„A što ti ‘njih’ podržavaš ako nisi i ti lezbejka? Ili jesi možda?“ Ovom rečenicom često bi me dočekali poznanici nakon što objavim nešto vezano za LGBTIQ+ zajednicu ili se pak vratim s edukacije koja se tiče njihovih prava ili izvještavanja o njima.
Ne, nisam gay, ja sam straight, ali to nema veze s mojim nastojanjem da doprinesem ravnopravnom društvu u Bosni i Hercegovini. Sve dok moj gay prijatelj ne može proći gradom za ruku sa svojim partnerom, bez da ga neko verbalno ili čak fizički napadne, sve dotad moj angažman ne prestaje. I tu i leži smisao. U tome da prepoznate da su sve bitke zajedničke i da će se sutra možda već neko boriti za vaša prava. A zašto se vi već danas ne biste borili za nečija?
Seksualna orijentacija – presudna kvalifikacija
Dugogodišnji prijatelj radio je i živio u Sarajevu. Živio svakako, a radio nekako, jer na gomili razgovora za posao prepreka mu je bila seksualna orijentacija. Sjećam se da je u jednoj firmi ušao čak u uži krug, bio je kvalifikovan za to radno mjesto, ali onda je presudilo to što se „pročulo da je gay“, a njima to „ne treba“.
Kad se i kako desilo da je seksualna orijentacija presudna kvalifikacija na razgovoru za posao? Koliko smo kao društvo zakazali ako spavaća soba diktira korake po hodnicima predrasuda, osuda i tame? Ne vjerujem da me nečije seksualno opredjeljenje može dotaći na nivou da mi smeta, jednostavno ne vjerujem. Moji su brojni prijatelji pripadnici LGBTIQ+ zajednice. Veseli, uporni, ambiciozni, uspješni, sretni ili manje sretni, ali svi jednako krvavi ispod kože. Svi jednako istrajni u idealima i željama koje imam ja, ti ili većina naše generacije.
Izlazak iz ormara u društvu koje nije izašlo iz 90-ih
I ne, ne piše im na čelu „Ja sam gay, straight ili možda biseksualac/ka“. I ne, nije im lako „izaći iz ormara“ u društvu u kojem ljudi mentalno nisu izašli iz devedesetih. Ali ni iz patrijarhata, zatucanosti i predrasuda. Teško smo mi društvo, brate mili. Drvlje i kamenje na sve što ne poznajemo, što iole izlazi iz okvira. A mi se držimo za okvire kao zatvorenici za rešetke zatvorskih ćelija. Ubiće nas ta ograničenost. Ubiće nas glupost.
Zar moram biti gay da podržim nečije pravo da voli? Zar moram biti transeksualna osoba da podržim nečije pravo da se dobro osjeća u svojoj koži? Ma ne moram vala. Znam kako zna biti tijesno i u ovoj „straight“ koži. Pogotovo kada te društvo na 90 stepeni pere i ispira.
Ono što dodatno vrijeđa LGBTIQ+ zajednicu, barem iz neposrednog iskustva mojih prijatelja i prijateljica, jeste prihvatanje lezbejki, ali i ne gay muškaraca. Nebrojeno puta sam svjedočila situacijama u kojima će „neki dasa“ reći za djevojke u vezi kako zapravo samo čekaju njega ili bilo kojeg muškarca da se pridruži. Ili da ne znaju šta propuštaju, ali saznaće ako dozvole, jer seksualne fantazije su ok, sve dok je na snazi mačoizam. A gay muškarci ispada ugrožavaju tu snažnu muževnost straight muškaraca.
Ne moram biti gay, ali moram biti čovjek
Jedno je sigurno. Ne može vam niko poljuljati samopouzdanje i sigurnost u seksualnu orijentaciju, ako ste sigurni. Ali ako osudama drugih zapravo hranite svoje strahove i nesigurnost, eh, onda je problem, kao obično, dublji i veći.
Ja sam sigurna u većinu svojih životnih izbora. Sigurna sam i u to da sam straight. Ali sam sigurna i da svi koji su pripadnici LGBTIQ+ zajednice imaju pravo na sigurnost. I ne moram biti jedna od njih da to kažem. Ali s ponosom mogu reći da jesam dio njihove zajednice jer ih podržavam. Moje pravo glasa ne znači ništa sve dok ne odlučim da ga dignem. Moja sloboda ne znači ništa sve dok se ne izborim za druge.
