Željela bih s vama podijeliti priču o Maji, neznanoj junakinji čije porijeklo, prezime i godine nisu važni. Ona je žena, diplomirana ekonomistica i supruga. Maja trenutno nije zaposlena, jer njezin suprug smatra kako je njezino mjesto u kući. Njihov život je dobar i Maja ga ne bi mijenjala. Sve dok je njezin suprug trijezan, ona nema razloga za brigu. U istoj ulici, samo nekoliko kuća dalje, živi Jelena, pedesetogodišnja samohrana majka koja već dvadeset godina radi za istog poslodavca. Njezine muške kolege već godinama za isti posao dobivaju veću plaću, ali Jelena se ne smije žaliti. Njezina kćerka je dobila otkaz onda kada je ostala trudna, a Jelenin minimalac ne može pokriti sve njihove troškove.
Ove dvije priče, bilo da su one izmišljene ili stvarne, nešto su o čemu svakodnevno slušamo, ali i dalje rijetko govorimo. Maja i Jelena, kao i mnoge druge žene širom Bosne i Hercegovine, žrtve su rodno zasnovanog nasilja. Iako rodno zasnovano nasilje ne proživljavaju samo žene, one su, ipak, najizloženije. U Bosni i Hercegovini žive stotine i stotine žena koje svoje priče kriju u svoja četiri zida. Ako ne želimo biti u njihovoj koži, onda o ovoj temi moramo govoriti.
Društveni, ne privatni problem
Na rodno zasnovano nasilje pogrešno je gledati kao na izdvojen slučaj jedne osobe ili porodice u čiju privatnost ne trebamo zadirati. Ono je, prije svega, društveni problem. Onda kada iz susjednog stana ili kuće začujemo plač, galamu i psovke, ne smijemo okrenuti glavu, pojačati glazbu ili glumiti strance.
O nasilju ne smijemo šutjeti. S obzirom na to da privilegirani ljudi ne mogu uvijek razumjeti one koji su izloženi nepravdi bilo koje vrste, tako je i kod prevencije rodno zasnovanog nasilja najvažnija edukacija. Senzibilitet građana, edukacija prvog kontakta, kao i prepoznavanje rodno zasnovanog nasilja prvi su korak ka zaštiti od istog.
A gdje su mediji?
Društvena odgovornost medija i novinara jeste da od priča o rodno zasnovanom nasilju ne prave senzacionalističke naslove. Nažalost, to često rade. Žrtve, na račun čijeg imena određeni mediji prodaju svoje priče ili privlače pažnju šire javnosti, bilo da je riječ o portalima, radio ili TV emisijama, su stvarne osobe. One imaju ime i prezime, svoju obitelj. Imaju i privatni život koji će se nastaviti i nakon ovog nemilog događaja. Clickbait priče, kao i iznošenje neprovjerenih informacija i fotografija za koje nemaju pristanak, mogu ostaviti negativan efekt na žrtvu, ali i na cijelu zajednicu. To je pečat koji može pratiti sve članove njihove obitelji. Nažalost, pojedini mediji o rodno zasnovanom nasilju pišu tek onda kada dođe do smrtnog ishoda. Zar treba čekati da dođe do toga?
Najbolji način za prevenciju rodno zasnovanog nasilja kroz medije jeste istraživanje i pisanje o uzrocima nasilja, kao i redovno objavljivanje adresa sigurnih kuća i SOS telefona za žrtve nasilja. Moramo raditi priloge, priče i intervjue sa stručnjacima, kao i sa ženama koje su preživjele nasilje kako bi ispričale svoju priču. Javno ukazivanje na nerad i neodgovornost institucija, te javna osuda onih koji su spremni počiniti zločine poput ovoga pomogli bi kod prevencije rodno zasnovanog nasilja.
A gdje su škole?
Rodno zasnovano nasilje, nažalost, ne poznaje granice i široko je rasprostranjeno bez obzira na geografsko područje, etničku, vjersku i klasnu pripadnost. Upravo zato žrtve rodno zasnovanog nasilja mogu biti i djeca. Iako u razvoju djeteta zdrava porodična sredina igra najvažniju ulogu, i obrazovni sistem može doprinijeti prevenciji rodno zasnovanog nasilja.
Veoma je važno da školske ustanove u suradnji s obiteljima učenika načine prve korake k uvođenju obaveznog nastavnog materijala o pitanjima koja se tiču jednakosti žena i muškaraca, nestereotipnih rodnih uloga, uzajamnog poštovanja, nenasilnog rješavanja sukoba i rodno zasnovanog nasilja. Kod prevencije i zaštite od rodno zasnovanog nasilja u obrazovnom sistemu važno je i to da svaka škola ima psihologa/inju kao i dobru suradnju s nevladinim sektorom u cilju promoviranja ideja o suzbijanju rodno zasnovanog nasilja i realiziranja projekata čiji su ciljevi i zadatci educirati djecu o ovoj vrsti nasilja. Za djecu je potrebno organizirati radionice koje se baziraju na pozitivnom poticaju i formiranju ličnosti djeteta kao što su samopoštovanje, socijalna i emocionalna inteligencija, poštivanje drugih i nenasilno rješavanje konflikata. Nažalost, primjena ovakvih aktivnosti u školama širom Bosne i Hercegovine se, bar za sada, čini kao naučna fantastika, daleko od realnosti u kojoj se školuju naši mladi.
Obitelj, brak, veze…
Toksični maskulinitet i nejednakost između muškaraca i žena glavni su uzroci nasilja nad ženama. Nažalost, nasilje u obitelji ne utječe samo na žrtvu, bilo da je ona žena ili muškarac, već i na čitavu obitelj, ugrožavajući dobrobit iste. OSCE-ovo istraživanje o dobrobiti i sigurnosti žena pokazalo je da je 48 % žena u BiH starijih od 15 godina iskusilo neki oblik nasilja, a da je samo 5 % žena prijavilo nasilje od strane partnera. Da ponovim, svega 5% žena je prijavilo nasilnika!
Razlozi zbog kojih se žene nisu obraćale za pomoć su neinformiranost, strah, sramota, nepovjerenje u institucije, ali i to što su smatrale da im pomoć nije potrebna. Mnoge žene, nažalost, nisu ni svjesne da je ono što doživljavaju zapravo nasilje.
Najbolji način za to su radionice, javne tribine i predavanja, posebice u manjim i ruralnim sredinama. Osuda i krivično gonjenje počinitelja nasilja u porodici, kao i adekvatna zaštita žrtava, te uspostavljanje mehanizama kojima bi se poboljšao način rada institucija zaduženih za slučajeve nasilja uveliko bi pomogli u zaštiti od rodno zasnovanog nasilja, ne samo u obiteljskim i partnerskim odnosima, već i u drugim slučajevima. Samo onda kada počinitelji budu adekvatno kažnjeni i procesuirani doći će do umanjenja rodno zasnovanog nasilja. Shodno tome, mehanizmi zaštite od nasilja u porodici trebaju povesti više računa o počiniteljima, te ih trebaju udaljiti iz stambenih prostora u kojima se nasilje dogodilo. Nakon adekvatnih kazni kao što su privremeno lišavanje slobode i zadržavanje u pritvoru ili zatvoru, te novčanih kazni, počinitelji ne bi ponavljali svoja nedjela.
Šta mene brine i šta mi možemo učiniti?
Ono što mene kao ženu i aktivisticu najviše zabrinjava jeste negiranje nasilja i nedovoljna educiranost. Upravo zato suradnja vladinog i nevladinog sektora igra važnu ulogu u zaštiti od nasilja. Mladi ljudi koji žele sudjelovati u prevenciji rodno zasnovanog nasilja mogu volontirati i uključiti se u rad nevladinih organizacija kao i podizati svijest svojih prijatelja i sugrađana putem objava na društvenim mrežama. Također, postoje i mnogi projekti koji se tiču rodno zasnovanog nasilja kao što je međunarodni, jednogodišnji projekt organizacije Vital Voices koji nosi naziv „Peace Fellowship“. U ovom projektu sudjeluju i aktivistice iz Bosne i Hercegovine, a kao jedna od njih velika mi je čast i zadovoljstvo to što na važnoj temi poput ove mogu raditi sa bh. stručnjakinjama kao što su Eneida Alibegović, Adrijana Hanušić-Bećirović te Neira Raković. Znači, i ti i ja možemo nešto učiniti!
U konačnici, rodno zasnovano nasilje (i prevencija istog) nije samo moj, tvoj ili problem žrtava. Ono je problem svih nas. Probudimo se, osvijestimo svoju okolinu i podržimo medije koji o ovoj temi govore i pišu na pravi način. Već imamo dovoljno tabu tema u Bosnia i Hercegovini. Rodno zasnovano nasilje ne smije biti samo još jedna od njih.
