, jer je sramota otići. Kada neka djeca plaču, jer je mama htjela da budu najbolji. A oni su samo htjeli da budu djeca.

Koliko puta smo puzali najbolje govore naše modrice na koljenima. „Tepih se samo malo zgužvao“, reći će domaćini. Nekada ćemo to biti i mi sami. Dok nasmiješeni dočekujemo goste željni novih pohvala. A onda dok budemo zatvarali vrata na ispraćaju cijenjenih nam gostiju, skliznut će suze iz naših očiju. Ipak, oni to neće vidjeti, jer smo učinili sve da večera bude u savršenom redu.

Život je bosanski ćilim, poderan, flekav, korišten

Šta je to s ljudima koji danas žive vlastite živote zarad drugih, više nego radi sebe? Koliko lajkova vrijedi patnja, koju pakujemo u happy family objave? Život je poderan tepih, onaj stari koji od djedova i baka imamo negdje na tavanu. Bosanski ćilim, protkan čežnjom, nadanjima, strahovima. Ponegdje progoren od svakodnevnog stradanja, negdje potrgan od dječije radosti. Možda i uflekan od spontanosti života, ali zasigurno ne nekorišten i nov kao iluzija.

Jednoga dana tog ćilima možda uopšte ne bude. Naviknuti da živimo i radimo brzo, u obući ćemo hodati po golim podovima. A na njima će se vrlo jasno oslikavati sve ono o čemu smo ćutali. Osim ako dotad ne nađemo novi način da potisnemo ono što se potisnuti ne smije.

Nasilje ne može biti sakriveno, patnja ne smije biti ućutkana, makar bila ušuškana u najfinije materijale. Trpljenje ne može biti u sjeni dostojanstva, kojeg svakog dana vagamo u marketu vrijednosti. Izgubili smo onog dana kada smo zatvorili oči i vrata pred istinom koja nam usred sobe stoji. Englezi bi rekli „there is an elephant in the room“ (slon je u sobi), a naš čovjek bi se pravio Englez i rekao da ne shvata poentu.

Ipak, teško ga je zaobići, još teže preskočiti. A ispod tepiha mu je pretijesno kao i nama u našim kožama. Pod tepihom jedino može ostati pod kao dokaz padova, puzanja, ali i ustajanja, kada nam je upravo taj tepih samo ublažio pad. U ponore bez dna.

Tekst je nastao u okviru projekta „Sveobuhvatna strategija prilagođena situaciji sa COVID-19 za Sarajevo bez nasilja na osnovu spola“. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne odražava nužno mišljenje ACCD. 

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Call centri: ZA ili PROTIV?
Patrijarhat na mojoj koži
Intervju s Jovanom Gajović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Bez zakona o psihoterapiji, važno je da klijenti budu informisani da li radimo u skladu s etikom naše profesije“
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Efikasne metode učenja koje će vas spremiti za svaki ispit!
Na braniku tradicionalnih vrijednosti
Neka razmišljanja o ulozi nauke u bosanskohercegovačkim uvjetima
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
More Stories
Intervju – Ema Šabanović, Mješovita srednja škola „Amir Žilić“